Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član borivoj

Upisao:

borivoj

OBJAVLJENO:

PROČITANO

495

PUTA

OD 14.01.2018.

GEOMETRIJA BOŽANSKE ISKRE - DIJETE ZNA BOLJE

GEOMETRIJA BOŽANSKE ISKRE - DIJETE ZNA BOLJE
Sad, poslije svega malo bih se divila samoj sebi kako mi je to uspjelo.

DIJETE ZNA BOLJE

Onog časa kad kažeš

«Ima li drugog načina da se ovo napravi,»

Našao si taj način.

(Emmanuel's Book III)

v

-ŁVako sam diplomirala sociologiju, a psihologija mi je bila bliska i po stru-J c i a i po sklonosti da analiziram sebe i druge ljude, puno sam čitala i psihološku literaturu. U vrijeme kad sam rodila Ivonu već sam puno znala o ljudskoj psihi i nastojala to primijeniti u odnosu prema Ivoni. Od početka sam se prema njoj odnosila kao prema drugoj osobi koju sam poštovala i voljela, a ne kao prema nečemu svome. Ne slučajno kažemo «moja kćer», «moj muž», «moj auto», «moja mačka». Sva ta različita bića, ili stvari, ovim svojatanjem dobiju zajednički nazivnik - to je moje, a to onda znači: mogu raditi s time što hoću. I baš to i radimo. Osobito s djecom. U suštini se prema njima ponašamo kao prema našim stvarima, koje su slučajno žive, trebaju ostvarivati ciljeve koje im mi zadajemo, trebaju iz trenutka u trenutak raditi ono što mi taj čas hoćemo i kako hoćemo. Ovakvo razmišljanje nije pretjerivanje. Tko god je u stanju pošteno analizirati barem tri prethodna sata, prethodni dan, bilo koje kraće razdoblje kojeg se još živo sjeća, teško će pobjeći iz ovog opisa.

Bilo je

još pravila kojih sam se držala odgajajući Ivonu (kasnije ću tu i tamo o njima). I, kako se kaže, «konac djelo krasi», sad kad je Ivona odrasla osoba, mogu reći da osim zdravstvenih problema, nikad s njom nisam imala nikakvih problema. Ni «mala djeca - mali problemi, velika djeca - veliki problemi«, ni pubertet, ni srednja škola, ni fakultet, ni dečki... A odrastala je u baš velikim ograničenjima. Sigurno nije lako nikome, a pogotovo djetetu, tko ne može probavljati hranu, pa tako desetak-petnaest godina. A Ivona je to odradila maestralno, bez posljedica po duh i tijelo. Štoviše, uvijek je voljela jesti. Bila je društvena, u školi uvijek odlična, a ja od prvog dana škole do fakultetske diplome niti jedan dan nisam znala «što su danas učili«, «što ima za zadaću« i koji ispit polaže. Ako nešto nije znala, pitala me je, što je, doduše, bilo izuzetno rijetko, tri-četiri puta u dvadeset godina njenog školovanja. Jer, škola je ipak predviđena za djecu i djeca su sama i bez pomoći roditelja u stanju naučiti sve što se od njih traži. Zapravo, djeca su uvijek u stanju naučiti i puno, puno više.

Kako je to njoj uspjelo, usprkos ne baš ugodnim zdravstvenim problemima

odrasti kao da ih nije ni bilo? Uspjele smo zajedno, i o tome je ova priča.

Jedino što je meni nedostajalo u vezi s Ivonom bio je razgovor. Ona uglavnom nije imala o čemu sa mnom razgovarati ako mislimo na one važne razgovore kad bi dijete kao trebalo pitati nešto o životu, a mi roditelji mudro savjetovati. Ni kad je bila manja, ni kad je bila veća, nikad. Ona je svoje znala; ono što bi odlučila to bi i napravila. A kad danas to bolje promotrim, rezultat je sljedeći - sve to o čemu sam ja htjela sve godine njena odrastanja razgovarati, savjetovati, mudrovati - sve to je ona znala i sama, i puno bolje nego što bih joj i ja rekla. Možda bi se moglo reći da su te riječi ipak bile u zraku, valjda su bile sadržane u mom ponašanju, u onome što sam radila i kako sam radila i to je ona upila, i poboljšala, kao što i treba biti.

Mi previše volimo riječi, a zapravo ih jako zloupotrebljavamo, jer često govorimo ono što ne mislimo i ne radimo ono što govorimo ili mislimo.

Cesto se naprosto pravimo važni i ono što govorimo najčešće nije izražavanje sebe, nego tko zna koje mješavine onoga što mislimo da drugi očekuju od nas, onoga što mislimo da će se drugima svidjeti, prikrivanje onoga što prividno govorimo, a zapravo uopće ne želimo reći. Riječi najčešće imajuvrlo malu vrijednost, jer smo ih mi sami obezvrijedili. Bit će da je nešto od toga bilo i u mojim riječima kad Ivona nikad nije htjela razgovarati sa mnom ako bi razgovor imalo zamirisao na savjete, pouke i mudrovanja. Na svu sreću bila sam toliko pametna da skoro nikad nisam inzistirala, puštala sam da bude kako ona hoće. Dijete zna bolje. To je bilo jedno od važnih pravila - dijete zna bolje od mene. Nije mi to pravilo uvijek lako padalo, ali kad god bismo nas dvije došle u raskorak, ja bih pomislila: «Dijete zna bolje od mene što mu treba», i povlačila sam se. Nisam ja bježala od roditeljske odgovornosti - sve ono što roditelj treba dati djetetu, bilo je ponuđeno. Po rezultatu i samo po rezultatu znate jeste li zaista ponudili i osigurali što treba djetetu. Ako je dijete zdravo, sretno, zadovoljno i uspješno u životu- velika je vjerojatnost da ste mu osigurali što treba. Ako dijete ima puno problema samo sa sobom, ako vi s njim imate puno problema, onda to znači da mu kao roditelj niste pružili ono što ste trebali, bez obzira što su roditelji uvijek uvjereni da svom djetetu žele najbolje i da daju najbolje što mogu.

Tu definitivno vrijedi pravilo da je «put u pakao popločan dobrim namjerama «. Ako dijete ima problema, onda su za to zaslužni isključivo roditelji. To će biti druga glavna tema ove priče, ili: «Gdje smo promašili kao roditelji?«.

Mali broj roditelja ima hrabrosti postaviti sebi to pitanje, a ni jedan nikad ne sazna odgovor. Ipak, odgovora na to pitanje - ima.

Na neki način slično kao ja, ponašao se i Ivonin tata. Mi smo se rastali kad su Ivoni bile dvije godine. To je trebao biti neki težak problem za sve nas. Pogotovo što je Ivona imala problema s prehranom i što joj je trebalo posvetiti barem tri puta veću pažnju i tri puta više vremena nego «normalnoj« djeci.

Pa, kao što svoj gradskoj djeci sigurno nedostaju livade, vrtovi, voćnjaci i sva ona krasna priroda koju uživaju djeca na selu, ipak se može lijepo i dobro živjeti i bez toga. Može se lijepo živjeti u gradu ako vas već život tamo baci.

Tako je i Ivoni sigurno nedostajala sretna i zadovoljna cjelovita obitelj. I, kao što gradski ljudi vikendom odu u prirodu, tako je i Ivona vikendom išla tati.

On je dosta vremena provodio s njom i u drugim prilikama i brinuo o njoj kao pravi tata. Nije ništa nametao, nije ništa tražio od nje. Naprosto je davao sebe. Naprosto ju je volio. Ni on, ni ja, nikad nismo, ne tražili od Ivone, nego nikad nismo ni pomislili da ona treba ostvariti naše snove. Dopustili smo joj njene. Kad želimo da dijete ostvari naše snove - to je onaj glavni ludi kamen koji postavljamo pred dijete, dobre namjere počnu voditi u pakao. Mi smo to izbjegli. Sve troje smo tako lijepo preživjeli našu rastavu braka. Recimo, s minimumom štete.

Deset godina riže i palente, pa još četiri prelazne, dok nije počela jesti potpuno normalnu hranu, bile su duge godine. Sedam godina ni jednu noć ne spavati u komadu, nego se probuditi od djetetova vriska, nosati je i uspavljivati, davati tablete protiv izuzetno bolnih grčeva, moralo me «i 1 i ubiti ili ojačati». Tako to ide s bolestima;- «što vas ne ubije, to vas ojača». Ali ne samo da nas nije ubilo, što znači da nas je ojačalo, nego smo mi bile radosne i zadovoljne osobe. Mi smo lijepo i normalno živjele. Sad, poslije svega malo bih se divila samoj sebi kako mi je to uspjelo.

Da se vratim na temu bolesti. Ne bi se moglo reći da je Ivona bila bolesna.

Kratak opis njenog problema bi bio: probavni sustav ne probavlja devedeset posto namirnica. Zašto? Liječnici nisu znali. Nedostajalo je nekih enzima u njenom probavnom sustavu; bila je alergična na puno toga i ne stalno na iste tvari; sličilo je na celijakiju (jer nije probavljala najuobičajenije vrste brašna - pšenično, raženo i druga brašna i proizvode od brašna, osim riže i kukuruza), ali nije bila celijakija. Od toga je povraćala, imala proljeve, grčeve, slab imunitet. I kolikogod je to bilo neugodno za podnositi deset godina - to nisu bile ni smrtonosne ni teške bolesti kakvih ima puno. Budući da je od svega toga patila od prvog dana života, nije se moglo reći da su problemi direktno imali neke psihičke uzroke koji potječu od psihičke nestabilnosti roditelja.

Iako je naš brak kratko trajao, Ivonin tata i ja smo se voljeli, oženili se iz ljubavi i stvorili dijete svjesno i s ljubavlju. Čim smo vidjeli da nam se putovi razilaze, malo pojednostavljeno, ali zapravo istinito, rastali smo se bez štete i nijednog trenutka niti smo što ozbiljno imali jedno protiv drugoga, niti smo ikad tako nešto rekli i dali naslutiti Ivoni. Poslije toga bili smo uvijek u prijateljskim odnosima. Normalno smo radili i zarađivali - imali smo dovoljno za skroman život bez ikakve oskudice. Imali smo roditelje koji su nas pomagali u čemu je trebalo.

I onda, gdje je tu problem i tko ili što je problem? Zašto dijete koje voli jesti ne probavlja hranu? Liječnici nisu znali, a imali smo izvrsnog liječnika.

Dugogodišnji Ivonin liječnik, zvali smo ga od milja Grgica, nije nam mogao puno pomoći, jer medicina nije znala što i kako. Ali Grgica je bio krasna osoba, pažljiv i nježan liječnik, pun razumijevanja. Zahvaljujući tome imala sam snage izdržati teške godine s Ivonom. Osjećala sam ljudsku podršku koju nam je taj krasan čovjek davao. U našem slučaju, kao što će se vidjeti poslije, drugo nije ni mogao. A, zapravo, u našem slučaju to i jest bilo liječenje, on nas je liječio pažnjom i ljubavlju. U nedostatku djelotvorne medicinske pomoći, Grgica nas je hrabrio svojom ljubavlju. Rijedak čovjek. Ali medicina, kao u slučaju mnogih bolesti, nije znala o čemu se radi, pa nije znala ni pomoći. Ja nisam znala, ali stalno sam se pitala - zašto?

Ivonina bolest bila je potpuna prekretnica u mom životu. Njena situacija je tražila da zaboravim sebe, karijeru, sve. Ivoni je trebalo posvetiti tri puta više vremena nego djetetu koje je normalno jelo, a ja sam bila sama s njom.

Psihički, po karakteru i ponašanju, Ivona je bila prekrasno dijete ^ u tom pogledu nisam trebala ništa posebno poduzimati, ali njena prehrana, grčevi, česte prehlade, upale, proljevi, alergije - to je zahtijevalo sve moje vrijeme.

Dugo je to trajalo, s vrlo sporim poboljšanjima. Salijetale su me brige u smislu hoće li Ivona uopće preživjeti na tako oskudnoj prehrani, hoće li fizički zakržljati, koliko će njen oslabjeli imunitet odoljeti kakvim drugim težim bolestima. Nisam se dala shrvati takvim brigama, ali u najtežim momentima nisam mogla pobjeći od takvih pitanja. Vrlo bi'zo sam donijela odluku. Čim je prošla godina dana porodiljskog dopusta, odlučila sam naći posao kojem se neću morati posvetiti, tako da mi sva energija ostane za Ivonu. Ta odluka mi je došla prirodno, nisam je nikad osjećala kao žrtvu, iako je cijeli moj život do tada - uspješno završeni studij, dobar početak novinarske karijere, mladenački ciljevi i planovi - govorio da ću «napraviti karijeru«. Odustala sam od karijere bez krzmanja i posvetila se Ivoni. Po svojoj prirodi, a i po svemu što sam znala iz psihologije, trebalo je živjeti normalno, iako situacija nije bila normalna. Zato smo često putovale, išle na sva moguća slavlja, družile se s puno prijatelja i s njihovom djecom. I sve to sa zdjelicama posebne hrane za Ivonu, s posebnim sendvičima, posebnim keksima - ništa ona nije smjela jesti što se u takvim prilikama posluživalo. Išle smo na skijanje sa zdjelicama gotovih zamrznutih obroka za tjedan dana. Ali smo išle i bile vesele. Mislim da je upravo to bilo presudno da je sve tako dobro završilo.

Ali, da se vratim na ono «zašto». Zašto se to dogodilo nama, Ivoni? Vjerojatno se malo tko tko ima ozbiljnijih problema sa zdravljem pita: «Zašto sam bolestan?«. Bolest izgleda najčešće kao nešto na što nismo mogli utjecati, kao nesreća koja je pala na nas i gotovo. Razmišljamo o liječenju, ili ni to. Neka razmišljaju liječnici, a mi naprosto jedva čekamo da prođe, ili se u teškim slučajevima tjeskobno zavijemo u brigu - hoću li preživjeti ili ne? Ljutimo se na sudbinu, na Boga. «Zašto sam bolesna?« - nije pitanje koje si postavljamo.

Izgleda besmisleno, izvan naše moći razumijevanja. Ja sam, pak, stalno vrtjela to «zašto». Zašto se to dogodilo bebici čim je rođena? Je li se to dogodilo nama, roditeljima? Tih, sad već davnih dana, negdje u podsvijesti imala sam slutnju da Ivonina nevolja nekako ima veze s nečim što nam je dostupno, kao da sam osjećala da to možda i nije moralo biti tako i da je postojao neki jednostavan način ozdravljenja, da možda nije ni trebala biti bolesna.

Kad sam shvatila da nam liječnici ne mogu pomoći, počela sam se osvrtati na sve strane ne bih li našla načina da riješim Ivonine probleme. Liječnici mi nisu znali reći hoće li to s vremenom proći, iako su rekli da ima šanse da se poboljšanje dogodi kad Ivona uđe u pubertet. Nisam se mogla pomiriti s tom neizvjesnošću, nisam se mogla pomiriti s tim da će Ivona možda cijeloga života morati tako pomno paziti na svaki zalogaj koji pojede, a svejedno stalno patiti od bolnih grčeva i krhka zdravlja. Žive ljudi s neusporedivo težim zdravstvenim problemima, nose se s njima herojski. Valjda bismo i mi nosili naš problem kako treba da je potrajao. Pa, nije baš da nije trajao.

Dvanaest-četrnaest godina nisu kratko vrijeme. Rekla bih da smo ga nosili dobro dok je trajao. Nije bio najveći i nije bio najteži, ali nas je zapao baš takav problem. Kažu da se ljudi mogu podijeliti u dvije grupe - na one koji stvaraju probleme i na one koji ih rješavaju. Nisam znala tko je stvorio naš problem, jesam li to bila ja ili netko drugi. Ali sam znala da ga hoću riješiti.

Zaista sam to htjela više nego išta na svijetu. Samo vraga ne bih bila pitala za pomoć. I tako sam krenula u veliko istraživanje. Nije dovoljno samo željeti dobro djetetu. Treba to i znati. Ovdje je trebalo neko znanje kojeg, činilo se, nigdje nema. E, pa dobro, ipak ću ga naći. Uvijek sam bila tvrdoglava i temeljita.

Ne sjećam se da sam ikad odustala od nečega što sam htjela zato jer se to činilo «nemogućim».

I tako je počela naša velika avantura. Veća nego put oko svijeta. Krenuli smo na put «u sebe», iako tada još nisam znala da je to taj put i dokle ćemo stići. Naprosto sam krenula.

U to su se vrijeme počele intenzivnije pojavljivati knjige i časopisi iz područja tzv. ezoterije, ili tzv. alternative, a možda bi bilo točnije reći, knjige O

upoznavanju skrivenih strana naše psihe i o duhovnom razvoju. Bilo je tu astrologije, tarota i svih drugih načina predviđanja budućnosti, liječenja bioenergijom na razne načine, liječenja vizualizacijom, bojama i molitvom, novih interpretacija starih vjerskih doktrina, rasprava o istočnjačkim filozofijama, svjetonazorima i religijama, novih duhovnih učenja. Bilo je tu svega 1 svačega - cijeli jedan novi univerzum koji me strahovito privlačio, najprije zato što je bilo očito da psihologija, medicina i druge etablirane znanosti nisu mogle odgovoriti na moja pitanja.

Imale su te «alternativne» discipline tada puno težu stigmu praznovjerja i neozbiljnosti nego danas, ali to me nije brinulo. Strastveno sam počela čitati sve što sam stigla iz tog područja. Čitala sam paralelno autore starijih i novijih struja psihoanalize - Junga, Reicha, Lowena i mnoge druge. Osjećala sam da ću u toj vrsti realnosti naći odgovore na pitanja koja su me pratila takoreći od kad znam za sebe, a pogotovo na pitanja o tome zašto Ivona ima probleme s prehranom. Nadala sam se da ću negdje pročitati o tome tko, ili što, ili kako bi joj se moglo pomoći, kad već od klasičnih liječnika nije bilo puno koristi, usprkos njihovoj dobroj volji, znanju i zalaganju .

U jednom času sam nešto od pročitanog i shvaćenog pokušala i primijeniti i - poboljšanja su počela. Mislim da  u dva momenta dovela do izrazitijih poboljšanja, a zapravo je treći moment bio presudan, samo sam to shvatila puno godina kasnije. Pokušavam pratiti događaje kronološki i po sjećanju, iako mi tek današnje razumijevanje omogućuje da sve složim u neki smisleni slijed.

Prvo izrazitije poboljšanje kod Ivone primijetila sam kad sam poslušala upute radiestezista. To su oni ljudi koji su nekad rašljama otkrivali vodu i rekli vam gdje kopati bunar, a danas vam znaju reći gdje imate loša zračenja u kući ili stanu. Mislim da bi točnije bilo reći da svojim senzibilitetom znaju otkriti štetna elektromagnetska zračenja raznog porijekla - prirodnog ili tehničkog.

Najprije vas upute da krevet orijentirate «glava na sjever ili istok», jer se tako ne suprotstavljate Zemljinom elektromagnetnom polju. Objašnjenje je zvučalo smisleno i jednostavno, pa smo to i napravili. Zatim sam odmaknula  veliki frižider koji je bio s druge strane zida u kuhinji, ali je iza zida bio točno uz Ivonin krevet, pa smo tako izbjegli elektromagnetsko polje koje zrači frižider. Kako je soba bila mala, krevet postavljen na novu poziciju nije dozvoljavao dovoljno otvaranje vrata, zbog čega smo ga stavili na točkice i noću ga pomicali na pravu poziciju. Ivona je počela bolje spavati i bolje podnositi hranu, povećavao se broj namirnica koje je njen probavni sustav mogao prihvatiti.

Ne mogu uopće tvrditi da se taj napredak, Ivoni je moglo biti šest ili sedam godina, ne bi bio dogodio i bez tog, nazovimo ga, izbjegavanja štetnih elektromagnetskih zračenja. Nije taj napredak bio trenutačan da bi se mogao sa sigurnošću povezati s tim zahvatima, ali ja sam uvjerena da je bilo tako jer drugih značajnijih promjena u našem životu nije bilo. A Ivonino poboljšanje, koje sam tako dugo priželjkivala i koje se u tih pet- šest prethodnih godina zbivalo, ali vrlo, vrlo sporo, meni je sada izgledalo ubrzano. Nestale su i upale krajnika, koji su taman bili pred operacijom - nismo ih nikad poslije dali operirati. Nestale su i upale sinusa.

Drugi događaj koji je doveo do ozbiljnog poboljšanja, za koji isto tako nemam nikakvih uzročno-posljedičnih dokaza, osim svog opažanja i intuicije, bila je primjena jedne iscjeliteljske tehnike. Kasnije sam je pronalazila kod mnogih autora i uvijek je opisivana kao vrlo snažna tehnika. Ukratko, iscjeljivanje se odnosilo na to da osobu vizualizirate i da ju unutarnjim okom vidite obavijenu prozirnim oblakom u nekoj boji. Boja je bila dobro odabrana ako se osoba smiješila i izgledala zadovoljno, a ako ne, trebalo je mijenjati boju. Poslije nekog vremena, koje se naprosto intuitivno određivalo, mijenjali ste boju, opet uz provjeru ima li osmjeha ili ne. I tako dok bi vam intuicija rekla da je dosta. Čitala sam do tada o mnogim tehnikama iscjeljivanja, ali sam jedino ovu odlučila primijeniti. Ne sjećam se koliko dugo je to trajalo.

Vjerojatno više od mjesec dana, svake večeri kasno, kad je Ivona već spavala.

Da ne duljim s objašnjenjem, tehnika se zapravo bazirala na aktiviranju (ne prenošenju - objašnjenje razlike je u zaključnom dijelu priče i bitno je) pozitivne iscjeljujuće energije samog «pacijenta», a boje su određivale njenu frekvenciju. Ja nisam mislila da sam iscjelitelj, ali sam imala poriv primijeniti tu tehniku. Nisam nikada imala poriv voditi Ivonu nekom poznatom iscjelitelju, a kao da sam ja odigrala tu ulogu u nekoj mjeri. Činilo se čak i s nekim uspjehom, jer opet smo imali značajniji napredak - bolji san, jačanje imuniteta, više namirnica u obrocima.

Još uvijek smo bili dosta daleko od normale, ali je bilo puno, puno bolje nego prije. Ivoni je tada bilo devet godina. Negdje pri kraju desete godine poboljšanja su bila sve izrazitija, brža i češća tako da je Ivona u trinaestoj - četrnaestoj godini mogla jesti baš sve bez ikakvog ograničenja. Imunitet je došao na normalu, nije pobolijevala, mirno je spavala. Totalni hapy end.

Ubrzo je i zaboravila sve nevolje kroz koje je prošla.

Tek mnogo godina kasnije povezala sam da se u to vrijeme zbio događaj koji joj je donio potpuno ozdravljenje - i to je bio taj treći faktor koji je bio presudan. Ali o tome u svoje vrijeme, kad priča dođe u trenutak u kojem sam ja to shvatila. Opisala prva dva postupka, jer sam i dalje uvjerena da je od njih bilo neke, iako možda ne velike, koristi i jer želim što vjernije opisati kako i zašto je počelo moje istraživanje.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

RUJAN...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

GEOMETRIJA BOŽANSKE ISKRE - KRATKA POVIJEST MAMINE OBITELJI GEOMETRIJA BOŽANSKE ISKRE - MOJE BOLESTI I MOJI SNOVI