Potresena nedavnim događajem tj. atentatom u kojem je Ivo Pukanić izgubio život, dugo su se u meni borila razmišljanja, izreći ono što mislim ili zadržati u sebi. Mislim, glava na ramenima je ipak najvažnija stvar, no isto tako ne bih ostala vjerna sebi i svojim stavovima kad ne bih odala počast ovom čovjeku, naročito ako uzmem u obzir članak koji je neki dan prenešen iz kolumne jednih od časopisa a s kojim se djelimično slažem, u u dobrom dijelu ne slažem.

Ako je itko kompetentan da o ovome piše, onda mislim da sam to ja i to s punim pravom. Ne ulazeći u neke možebitne "grijehe" pokojnog Ive Pukanića, niti u razloge njegovog ubojstva, boli me to što ljudi zbog njegove imovine koju je stekao za života, i zbog afere koja se zbila unutar njegove obitelji prebrzo donose sud. Željela bih radi njegove duše pokazati i onu njegovu drugu stranu.

Zbog njegove duše, ovaj tekst ipak spada i u teme Magicusa.

Mnogi su spremni suditi zbog njegovog visokog bankovnog računa i velikog broja vrijednih nekretnina koje je za života stekao, no usput zaboravljaju da je on počeo od temelja graditi svoju budućnost, te da je vjerovatno dobrim financijskim kalkulacijama i trudom i radom oplodio uloženi kapital. Ako i je pri tome koristio poznanstva koja je stekao tijekom svog rada, a tko od nas to ne čini?  Nedvojbeno je bio sposoban, to mu priznaje i HND, i strani mediji, a i očigledno je volio svoj posao jer mu za otkrivanje istine ništa nije bilo nedohvatljivo i nemoguće.

Vjerovatno smo svi svjesni i činjenice da svoju novinarsku dužnost nije mogao obavljati ako se nije približio i onoj drugoj strani, kriminalu i mafiji, što ne znači da je on dio mafije. Fotoreporteri koji slikaju grotlo vulkana su također hrabri ljudi koji se zbog svoje profesije i slika koje će obići svijet ne boje spustiti do skoro samog dna vulkana iz kojeg ključa vruča lava. Ne vidim razlike između tih fotoreportera i novinara koji traži istinu.

Nije moje da sudim, no mislim da je moja dužnost iznijeti i onu njegovu stranu koju većina nije upoznala.

Bila sam mlada poduzetnica, te godine proglašena za najbolju ženu poduzetnicu u RH, također među  prvih 5 poduzetnika (mješovito) u cijeloj državi, s najvećim porastom zaposlenih i ulaganjima u proizvodnju.  Proizvodnja je napredovala, imovina se povećavala, radnici zadovoljni. No tamo gdje ima zadovoljstva, ima i zavisti, a i gladnih usta koji su navikli jesti s punog stola. Kroz kratko vrijeme počela su podmetanja. Žena u poslu, sama, nezaštićena, a u Hrvatskoj je "reket" već odavno posao broj 1. Kažu da kad vrijednosne brojke premaše šest nula da više nema ni bratstva, ni prijateljstva, pa čak ni poznanstva. Svi se pretvaraju u tvoje neprijatelje.

No nisu očekivali da su naišli na tvrd orah. Umjesto da pokleknem pred njihovim podvalama, a bilo ih je; od telefonskih poziva doma mužu i djeci, te podmetanja da sam negdje s nekim frajerima, pa do rezanja guma, napada na djecu, itd. ja sam se odlučila na borbu.

   Ovako je izgledao auto

Počeli su s sitnim stvarima, a završili sa po život opasnim situacijama. Bila sam u pola četiri u noći, u autu sa četvero malodobne djece, svoje i susjedove (išla sam po njih na ples), kada su mi sredili gumu. Bog dragi me je sačuvao, i mene i djecu, i nije nam bilo baš ništa, a auto smo odšlepali doma. Do danas policija nikad ništa nije doznala....

Dvije noći poslije toga mlađi sin vozio se s prijateljem na skuteru, kada je iz mraka na njih naletio automobil. Opet su dragi Anđeli odradili svoje, sin se s prijateljem bacio na cestu i odbacio motor od sebe, a automobil je smrvio motor. Djeca su završila sa nabijenim kostima, kontuzijom prsnog koša, ali živi, no policija koja je bila na uviđaju do danas nije odgonetnula tko je to bio, iako smo zapisali registraciju vozila.......

Potom su započele iznude novcem, pa kompromitiranje, i tako, imaju oni dobro razrađen sistem. Obavijestila sam policiju, pa odvjetništvo, pa Sabor, pa Vladu, predsjednika, svi su me saslušali no nitko "nije mogao pomoći". Kažu, živiš u pravnoj državi, policija i pravosuđe neka odrade svoje.

Sve je upućivalo na to da je nemoguće izboriti se.

No, ja nisam bila spremna odustati. Imala sam nešto što oni nisu imali; istinu na svojoj strani, bila sam bez mrlje na svojoj prošlosti, bez kriminalnih i mafijaških veza, iz normalne radničke obitelji, a novac uložen u tvornicu imao je svoje porijeklo - bio je zarađen u stranoj zemlji radom od 7-19.  Možda bih zbog sigurnosti svoje djece još i odustala, no nisam mogla iznevjeriti muža koji je taj novac zaradio a meni ga s povjerenjem prepustio da investiram. Ne, nisam mogla dopustiti da me ucjenjuju, a njima je i tako samo trebala imovina, i to da držim jezik za zubima.

Odlučih, poput onog fotoreportera,  pravo u onaj vulkan, prije spomenut. Podignula sam kaznenu prijavu protiv čelnika na vrhu države koji su imali interes imati ono što je bilo moje, ali ne platiti, već oteti.  Slijedeći korak je bio dati cijeli slučaj u javnost, kako bi svi znali o čemu se radi, jer tako sam se jedino mogla izboriti i za život svoje djece.

Molila sam, meditirala, tražila od Anđela upute što i kako dalje. Suze su mi bile jedini prijatelj, a besane noći i svakodnevna borba moj život.

No znala sam ako odustanem od borbe, da je to potpuna kapitulacija, da moja djeca nemaju nikakvu budućnost, i da su mi obitelj i brak ugroženi jer muž ne može shvatiti situaciju u Hrvatskoj.

Možda je to što sam bila mlada žena bila moja prednost u tom trenutku. Mislili su da sam kukavica, i da im se neću suprotstaviti, a tada još nisu tako halapljivo grabili sve što im se nađe pod rukom, i nisu mogli baš tako otvoreno ubijati. Osim toga, skupila sam o njima sve kompromitirajuće dokumente, zadnjim novcem uvezla sve to i ovjerila kod javnog bilježnika, s nalogom, ako se meni nešto dogodi, molim, tu su vam podaci o svemu. Objavite, proslijedite odvjetništvu, Europskoj komisiji za praćenje rada pravosuđa. Svima.

No ni to nije bilo dosta, trebali su mi mediji, oni su morali dati do znanja ovima s druge strane da sam ja jača. No ni jedne dnevne novine nisu se usudile napisati baš ništa. Gdje god sam se obratila, iz Vlade i iz Policije su ih zvali s nalogom da ne smiju ništa objaviti.

Do Nacionala. Pukanić je htio vidjeti dokaze da govorim istinu, i to sam mu omogućila. "Samo istinu, rekao mi je, ako govorite istinu, mi smo na vašoj strani".

I objavili su članak koji je digao veliku prašinu. Mnoge ličnosti nisu zbog toga mirno spavale, a prije nego li je objavljen i Pukaniću su zaprijetili: "Ne smiješ to objaviti, neće biti dobro".

Nazvao me je i rekao; "Gdjo, sigurno ste im dobro stali na žulj, kad vas toliko mrze", strogo su mi naredili da ništa ne objavljujem i rekli su da lažete".

"A što vi mislite, gospodine?" - upitah ga.

- "Ne mislim, ja znam, da vi govorite istinu, jer sam se sam u to uvjerio, i budite sigurni, da kad bi govorili laži, ja s vama ne bih želio imati nikakvog posla!".

 - "Ja vjerujem vama, i želim vam pomoći, upravo zato jer su se toliko uzbudili zbog ovog članka. Mnogima ćemo pomrsiti račune."

Puno je vremena otada prošlo. Članak u Nacionalu je objavljen, digla se velika buka, ja sam uspjela u svojoj nakani da se izborim za svoju imovinu, za svoj mir i živote svoje djece. Nakon članka u Nacionalu, za slučaj su se zainteresirali i brojni domaći i strani mediji i cijeli slučaj se počeo rasplitati u moju korist.

Nikada više nisam se čula sa Ivom Pukanićem, no on je ostao za mene osoba koja je najviše učinila da mi pomogne, a da se  nismo poznavali, niti me kakav novac za to tražio. On je bio gladan senzacije, otkrivanja istine, bio je hrabar i nije se bojao pritisaka i uvjetovanja.

Eto, ovakvog sam ga ja upoznala.

Želim mu mir i spokoj!