Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član dinaja

Upisao:

dinaja

OBJAVLJENO:

PROČITANO

258

PUTA

OD 14.01.2018.

Univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama

Univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama
Znanje je tek sjećanje, a usvajanje novoga je najčešće zaborav nečega što je bilo nevažno. Učenje je uvijek iznova čuđenjem ogrnuta misao, raskršće snova i želja, želja za rješavanjem još neriješenih zagonetki.

 4- D samopoimanje



Pitam se u kojem vremenu sam se počela čuditi, zaboravljati i sjećati se, kada sam poželjela prestati živjeti neznanje. Iako se sve više sjećam, ja još uvijek i zaboravljam. Kada se zaustavim u trenutku i pokušam u njega skupiti sve prošle godine obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka koje bi trebalo poredati, stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo i utjelovljeni um, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za ljubav.
Buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih, zaboraviti i opet se sjećati, širiti granice svoga uma, ući u kabinet zrcala i upoznati svoje jastvo i sva njegova lica, prepoznati emocionalnost u sebi, je jedini put ka istini života.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Prije dvije tisuće godina, grčki filozof, Epiktet je rekao: "Ljude ne uznemiruju stvari i činjenice nego njihovo mišljenje i predrasude o njima." Važno saznanje o čovjeku, koje do danas nije izgubilo vjerodostojnost. Kako tada, tako i danas, čovjek ima potrebu razumjevanja stvarnosti. On vidi, miriše, kuša, sluša, ali i pored toga, sve što pri tome spozna su samo slike, iluzije prave stvarnosti. Epiktet je, u ono vrijeme želio svojom izjavom osloboditi čovjeka straha od smrti i nije mogao znati da se ta njegova misao širi na sva područja ljudskog postojanja. Tek danas, razvojem nauke o mozgu, postaje nam jasno da čovjek nemože drugačije spoznati stvarnost nego slikama u svojoj glavi.
Kako nastaje svijet u našim glavama?
Mi živimo u svijetu svojih misaonih slika i čini se, kao da nemamo drugog izbora.
Mišljenje je oblik bioenergije, koja nastaje organizacijom i preradom podataka i njihovim odnosom sa svijetom u kojem djeluje. Misao, osnova i uzrok nastanka filozofije, uvijek iznova sama sebi postavlja staro pitanje:
"Kako nešto nastaje tamo gdje ničega nije bilo?"
i isto tako staro pitanje o mogućnostima svijesne spoznaje ljudske stvarnosti. Misao, snaga ljudskog uma, se sukobljava s tim pitanjima već dulje od dva milenijuma i traje i djeluje, jer razmišljanje ne počinje iz ništa, ono ima svoj početak u nečemu i razvija se iz nečega i prelazi u nešto.
Misao pretvara viđeno, slušano, kušano i omirisano u sliku i daje joj oblik. Misao tu sliku i pamti. Misao čita, uči, ona se pretvara u energiju govora i energiju pisanja. Misao kombinira i uspoređuje i na koncu i odlučuje.
Mi znamo da je čovjek, jedino živo biće koji posjeduje tu vrstu bioenergije, ali još uvijek, velika većina tog čudesnog stvorenja zvanog čovjek, bez puno razmišljanja, vjeruje samo u ono što vidi i prihvaća samo ono već viđeno i davno arhivirano u pamćenju. Onaj "mali" dio tog istog stvora je mislio drugačije, smislo i nudio svoje znanje, spoznaju i otkrića. Rezultati čovjekove misaone energije su se redali, čovjek je, u svom prostoru, bio nadmoćan i nalazio se u centru univerzuma. Energiju, bilo koje vrste, je teško zaustaviti ili unuštiti, ona samu sebe inducira i stvara dalje. Biti u centru svijeta znači biti moćan, od Boga dan, stvoren i nepobitan. No ta činjenica nije bila dovoljna ljudskom umu, bioenergiji, koja kao da si je birala put i stvarala nove prostore u izabranim glavama. Ljudski um je mislio dalje, širio si taj novi prostor, punio ga novim informacijama, pretvarao ih u meme, dobroćudne viruse koji su se počeli širiti i u drugim glavama. Čovjek, obdaren umom je komunicirao s drugim umovima i razvijao sam sam sebe.
Zahvaljujući neprestanom titranju, nama još uvijek nepoznatog izvora energije, u krilu evolucije se razvijalo nešto novo, kulturna evolucija iz koje je se razvijala znanost.
Nastankom i razvojem znanosti, te novim otkrićima u astronomiji, čovjek je snagom svoga uma bio potisnut iz središta univerzuma. Ljudski um je dokazao da naša plava planeta kruži oko sunca, a da je sunce samo jedna mala zvijezda u jednoj maloj galaksiji u jednom malom djeliću univerzuma, koji mi još uvijek, po našem romantičnom shvatanju neba, pjesnički, nazivamo Mliječni put. Seljaci na Balkanu to, nešto malo, u kutu svemira, zovu i Kumova slama.

Kao što je na samom početku zbog želje za znanjem, čovjek bio izgnan iz raja, tako je opet "svojom krivnjom" bio istjeran iz središta svijeta, ali on je, vođen snagom najsavšenije tvorevine univerzuma, snagom djelovanja svoga mozga, počeo razmišljati o uzrocima postanka svijeta, ali i o sebi samom u tom još nedovoljno istraženom beskraju. To su bili sretni trenutci nesvjesnih ali efikasnih odluka. Ljudska spoznaja se, slijedeći prirodne zakone, sjedinila s prostorom i vremenom, a onda je u tim zakonima počela tražiti objašnjenja o samoj prirodi iz koje je i proizašla. Tako su se za čovjeka otvarala nova pitanja i on se je u želji za spoznajom svog pravog početka počeo pitati:
Gdje se u univerzumu nalazi ta materija, koja, ustvari, nije materija, nego vječno gibanje unutar energetskog polja? Gdje se nalazi početak ljudske svjesti, a gdje svijesti univerzuma?

Istraživači kao Galilei, Newton, Hubble i Einstein su za nas izradili novu sliku svijeta u kojem danas živimo. Mi danas znamo da je "Veliki prasak" bio trenutak oslobađanja energije, erupcija "Božjeg sna" iz koje su, u tom jednom jedinom trenutku, nastali i prostor i vrijeme i materija. Ako je taj prasak značio početak svijeta, morali bi još negdje u univerzumu biti ostatci isijavanja te energije.

Nova saznanja u fizici, nove hipoteze u znanosti, iako nama još uvijek neshvatljive, su ipak uspjele nas i našu plavu planetu uvesti u novu epohu postojanja. Bezbroj paralelnih televizijskih programa, virtualna stvarnost, virtualni prostor i hologrami su reprezentanti razvoja znanosti i uvođenje našeg utjelovljenog uma u multidimenzionalnosti svjesti i spoznaje. Radio, televizija, computer, internet, svemirski letovi i nano-roboti, cijeli taj razantni tehnološki razvoj je baziran na novim otkrićima u fizici. Moderna fizika opisuje i objašnjava svijet kompletno drugačije od onoga kako "običan čovjek" spoznaje svoju stvarnost. Običan čovjek je još uvijek ostao vjeran Newtonu i dokazljivim zakonima klasične fizike.
A novonastalim znanstvenicima je uspjelo otkrivanje novih zakona, tek kad su uspjeli svoju svjest izvesti izvan granica trodimenzionalnosti razuma. Spoznavši mnogoprotežnost svoga uma oni su krenuli dalje u novo izučavanje, da bi dokazali važnost tog malog, u isto vrijeme, velikog skoka za čovjekov um, za njegovu samosvijest.
Nova fizika, naročito teorije relativiteta i kvanta su znanosti poklonile osnove za ostvarivanje holističke, cjelovito- energetske slike svijeta.
Svijet u kojem smo rođeni i u kojem sretno živimo nije izgrađen od čvrste materije, u njemu ne postoje objekti koji su čvrstim granicama odvojeni od svjesti promatrača. U tom našem velikom svijetu je sve međusobno povezano, sve zajedno pleše i treperi sjedinjujući se u veliku gala predstavu našega života. Na pozornici tog velikog svjetskog teatra prostor, vrijeme, materija i energija gube svoje obično kolokvijalno značenje. Čovjek, sudionik i promatrač, postaje neprikosoveno i stvaraoc svih tih prirodnih procesa. Njegova svjest, kvantno stanje njegove bioenergije, u vječnoj vezi sa dalekim nepoznatim izvorom, prevrtljiva u svojim svojstvima, ali neuništiva u svom postojanju spoznaje zakone koji njom vladaju, ali još uvjek ne spoznaje sebe samu. Još uvijek nije stigla do izvora vječne rijeke ljudskoga života.

Probudimo li znatiželju i čuđenje u sebi, napustimo li vjerovanje u zakone i trodimenzionalnost klasične fizke, proširimo li granice svoga uma shvatit ćemo da je kvantna fizika najosnovnija od svih znanstvenih disciplina. Ona nam objašnjava procese u atomarnom i subatomarnom svijetu i to preko izmjeničnog djelovanja četiriju osnovnih sila našeg, tako čvrsto u nama usidrenog, trodimenzionalnog, materijalnog svijeta, gravitacije, jake i slabe elektro sile i elektromagnetizma. Izučavajući te sile, kvantna fizika je uronila duboko u materiju i spoznala da se tu radi o dinamičkoj manifestaciji energije u multidimenzionalnom prostor-vremenskom sustavu koji mi doživljavamo kao svoj svijet. Prihvatimo li barem misaono zakone koji vladaju u svijetu kvanta objašnjenje materije će nam postati razumljivije.

Da bi novi zakoni o materiji bili otkriveni i formulirani, pioniri znanosti su morali svjesno spoznati zakone u svojoj svijesti i poduzeti netrivijalne korekcije u vlastitoj spoznaji. Napustivši trodimenzionalnost svog, ranijim stereotipima blokiranog uma, su mogli na sebi samima, isprobati vjerodostojnost svojih tvrdnji. To je u sebi sadržavalo i osobno otvaranje kompleksnoj umreženoj stvarnosti, koja se nalazi iza prostora i vremena, ali istovremeno se isprepleće i sa našim svakodnevnim životom. Morali su u sebi povezati ono do tada poznato s mogućim, dozvoliti bioenergiji misli da ih svojim titrajima uvjeri u realnost njenog postojanja. U umovima znanstvenika taj proces traje još i danas, a svijet znanosti sve više prihvaća posljedice te revolucije spoznaje i fascinantnih prednosti koja ona donosi.
Znanost je postala poezija jer jedino poezijom možemo izreći ono još ne vidljivo i neopipljivo. Na nama ostaje da prihvatimo objašnjenja koja nam znanstvenici u svojim knjigama nude, kao što gutamo romane, pripovjetke i eseje. Naučna fantastika, odjenuta odorama nama nekih nepoznatih svijetova, pretvorena u bestselere i stisnuta na celuloidnu traku puni kinodvorane, a mi napuštajući taj virtualni svijet odmah zaboravljamo teleportaciju, nerazmišljamo više o kvantnom stanju koje nas je fasciniralodok je glavni heroj filma nestajao iz jednog svijeta i pojavljivao se u drugom.

Upravo to, za naš um još uvijek apsurdno, je od strane znanosti moralo biti prihvaćeno, da bi znanstvenici krenuli u konkretno i opipljivo izučavanje. To je bilo vrijeme uvjetovanog potonuća staroga svijeta da bi novi mogao početi. Odabrani umovi su na temelju svog staroga znanja, počeli graditi novi svijet pun iznenađenja, a to ni za njih nije bilo moguće bez razvijanja nove svjesti i velikog povjerenja u sebe samoga i svoju misao. Vjerovatno je bilo i momenata, kada su htjeli odustati od onoga što su vjerovali da znaju, a onda su se iznenada iz eksperimenata rađala nova rješenja i otvarala još jedna vrata iza kojih su se krila nova tumačenja o stvarnosti života.
Nove formule u kvantnoj fizici su djelovale i na razvoj drugih grana znanosti. Nije se baš sve moralo eksperimentirati, stanje materije se moglo matematičkim formulama i izračunavanjem dokazati ili predvidjeti.
Tako je došlo do razvoja tehnologije, koja svoje nastajanje i svoj razvoj zahvaljuje istraživnjima u mikrofizici. Tranzistor, computerchips i laser, sve je to nastalo u kolijevci kvantne fizike. Produkte tehnologije kupujem, služimo se njima nerazmišljajući da se procesi, koji ih aktiviraju, odvijaju i u nama dok mislimo, volimo, dok smo sretni ili melankolični.
Iako su pioniri kvantne fizike uspjeli vjerovanjem u ono što rade djelovati na svoju spoznaju svijeta, uspjeli svoj um osloboditi uskih dokazljivih trodimenzionalnih okvira klasične fizike, osloboditi se prihvaćanja samo apsolutnog vremena i prostora, taj problem još uvijek nije riješen za "običnog" čovjeka.
Čak i među sljedbenicima prvih kvantnih fizičara ima još uvijek onih koji samo primjenjuju novonastalo znanje bez stvarnog doživljaja multidimenzionalnosti univerzuma i sebe samog u njemu. Izgleda da niti oni, koji nam u srednjim školama predaju znanje, nemogu više ponuditi osim formula i objašnjenja njihovih primjena. Tu bi trebalo početi sa predavanjima, koja bi dovela do izjednačavanja i nadopune deficita svjesti i spoznaje. Implikacija kvantne fizike u općenito obrazovanje nebi trebala biti teška i komplicirana. Treba samo otvoriti jedna vrata, tog tako bliskog nam mikrosvijeta, i krenuti u avanturu nove spoznaje. Multidimenzionalnost uzdiže, sama od sebe, svijest u čarobni svijet umnosti u kojoj je stvarnost puna napetosti i uzbuđenja. U mladosti smo se u školi mučili sa teškim temema kao što je dohvaćanje zakona tangenti i logaritama, užasno dosadne stvari, koje više nikad u životu nismo trebali. Trebalo nam je tada objasniti da ta mehanička fizika potiče iz 17-og stoljeća i da je samo osnova za shvaćanje, nove puno šire stvarnosti u kojoj mi danas živimo. Još uvijek nije kasno. Dapače, svaki tren je nova prilika otvaranju novih spoznaja!

Prihvatimo li hipotezu da živimo u univerzumu, umreženom raspodjelama različitih oblika ultrafine energije svjesti koja univerzum stvara i pokreće, te da mi svojim postojanjem ostvarujemo realnost svoje svakodnevice, tada svjesno napuštamo skučenu trodimenzionalnost našega uma i ulazimo u multidimenzionalnost univerzuma umnoga u nama.
O toj stvarnosti našega života bi trebali početi drugačije misliti, jer je u tome i naš egzistencijalni problem. Ne smijemo dozvoliti da živimo u mehanističkoj civilizaciji, u kojoj će tehnologija, kojom se služimo, izrasti iznad naše svjesne spoznaje stvarnosti. Takva civilizacija je osuđena na propast.
Povjesničari nam govore da je civilizacija, kao npr. staro Rimsko carstvo propala zbog nedostatka ideja. Jedini način da našu civilizaciju zadržimo i dalje razvijamo, leži u nama samima, u univerzumu umno- osjećajnog u nama. Moramo shvatiti da je multidimenzionalna samosvjest,
4- D samopoimanje pravi put za ostvarenje kreativnosti uma.
Istraživanjem mozga i načina ponašanja znanstvenici su došli do zaključka da i šimpanze imaju neku vrstu svjesnosti, čini im se da se one prepoznaju u ogledalu. Tu vrstu svjesti i mi stičemo tek razvojem mozga jer kao novorođeni mi nemamo osjećaj prvog lica jednine. Prođu mjeseci dok se kao dijete prepoznamo u ogledalu.
Neuroznanost se razvija, saznanja o djelovanju ljudskog mozga su sve mnogobrojnija, ali još uvijek neka pitanja ostaju bez pravih odgovora:
Jesu li naučnici uspjeli, među milijardama živčanih stanica u mozgu, pronaći i one odgovorne za svjest i samopoimanje?
U kojem trenu razvoja se, još uvijek nesvjesno, spojimo s zaostalom energijom velikog praska?
Po kojem zakonu i koje fizike se to dogodi?
I na koncu najvažnija pitanja:
Kako svijest uopće "ulazi" u "materiju" našeg tijela?
Da li svijest inducira samosvjest ili je proces obratan?

Svijest je puno više od samosvjesti, svijest su i osjećaji, doživljaji, misli, bolovi, razlikovanje kvalitete okusa i mirisa, sposobnost diferenciranja nijansi boja i tonova zvuka. Gdje stanuje naša svijest, ta mistična vatra našeg postojanja?

Religiozan ili ezoteričan čovjek vjeruje još uvijek da duša i svijest pripadaju u nematerijalni svijet vječnog života. Oni vjeruju u neki drugi univerzum, koji je dohvatljiv tek poslije smrti. Tu prestaje i stvarna svjesna spoznaja univerzuma umno- osjećajnog u nama, ali i nas samih.

S druge strane, ako shvatimo mozak kao"običan" fizikalni objekt sa subjektivnim oznakama, koji podliježe samo zakonima klasične fizike, tada isključujemo objašnjavanje te u tom trenu za nas nedohvatne svjesti. Razmišljajući tako mi uništavamo njenu vezu s energijom početka, osuđujemo je na prolaznost i konfrontiramo se sa spoznajom smrti i konačnosti.
Sjedinimo li univerzum svoga uma sa multidimenzionalnosti velikog svemira, prihvatimo li svjesno igru sa čudesnim zakonima kvantne fizike, spremni na prihvaćanje zakona neke nove, dolazeće fizike, tada nam svjest postaje dohvatljiva, bliska i naša pa je u isto vrijeme je spoznajemo kao energiju koja je neuništiva.
Mi ne znamo kako u našem tijelu odrediti prostor u kojem bi sreli svjest i to zbog toga jer nemamo pravi odnos prema prostoru. Mi, slijedeći zakone klasične fizike, prostor još uvijek tražimo izvan sebe, još uvijek ga nismo naučili osjećati u njegovom nastajanju u nama samima.

Kada to doživimo, kada se počnemo identificirati sa prostorom koji nastaje, u nama samima, tada će i svijest, spoznata u svom nastajanju, biti dio tog unutrašnjeg našeg i samo našeg prostora. Svijest će tada postati život naš svagdašnji, titrajuća manifestacija i neuništivost vječnog toka naše bioenergije.
Spoznavanje svijesti nije odricanje, nego dapače, kompletno sudjelovanje u svim nijansama života. Tek sjedinjenjem energija svijesti i samosvijesti naše postojenje u univerzumu dobija i pravo značenje. Samo tako stvarno sudjelujemo u vječnoj mjeni dana i noći, proljeća i zime, rađanja i umiranja i utječemo na širenje univerzuma i našeg osobnog horizonta.

Kada razmišljamo o inteligenciji, mjerimo je po psihičkoj sposobnosti i brzini razvoja misli, te čovjekovom prilagođavanju u novoj misaonoj situaciji i tako ju odvajamo od svih drugih svojstava tijela i univerzuma umno- osjećajnog u nama. Na taj način i samoj inteligenciji sužujemo granice i vjerujemo da je ona u nama evolucijom već određena. Trebali bi i o tome razmisliti, a ne slijepo vjerovati, da smo kada nešto ne razumijemo, došli do granica određenog nam stupnja spoznavanja. Znanstveno dokazana činjenica da se univerzum širi, nam otvara mogućnost da svjesnim usmjeravanje misaone energije širimo univerzum naše inteligencije.
Znanost se razvija, ona nam otvara vrata nove spoznaje, daje mogućnost prelaženja praga malog svijeta, u kojem se mnogi od nas više ne osjećaju ugodno, ali nemaju hrabrosti zakoračiti u nepoznato. Stajati na vratima između dva svijeta, znači ne pripadati ni jednom.
Danas, za nas ako mi to ne dozvolimo, više nebi smjelo biti nepoznatog, stranog prostora. Prelaskom praga u novu spoznaju, mi sudjeujemo u novom konceptu prostor- vremena, susrećemo svijest uma na izvoru u četvrerodimenzionalnoj samokreativnosti. Za prihvaćanje svoje svjesne spoznaje kao sastavnog dijela svijeta u kojem moramo nastaviti živjeti, najteži je prvi korak, ali taj korak je odlučujući.
Tako i jedino tako možemo svjesno spoznati univerzum umno- osjećajnog u nama, osjetiti vezu "ja", tijelo i svijet u kojem postojimo i početi vjerovati da mi sami svojom energijom taj svijet i stvaramo. Tada ćemo stvarno osjetiti mističnu vatru svijesti i spoznati da ona ne nastaje iz opskurnog svijeta nekih neobjašnjivih fenomena, nego proizlazi iz granica univezuma našeg uma. Um je taj, kojim oblikujemo i širimo prostor, spoznajemo sve njegove dimenzije, njega treba, misleći sjediniti s novom koncepcijom o nastajanju osobnog prostor- vremena.

"Po mnijenju gorko, po mnijenju slatko, po mnijenju toplo, po mnijenju hladno, po mnijenju boja, a uistinu samo atomi i praznina." začuh glas koji je dolazio iza stvarnosti. To nije bio istinski ton na koji su moje uši u svakodnevici naučile, to je bilo titranje koje se u mojoj svijesti pretvaralo u sliku.
"Čiji li je to glas tako dalek i blizak u isto vrijeme?" pokušah se sjetiti od kuda mi je ta rečenica poznata. U mojoj svijesti bljesnu jedno novo svijetlo, nove nijanse boja zatreperiše pred mojim unutarnjim očima. Vidjeh nasmješeno lice čovjeka iz vremena prije našeg, lice nasmješenog filozofa kojeg smatramo ocem teorije o atomima.
Demokrit je tvrdio da postoji stvarnost iza "stvarnosti", iza onoga što se može vidjeti, čuti ili opipati, iza onoga o čemu nam tako jasno i neporecivo svjedoče naša osjetila. Sada osjetih da sam to zaboravila i da sam počela misliti da se Demokritov stvarni svijet ne može vidjeti jer o njemu nema nikakva svjedočanstva izvan Demokritova uma.
Kao da je netko podigao željeznu zavjesu, iznenada se u jednom treptaju oka u najdubljem dijelu moje duše zabljesnu cijeli jedan svijet iza stvarnosti i ja ga vidjeh, čuh i omirisah. Misao, proizašla iz te nove spoznaje, me povede dalje u sjećanje i ja spoznah da je to ono što mi omogućuje povezivanje stvarnosti i njenog zaleđa, povezivanje ta dva tako bliska i u istom trenu daleka svijeta.
Pogledah u riječnik stranih riječi, starogrčka riječ Atomos znači nedjeljiv, pa je Demokrit u ono davno vrijeme tvrdio da su atomi, te za njega najsitnije više nedjeljive čestice materije, prava stvarnost ovog svijeta, da ne postoji ništa elementarnije od njih. Sjećam se da smo i mi, djeca novoga vremena, donedavno bili uvjereni da se one dalje ne mogu dijeliti.
"Atomi prebivaju u praznini, svi su istog oblika i veličine, ali različitog rasporeda u prostoru. Međusobno se udružujući i preslagujući, tvore svo obilje pojavnog svijeta. Oni to čine vođeni nekom nuždom, zakonom, logosom." tvrdio je nasmiješeni filozof, a mi danas znamo da je Demokritova jedina greška bila u tvrdnji da materija nije beskonačno djeljiva. Njegovu nuždu, zakon i logos danas objašnjavamo međusobnim djelovanjem kvanta energije."

http://umijece-vremena.blogspot.com/
Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

TRAVANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član vanessavanessa

    ☕️♥☕️♥☕️♥

    05.04.2020. 15:02h
  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro svima,cvjetnica neka vam donese mir i blagoslov

    05.04.2020. 09:43h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Sretnu nedjelju vam želim. Lp

    05.04.2020. 07:59h
  • Član vanessavanessa

    :))))))))))))))))))))))))))))

    03.04.2020. 15:37h
  • Član vanessavanessa

    ☕️♥☕️♥☕️♥☕️♥☕️♥☕️♥☕️♥♥*Lp♥*Lp♥*Lp♥*Lp♥*Lp♥*Lp♥*Lp

    03.04.2020. 15:36h
  • Član vanessavanessa

    Smijeh je, viši oblik molitve!***

    01.04.2020. 16:57h
  • Član vanessavanessa

    ♥*

    01.04.2020. 16:15h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Propriocepcija i spoznaja prostora tijela i pokreta Univerzum umnoga u nama i igra s trenutkom