Pouzdanje pravednikovo

Jahvi se utječem!

Zašto dakle govorite duši mojoj:

"Odleti u goru kao ptica"!

Gle, bezbožnici već luk napeše,

za tetivu strijelu zapeše

da iz potaje ustrijele pravednika.

Kad su temelji uzljuljani što da učini pravednik?

Jahve je u svom svetom Hramu,

na nebeskom sjedi prijestolju.

Oči njegove motre,

vjeđama proniče sinove ljudske.

Jahve proniče pravedna i nepravedna,

iz dna duše mrzi silnika.

Na grešnike će izlit žeravu i sumpor,

vjetar ognjeni bit će dio njine sudbine.

Pravedan je Jahve i pravednost ljubi,

čestiti će gledati lice njegovo.

 

Od jučer u sebi osjećam nemir, silnu gorčinu koja mi je sjela na želudac i ne da mi mira. Zbog tog nemira nisam spavala cijelu noć (što je vidljivo na portalu, bila sam na stranici do 2 u noći) i ne znam kako da sama sebi pomognem da me prođe. Vraćam se mislima u prošlost. Mlada žena u borbi protiv vukova. Uspješna, poslovno priznata, ambiciozna. Svakim danom sve bolji napredak, uspjeh sve veći, ogroman ponos koji je nadimao prsa. Uspjeti, i to uspjeti sama bez pomoći drugih, uzdići se iz krajnjeg siromaštva a pri tom ne iskvariti dušu zaista je razlog ponosa. S ljubavlju obavljati posao, širiti ga, brinuti o ljudima, dijeliti milodar siromasima, pomagati, kad sve ide po planu, sve se to može.

Da, do jednom. Okolnosti su htjele da je taj uspjeh zapeo za oko onima koji nisu naučili  bogatiti se radom, već jednostavnim zamahom ruke: "ovo želim". Taj zamah ruke dovoljan je da njihovi podanici krenu u akciju. Moja borba je započela.  Nisu to bili vuci sa druge strane, to su bile krvožedne zvijeri, a iza njih sustav: policijski, pravosudni i hrpa prijatelja koji prijateljstvo povećavaju sa razinom uspjeha koji postižu i hrpom novca. Kako to izgleda u stvarnosti? Predaš prijavu Državnom odvjetništvu, oni dostave policiji. Policija napiše izvještaj kakav treba da ne uspiješ u prijavi, još te k tome ponize, popljuju, omalovaže i potom vrate to Državnom odvjetništvu koje odbacuje prijavu.

Dođem tako u jednu instituciju gdje je ustoličena osoba koja je do jučer bila desna ruka važne ličnosti  dok je isti obnašao funkciju u uredu predsjednika Tuđmana. Slučajno sam s tim čovjekom radila dok je bio na prethodnoj funkciji. Što se dogodilo? Ne samo da je siromah patio od amnezije i nije znao gdje smo se upoznali, već za vrijeme vladavine SDP-a nije se čak ni sjetio da je do jučer bio oslonac i pratnja važnoj osobi uz predsjednika države  i da je bio aktivni član HDZ-a. Pognuo je glavu, okrenuo obraz na drugu stranu - ne poznamo se.

Borba ide dalje. Noćima sam ležala budna, sama sa sobom glasajući i donoseći odluku - "boriti se, odustati, boriti se, odustati". Poput listova koje sam kao dijete otkidala "voli me, ne voli me". Nije bilo lako donijeti odluku, ali nije bilo ni velikog izbora: djeca mala, sva višegodišnja ušteđevina zarađena izvan Hrvatske uložena u posao i u nekretninu koja je zapela za oko njima: ljudima od kojih se jedan dio sada nalazi u zagrebačkom pritvoru - sada nakon punih deset godina od kad je moja borba počela. I nisam ja zaslužna tome, da bih zbog toga osjećala ponos ili zadovoljstvo.

Doduše sve sam poduzela u okviru pravne države: kaznena prijava, podnesci Ministarstvu, MUP-u, raznim stranim organizacijama, Predsjedniku Sabora, Predsjedniku Države, svima... Ustavna tužba, Tužba protiv države na sudu u Strasburgu, na kraju posustala.

Varate se ako mislite da nisam borac. O jesam, bila sam glasna u obrani, u napadu, u molitvi.... No kada vam kažu - imaš djecu, imaš auto, mogu odletjeti u zrak, kad te na prevaru odvuku u policijsku postaju pa ti lagano objasne neke činjenice a imaš malu djecu, što učiniti? Progonjena zvijer je nula u usporedni s onim što proživaljavaju progonjeni od vladajućih. Tamo gdje oni namirišu meso, poput gladnih zvijeri, trgaju do kraja. Ulice su pune mojih suboraca, ne onih s fronte, onih s terena, koji su sanjali bolju, ljepšu domovinu, s jednakim pravima za sve... Neki su se ubili iz očaja, neki su očajni, poneki se još bore, ali sa ogromnim strahom.

Zagorac je u pritvoru. Gdja Klarisa se boji. Čega se boji? Za život će imati dovoljno jer deset godina je dug period u kojem mu je omogućeno da on financijski osigura svoju obitelj. Posljedica njegovih djela vjerovatno. Petrač je u zatvoru, Jelavić je u pritvoru, a izvan zatvorskih institucija njihovi ljudi. O čemu pričamo?

Samo mi koji znamo što znači gledati oči u oči zvijer, boriti se s njom, znamo što je i kako je. Sjećam se kad su mi rekli: "znate vi gdjo tko je Zagorac, znate li vi koga optužujete, znate li protiv koga ste digli glas"? Znam, protiv onih koji su me doveli u situaciju da unatoč višegodišnjem radu i trudu, unatoč višesatnoj svakodnevnoj muci, skupljam kunu po kunu da bi djeca završila školu, da bih platila liječnika, da bi im kupila kruha a zarađivala sam desetke tisuća eura. 

Događala su se čuda, svakog dana sa deset kn u džepu, a djeca su imala sve. Netko se pobrinuo i za mene, netko jači od njih, jači od mene. Netko tko je svemoguć. Nisam izgubila živce, nisam čak izgubila ni imovinu, godinama sam hranila nekoliko obitelji i imala uz to dovoljno da djeca završe škole. Sada se više ne bojim za djecu, odrasli su ljudi, svi rade, ali što sad? Uspjela sam sačuvati živce, imovinu, zdravlje svojoj djeci. Izgubila sam mir, obitelj se rasula po svijetu, ja sam stranac u svojoj državi,a i dalje se borim. Petrač, Zagorac, Jelavić, u zatvoru su. Ne zahvaljujući meni, zahvaljujući tome jer su se međusobno zakačili. Stali su jedan drugom na žulj. "Zavadi, pa vladaj"  to im je geslo. Njohovi podanici izvršuju njihove naloge vani. A mi dopuštamo da nam mažu oči...

A ja? Moja obitelj, moji prijatelji poduzetnici? Nismo sretni, nismo zadovoljni, ne osjećamo zadovoljštinu. Višak kilograma, sijeda kosa, visoki krvni tlak, šećer, infarkti, moždani udari, antidepresivi, gomila tužbi, žalbi , prigovora.

Umjesto kruha mojoj djeci, odjeće koja im je tako prijeko bila potrebna, plaćala sam skupe odvjetnike, sudske pristojbe, takse. Kupovala knjige i zakone. Čl. .... kaznenog zakona., čl..... ustavnog zakona, čl..... zakona o trgovačkim društvima, čl....zakona o vlasništvu, kao i molitvu naučila sam ih napamet.

I ne bojim se, nikada se nisam bojala, On je bio sa mnom. I danas je sa mnom..... uvijek zlo dođe na naplatu, prije ili kasnije...

Neki dan pročitala sam priču o ateisti. U ništa nije vjerovao, penjao se na vrh planine i pao. Završio je na rubu provalije, a pri padu se zadržao samo jednom rukom držeći se za granu.

Zapomagao je: "Bože gdje si, evo vjerovat ću Ti i svjedočiti ću vjeru, samo me spasi, molim Te".

Ču to Bog i kaže: "dobro, pusti granu"!

"Da pustim granu, pa nisam valjda lud, kaže ateist, i tu bi kraj njegovoj vjeri u Božju moć"!.

Ja svoju vjeru nisam gubila. Godinama sam se držala za granu, a svaku moju molitvu On je čuo. Dok sam padala On me nježno primio u svoj zagrljaj, svakim svojim djelom pokazujući svoju Snagu i Veličinu.

Sve što sam naučila poslužilo mi je da pomažem ljudima. Savjeti, razgovori, prigovori, zamolbe, rješenje, stotine ljudi ostalo je normalno zahvaljujući mojoj pomoći kad im je bilo najteže. Bog zna što radi. Nikad nisam ostala sama. Pitam se, da li će sada ti policajci koji su meni postavili pitanje znam li tko je Zagorac, zanijekati da su njegovi pristaše? Sve više i više mi čestitaju oni koji su me nekad pljuvali, a ja prazna... ne može me više to zadovoljiti. Deset godina prekasno, deset godina suza, patnje, tuge, borbe, dokazivanja mojoj obitelji i javnosti, da nisam nesposobna, da nisam kriva, da su oni jaki, moćni, da su složni.

Ne treba gdja Klarisa brinuti za svog muža. Nisam vidovita ali unaprijed predviđam scenarij. Gospodin general uhićen je zbog Europe, Hrvatska je dakle sve učinila da dokaže Europi da štiti pravo i da postupa po zakonima, u Hrvatskoj će se gospodin general nagoditi sa Vladom da im kaže gdje su tajni računi, dobiti će status zaštićenog svjedoka i uz novi identitet zaštititi će njega, njegovu obitelj. Pa tko je lud da povjeruje da će mu dozvoliti da progovori. "Pojeo vuk magare" kažu stari ljudi - mudri ljudi...

Ne brinem ni za njegovu sigurnost. Kaže naš Ustavni zakon - svi smo jednaki. Nismo, nismo nikad ni bili. Samo kako to dokazati i kome kad su vlast - oni. Kažu, sam je u ćeliji. Tko od zatvorenika ima još takva prava? Kojem zatvoreniku može obitelj nesmetano dolaziti, može nesmetano imati mobitel, PC? Pa o čemu mi to pričamo? Bajke su za malu djecu, ne za nas odrasle. Naročito ne za nas koje su oni odgojili uz borbu, suze, nago za preživljavanje... Index, Maestro, i sl. samo su dobre komedije, a uloge igraju dobri glumci....

 

Jahve je pastir moj,

ni u čemu ja ne oskudijevam;

na poljanama zelenim

on mi daje odmora.

 

Na vrutke me tihane vodi

i krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravlja

radi imena svojega.

 

Pa da mi je  i dolinom smrti proći,

zla se ne bojim, jer si Ti sa mnom.

Tvoj štap i palica Tvoja

utjeha su meni.

 

Trpezu preda mnom prostireš

na oči dušmanima mojim.

Uljem mi glavu mažeš,

čaša se moja prelijeva.

 

Dobrota i milost pratit će mene,

sve dane života moga.

U Jahvinu ću domu prebivati

kroz dane mnoge.

 

(Psalam 23 - Jahve, pastir  dobri).

 

Gospodin je pastir moj, i ni u čem ja ne oskudijevam!

 

Nisu me slomili, imam nove poslove, bezbroj domaćih i stranih prijatelja. Samo osjećam grč u želudcu od svih napisa u tisku, jer čitam između redova.....