5. Kako meditirati o suosjećanju

Da, kao što sam rekao, dozvati tu moć suosjećanja u nama nije uvijek lako. Osobno sam uvidio da su najjednostavniji postupci najbolji i najizravniji. Svaki nam dan život daruje bezbrojne prilike da otvorimo naša srca, samo ako ih možemo prihvatiti.

Jedna starica prolazi kraj vas s tužnim i osam­ljenim izrazom lica, nateklim venama na nogama i s dvije teške plastične vreće pune kupljene robe koje jedva može nositi; pohabano obučen starac mučno vukući noge u redu ispred vas u pošti; mladić podupiran štakama izgleda užurban i nesiguran dok pokušava prijeći ulicu u popodnevnom prometu; pas leži smrtno krvareći na putu; mlada djevojka sjedi sama, histerično jecajući u podzemnoj željeznici.

Uključite televiziju, i tamo je možda u vijestima o Beirutu majka klečeći nad tijelom ubijenoga sina; ili jedna baka u Moskvi pokazujući juhu koja je danas njena hrana, ne znajući hoće li imati čak i to sutra; ili jedno od AIDS djece u Rumunjskoj ukočeno zapiljeno u vas očima lišenim bilo kakovog izraza života.

Svaki bi od tih prizora mogao otvoriti sjaj vašeg srca zbilji beskrajnoga bola u svijetu. Pustite to. Ne rasipajte ljubav i duboku žalost ako se pojave; u trenutku kada osjetite samilost kako izvire u vama, ne tjerajte ju od sebe, ne sliježite ramenima i ne pokušavajte se brzo vratiti na „uobičajeno", ne bojte se svog osjećaja i ne budite zbunjeni time, i ne dopustite si biti rastre­seni od toga ili da nasjednete na apatiju.

Budite ranjivi: upotrijebite taj hitri, svijetao prodor sućuti; usredotočite se na nju, idite duboko unutar vašeg srca i meditirajte o njoj, razvijte ju, uzdignite ju i produbite.

Čineći tako shvatit ćete koliko ste bili slijepi na patnju, kako je bol koju sada proživljavate ili vidite samo sićušna mrvica bola u svijetu.

Sva bića, posvuda, pate; pustite vaše srce da potpuno ode ka njima u samonikloj i neizmjernoj sućuti, i uputite tu sućut, zajedno sa blagoslovom svih Buda, za ublaženje patnje posvuda.

Suosjećanje je daleko uzvišenija i plemenitija stvar od sažaljenja. Sažaljenje ima svoj uzrok u strahu, i u osjećaju oholosti i snishodljivosti, ponekad čak i samozadovoljnog osjećaja, „Sretan sam da to nisam ja."

Kao što Stephen Levine kaže:

„Kada vaš strah dotakne nečiju patnju to postaje sažaljenje; kada vaša ljubav dotakne nečiju patnju, to postaje suosjećanje."

Odgajati se u suosjećanju, znači spoznati da su sva biće ista i da pate na slične načine; iska­zati počast svima onima koji pate, i znati da vi niste ni odvojeni, niti uzvišeniji od bilo koga.

Dakle, vaša prva reakcija na viđenje nečije patnje postaje ne tek sažaljenje, nego duboko suosjećanje. Osjećajte za tu osobu poštovanje i čak zahvalnost, jer sada znadete da svi koji vas pobuđuju svojom patnjom da razvijete suosjećanje, u stvari vam daruju jedan od najplemenitijih poklona uopće, budući vam pomažu razviti baš tu odliku koju najviše trebate u vašem napretku prema prosvjetljenju.

Zato mi na Tibetu kažemo da bi prosjak koji vas traži novac, ili bolesna starica slamajući vam srce, mogli biti prerušeni bude, pojavljujući vam se na putu da vam pomognu uzrastati u suosjećanju i na taj se način pomicati prema budastvu.

 

nastavja se...