HODANJE

 

            U razdoblju od osmog i šesnaestog mjeseca većina djece ovlada svojim fizičkim tijelom i nauči hodati. Obratite pozornost na činjenicu da može postojati razlika od osam mjeseci između onih koji prohodaju rano i onih koji prohodaju kasno.

            Djeca uče hodati vježbom i oponašanjem. Rijetki slučajevi djece koju su odgojile životinje u prašumama Indije pokazali su kako se takva djeca nikada posve ne dignu u uspravni položaj. Djeca imaju snažnu unutarnju potrebu za stajanjem i hodanjem i za tim da izgledaju poput ljudi koji ih okružuju. To je urođeno i ne zahtjeva gimnastiku ili druge pripomoćke. Hodalice ne ubrzavaju proces hodanja; mnogi liječnici danas vjeruju upravo suprotno, da imaju negativan utjecaj na razvoj mišića i koordinaciju, te odgađaju hodanje.3 Velik broj nezgoda prouzročenih hodalicama naveo je Udrugu kanadskih liječnika da zatraže od vlade zabranu njihove prodaje.4 Vrijeme koje dijete provede u hodalici oduzima mu vrijeme za puzanje.

            Hodalice ne čine djecu društvenijom niti sklonijom istraživanju, kao što tvrde njihovi zagovornici; istraživanja pokazuju kako ne postoji razlika u tim aspektima ponašanja kod djece koja su ih koristila i one koja nisu. One omogućuju roditeljima nešto više slobodnog vremena, ali uz rizike po razvoj djeteta.5  Slično mišljenje vlada i o platnenim ljuljačkama koje se ovjese na okvir vrata, a dijete u se u njima odbacuje gore-dolje. Mnogi pedijatri strahuju od potencijalnog ozljeđivanja kostiju i zglobova ukoliko se koriste na tvrdom podu.6

            Promatranje djeteta kako samo uči hodati može ukazati na neke njegove karakterne osobine, jer je to nešto što se nauči svojim vlastitim trudom. Postoji li kod njega snažna volja za kretanjem, ili čvrstina i zadovoljstvo sjedenjem? Prihvaća li padove mirno ili ga obeshrabruju? Promatrajte dijete i vidjet ćete što vam "govori". Od vas se očekuje samo da ga ohrabrujete i s njim podijelite ponos nakon prvih koraka.

            Djetetov proces ovladavanja hodanjem vrijedi promatrati jer nam ponešto govori o njegovoj prirodi i procesu inkarniranja njegovog "ja". Steiner kaže: "Hodanje ne znači samo kako je čovjek prestao puzati i uspravio se. To znači da je dijete steklo ravnotežu svog organizma u kozmosu, naučilo ovladavati svojim pokretima i steklo slobodnu orijentaciju."7  Zatim nastavlja:

I za svakoga tko ima priliku promatrati ovaj proces na pravilan način, najupečatljivija i najvažnija životna zagonetka iskazuje se u učenju hodanja; cijeli svemir očituje se u načinu na koji se dijete uspravlja iz puzanja u uspravni položaj, u pokretima stopala, ali uz to i u uspravnom držanju glave, te korištenju ruku i nogu.8  

 

            Steiner primjećuje kako su se djetetu koje je postiglo ravnotežu u uspravnom položaju ruke oslobodile za potrebe unutarnjeg života, dok noge služe za pokretanje tijela, te dalje objašnjava:

           Oslobađanje ruku pruža duši mogućnost pronalaženja ravnoteže. Funkcija nogu, koračanje, podizanje i savijanje, sklad lijeve i desne noge, sve to omogućuje nam odnos s onim što se nalazi pod nama. Time se tijelo i duša oživljuju elementom ritma, mjere, odmorima u postojanju. Duševni elementi koji žive u rukama oslobađaju se uvodeći u djetetov život melodiju, odnosno glazbeni element.9

           

            Promatramo li malu djecu svjesni da se s njima događa više nego što je u prvi čas vidljivo ujedno ćemo prema njima postati i otvoreniji. Iako ne mogu iznijeti nikakva velika osobna otkrivenja znam kako su sjećanja na takve trenutke otvorenosti vrlo dragocjeni za mene kao duhovno i fizičko biće, kao roditelja, i za dijete.