Bježeći pred Orionom Plejade plešu svoj svjetlucavi ples na zimskom nebu i u ivanjskoj noći spuštaju se kao sedam sestara Ladarica i donose ljubav na plavu planetu da ljeto bude plodno i da se ostvari san.
Tražila je srce, zaboravljala tijelo, voljela ljubav i svijet bogova, a nije znala da ništa nije prljavije od prevare same sebe. Čekala je neznanca iz doline nemira da joj pokloni ritual nježnog sjedinjenja, da osjeti na dlanovima ritam svog imena.
Mjesećina i san na beskarjnom nebu,
Sloboda pod mjesećinom, život posuđen, nametnut je ostajao iza nje. Osjećala je da je san tamo u daljini dohvatljiv....treba izdržati još malo, savladati umor želja i mašte, zaustaviti vrijeme, biti brža od njega, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce.........
Na mjesećevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala, iznenađena samom sobom, iznenadno i neobjašnjivo ubrzala misli, doticala mjesećevu prašinu da uistinu stigne prije sunca.
Sretne li žene, šaputali su sijači zvijezda promatrajući je u jutarnjem svijetlu,
a ona osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom
ogledajući se u prvim sunčanim zracima.
Na snenoj stazi njenoga života,
bjela golubica poletje ka nebu,
ona pruži ruke i
na dlan joj se spusti ptica čudesnih boja, a
muzika suncem probuđenog dana
objavi i njeno buđenje.
Treperve oči neba i južni vjetar bude uspavana srca i vode ih mlijećnom stazom u beskonaćnost sna.
Udahnula je tišinu i začula zov divljine, ljubav je ponese ka zvijezdama da gazeći po nebeskoj stazi posutoj snovima odživi san.
ljubav je kad jedna ....
ljubav je kad .....
ljubav je,
jednostavno ljubav
ogrnuta odorom vječnosti, skrivena među zvijezdama, u beskrajnoj maglici svemira, ljubav je najradosnija pjenušava kupka, jer ljubav je život i san.
Mnogodimenzinalna superstruna, nazvana božja iskra.
Autor knjige "Tkivo svemira" Brian Greene je jedan od vodećih svjetskih teorijskih fizičara i zaslužan je za mnoga prijelomna otkrića s područja fizike superstruna.
Možda je svemu bio kriv Camus i njegova knjiga "Mit o sizifu". Greene piše o trentku kada su tonovi Camusovih misli postale svjetlost njegova razumjevanja, o trenutku kada je razumio početak Camusove knjige.
"Doista postoji samo jedan istinski filozofski problem, a to je samoubistvo.........Suditi o tome dali ima ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije...Ostalo, da li svijet ima tri dimenzije, da li duša ima devet ili dvanaest kategorija, to dolazi nakon toga."
Ostatci Camusov- ih razmišljanja su još uvijek u njemu pa se osnovno pitanje koje muči Greene- a tiče toga što je ustvari stvarnost i realnost.
On nam svojim razmišljanjima pokušava približiti apsurde koje nesvijesno živimo i pokušava nas uvjeriti u našu ovisnost o univerzumu. On je vječno na tragu razvoja ljudskog poimanja svemira i njegovog supstrata, tkiva koje ga čini takvim kao što jest.
Greene nas, obajašnjavajući najzamršeniju teoriju, teoriju o superstrunama, odvodi na daleko putovanje nebeskim sferama i mi doista čujemo simfoniju dalekog Pitagorinog sna.
Superstrune trepere u sferama kao da su dotaknute božjom rukoma, vršćima prstiju virtuza, i mi čujemo treperenje struna velike nebeske harfe.
Čitajući je postalo mi je jasno koliko malo znamo o beskraju našeg postojanja. Ovo je knjiga dalekih dometa i širine, ali u suštini u njoj se susrećemo sa naslućenim odgovorima na vječna pitanja o nama samima, o našoj duši, o drevnoj Epikurovoj radosnoj poruci, o hedonizmu, o ljubavi i životu.
Na početku knjige, u samom uvodu, saznajemo da prostor i vrijeme iako su još obavijeni tajnom ipak tvore tkivo svemira, da oni tvore i tkivo iz kojeg smo i mi satkani.
Pjenušavi svemir, ta čudesna magla, stručno nazvana BUBBLE NEBULA, je u nama samima, to su oni mali mjehurići pjenušave sreće koju osjećamo kada srce zatreperi snovima.
Čitajući knjigu krećemo na čudesno putovanje na kojem se podiže maglovita zavjesa našeg neznanja i mi uranjamo u čudesnu bajku o svemiru i nama u njemu.
Mnoga pitanja koja Greene u knjizi postavlja sebi i nama ista su ona o kojima su, u različitim oblicima i u različitim povijesnim razdobljima, razmišljali Aristotel, Galileo, Newton, Einstein i mnogi drugi.
"Tkivo svemira" namijenjeno je ponajprije širem čitateljstvu koje ima malo ili nikakvo prirodoznanstveno obrazovanje, ali želi razumjeti tajne univerzuma i to ga potiče na bavljenje zamršenim i izazovnim pojmovima, strunama i superstrunama koji plešući svoj vječni ples stvaraju mjehuriće i balončiće, zaobljuju prostor- vrijeme i daju nam naslutiti odgovor na Camus- ovo pitanje o mnogodimenzionalnosti našeg postojanja.
Zbog jednostavnosti njegova stila pisanja on čitatelju olakšava praćenje puteva otkrića i omogućava mu da stekne ne samo znanje o današnjem fizikalnom pogledu na svijet nego i da razumije na koji način i iz kojeg raloga je taj pogled na svijet proizašao.
On nas svojom knjigom uvodi u geometriju postojanja, dozvoljava nam da razmislimo i da onda na koncu i osjetimo savršenost djelovanja tog čudesnog tkiva iz kojeg smo nastali.
Pročitavši tu knjigu mi doisia u vedrim zimskim noćima možemo čuti simfoniju univerzuma, možemo vidjeti kako Plejade bježeći pred Orionom plešu svoj vilinski ples, možemo uživati u njihovom kupanju u radosnoj pjenušavoj kupki svemira. Tada slijedeći taj osjećaj osjećamo u sebi tkivo iz kojeg smo nastali, osjećamo treperavu sreću u sebi i uranjamo u radost postojanja.
Vjerujte mi ova knjiga nam otvara mnogo prozora kroz koje možemo zaviriti u sebe same i prodrijeti u dubinu beskonačnosti i vječnosti, osjetiti čudesnost našeg postojanja u božjem snu, toj pjenušavoj kupki sreće iz koje smo krenuli u život.
bglavac
edin.kecanovic
