Ideokineza, misaona tjelovježba, je vaša misao na izvoru, spoznaja želje, poezija izražena "običnim" hodom do prve prodavaonice živežnih namirnica.
Ona je izraz vašeg lica, vaš smijeh i dinamika vaše rečenice. To su vaša sjećanja i vaše znanje, vaša bol i vaši strahovi. Njom možete usmjeriti i vašu emocionalnu i kinetičku energiju, možete tražiti slijepe točke vaše svjesti o tijelu, možete ih osvijestiti, usmjeriti titraje energije u ispoljavanje ljepote pokreta.
Činjenica da pamćenje i sjećanje ima svoje mjesto u ljudskom mozgu, činjenica da se mi sjećamo i da se mislima možemo vraćati u prošle događaje, da možemo u pokretnim i zvučnim slikama, sanjati budućnost, misliti pojmove, zamišljati situacije, dovoljnja je potvrda, da je misao energija, kojom se može upravljati, koju se može oblikovati, kojom se može djelovati.
Misaonom tjelovježbom ucrtavamo svrsishodne uzorke u mozgu iz kojih možemo misaonom idejom pokreta stvarati pokretne misaone slike koje uzrokuju i usmjeruju pokret i pretvaraju ga u lijek protiv tjelesne, ali ponekad i duševne boli.
Jutros dok sam uživala u rađanju prirode, osluškivala
predivne tonove svitanja
divila se simfoniji boja i mirisa, fizička bol, ta "nezvana gošća" na slavlju osjetila se počela širiti tijelom.
Osjetih kako boje gube ljepotu, kako mirisi više ne prodiru do moga srca, tonovi svitanja postaju monotoni i ja to proljetno jutro pamtim kao neugodan doživljaj.
Fizička bol je tog trena zauzela monopol nad mojim osjetilima i svakim njenim ponavljanjem je postajala novi razarajući događaj, nešto kao potres za geometriju tijela i pokreta.
Teoretsko znanje mi je govorilo da je geometrija tijela narušena mojom krivicom i bol se kriomice uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću.
Zatvorih oči i pokušah tog lutalicu vidjeti srcem, pozdraviti ga stihovima jednog mistika iz trinaestog stoljeća.
Pitala sam o Tebi svakog koga sam srela.
Tada sam ugledala tebe
Kroz sebe
I shvatila da smo isti
"O, Ti, koji si tako nepodnošljivo lijep,
Čiji si ti voljeni?" pitala sam.
"Svoj vlastiti," odgovorio je;
"Jer ja sam jedan i samo jedan -
Ljubav, ljubavnik, voljeni, zrcalo, ljepota, oko."
Tražila sam samoću sa svojim voljenimm,
No shvaćam da u ovom tijelu nema nikoga osim mene.
Ja sam onaj koga volim;
Onaj koga volim je ja
Tko je ljubavnnik?
Voljeni, Ljubav i ljubavnik - troje u jednnom;
Ovdje nema mjesta za savez,
Pa, čemu onda govoriti o "odvajanju?"
Lovac, plijen, mamac i zamka;
Svijeća, svjećnjak, plamen i mušica;
Voljeni, ljubavnik, duša i želja duše;
Opijennost, pijanac, vino i čaša
Sve sam JA!
Zglob do zgloba, ruina do ruine, meni strana i nepoznata dimenzija prostor- vrijeme je bila bez mog ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže, a ja sam je osjećala samo kao neugodu i kroz bol upoznavala tog tajnovitog stranca koji mi se smiješio krijući maskom svoje pravo lice.
Bol, ta nezvana gošća u mom tijelu, je svaki tren oblačila novu haljinu i skrivajući se iza krinke započinjala uvijek novi krabuljni ples mojih osjećaja.
Kako razotkriti to tajnovitio, uvijek novom maskom, zakriveno lice?
Jedan od načina je pokušati uronuti u vječne zvukove
Srebrene zrake se, dodirujući moje misli, lome i osvjetljavaju mi stazu ka spoznaji mnogih tajnovitih puteva moje podsvijesti.
Odjednom vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost, postaje vila koja me dodiruje svojim mekim dlanovima.
Tu u labirintu zrcala svijesti otkrivam čudesna prostranstva istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno.
U svijesti su zatreperile sitne strune još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma i ja ugledah sva moja proživljena stanja.
Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem oluju mojih misli.
Misaona prašina se širi prostranstvima svijesti i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava suklja moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim kristalno jasnu sliku u kojoj naslućujem obrise mog uspravnog tijela u pokretu.
Tonovi mjesečeve sonate prelaze u ljepotu jednog novog sna, ljubičastog sna za elizu , jednog davno komponiranog sna o ljepoti ljubavi i ja osjećam kako se u meni budi uspavani ritam i vidim kako čudesni stranac nestaje iz mog života. Odlazi jedrenjakom a na obali tog čudesnog mora iz tek otvorene školjke izlazi moja moja duša i sjedinjuje se sa izlazećim suncem.
Još uvijek opijena ljepotom novog osjećaja ja sanjam dalje. Ljubav, ta čudesna energija satkana u melodije vječne glazbe, je energija kojom pobijeđujemo sve utvare i sva nesvjesna stanja i budimo se u ljubičastom svitanju ljepote postojanja.
Moje srce zatreperi ritmom tišine buđenja, osjetih sretna da se treperavi sjaj mjesečeve sonate i predivni tonovi svitanja kriju u nama samima u onom čudesnom dijelu duše koju ponekada zaboravljamo, ostavljamo je na milost i nemilost zaboravu, zatvaramo je u neku školjku koja na dnu oceana našeg nesvijesnog postojanja.
bglavac
edin.kecanovic
