Kalendar događanja

Član indigodaniel

Upisao:

indigodaniel

OBJAVLJENO:

PROČITANO

90

PUTA

Početak svega

Početak svega
Dok Hrvatskom bjesni rat, mi djeca sa onkološkog odjela također se borimo za vlastite živote. Pokušat ću zaspati, a onda, negdje u dubokoj noći, probudit će me taj unutarnji glas koji me prati u zadnje vrijeme. I glas će šaptati- "sve će biti u redu, sve će biti u redu... vidjet ćeš".

Datum objave: 04.06.2013

Bolni krikovi paraju prostor. Ivanu je nedavno amputirana cijela noga. Karcinom mu doslovce razara tijelo i dušu. Medicinske sestre mu redovitu previjaju otvorenu ranu, a ja se ne mogu suzdržati i promatram tu teško probavljivu sliku. Jauci i zapomaganje traju danonoćno. Ima već nekoliko mjeseci kako primam kemoterapiju. Bolest je došla u nezgodnom trenutku. A čini se kao da smo još jučer Tikvić, Siniša i ja vozili bicikle starom cestom prema Sloveniji i kao da sam imao snage obići cijeli svijet. Danas, spao sam na svega 45 kila. Nakon petodnevnog ciklusa nemam snage stajati ni hodati, pa me sestrin prijatelj Vlado na rukama mora nositi na četvrti kat zgrade u kojoj stanujem.

Dom. Nedostaje mi dom, prijatelji, moje prve ljubavi, glazba i izlasci. U samo jednom danu sve se promijenilo.

Pomalo nevjerojatno, neka djeca na odjelu mi zavide. Činjenica da na prsima imam ogroman ožiljak u obliku križa, jedan ispod srca i još nekoliko manjih od drenaže i silnih punkcija, te trajnu paralizu glasnice zbog loše izvedene operacije, njih ne zanima. Kosa mi sporije otpada, u tome je izgleda stvar. Gotovo iz solidarnosti, odlučujem se obrijati na nulu. Moj dotadašnji nadimak Čupko, zbog izrazito guste i kovrčave kose, izgubio je svoj temelj. No kosa će narasti, to nije takav problem. Glavni problem je to što od glavnog onkologa nisam dobio odgovor na pitanje zašto sam obolio. Ponekad mi se čini kao da ovi ljudi nemaju pojma što rade. Vidim da prije svega vole novac i svoje hobije.
Kao da roditeljima te jadne djece već nije dovoljno teško, već ih se nacimava da "ispod stola" guraju koverte s novcem i skupocjene poklone. Muka mi je od toga, čak više od proklete kemoterapije. I nemam blagog pojma od kuda starci uopće pronalaze lovu za poklone.
Briga za pacijente i suosjećanje kod većine doktora je nerazvijeno. Tek tu i tamo naiđe neki koji je ujedno i čovjek i koji voli pacijente i svoj poziv. No zato su medicinske sestre sasvim druga priča. Radišne i drage, one nose odjel na svoji leđima i često znaju više od ovih sa titulama. Prirodno sam naklonjen društvu žena, pa sa sestrama brzo pronalazim zajednički jezik.

Najgora je scena bila buđenje nakon operacije i spoznaja da ne mogu pričati. Nataša mi je došla u posjetu, prozujala je hodnikom i pokušao sam je dozvati, ali nisam mogao pustiti glasa. Kada me napokon pronašla sve što sam mogao je tiho šaptati, gubeći se u Natašinom sućutnom pogledu.
Kad su roditelji pokušali iskomunicirati činjenicu da nešto ne štima s mojim glasom, doktor je odgovorio – pa što onda, pa neće biti operni pjevač. Ne radi se o tome da je ugrožena moja možebitna karijera, već su od mene napravili polu invalida. A jebi ga- kad bolje razmislim i mogao sam biti pjevač, zašto ne? Lijepo bi upotpunilo moje prtljanje po bas gitari.
Dodatno, s lijevom rukom, kao posljedicu operacije, nisam mogao micati mjesecima. I to je za njih bila potpuno normalna stvar. I nitko nije odgovarao za to! S bogovima nema rasprave. A ovdje bogovi ne padaju na tjeme- padaju jedino mali ljudi. Padaju i kotrljaju se i bore se s ovim što zovemo životom.

Moj duh bježi od gorke stvarnosti i putuje daleko od ove odvratne sobe smrti. U mislima izlazim iz Klaićeve bolnice i krećem prema zgradi HNK. Napravit ću jedan krug na tom prekrasnom suncu. Nisam ni svjestan da zapravo radim vježbu kreativne vizualizacije. No u tijelo me ubrzo vraća teška mučnina. Miris otrova koji izlazi na svaku poru mog tijela pomiješao se s jeftinim sredstvima za čišćenje podova. Oh, ti prokleti mirisi. Uzimam posudu i povraćam još to malo tekućine koja je preostala u meni. Ima već četiri dana kako od mučnine nisam ništa jeo.

Bacam pogled na Marinka, Hrvojku i Dženana. Pomalo smiješna scena tih ćelavih glava bez obrva, zbog čega se nekad zezamo na vlastiti račun. Iako smo vrlo mladi, vidi se da nas je djetinjstvo zaobišlo. Klinci od šesnaestak i manje godina ne vode ovakve razgovore. Svi smo psihički ostarjeli barem 10 godina. Kada dođe vikend, a povišena nam je temperatura, zbog čega nas inače ne bi pustili kući, pribjegavamo malim trikovima. Starinske toplomjere sa živom lagano je podesiti na željenu temperaturu običnim kuckanjem po njegovom kraju. Barem jedna stvar koju možemo kontrolirati u ovoj situaciji.

Dok Hrvatskom bjesni rat, mi djeca sa onkološkog odjela također se borimo za vlastite živote. Pokušat ću zaspati, a onda, negdje u dubokoj noći, probudit će me taj unutarnji glas koji me prati u zadnje vrijeme. I glas će šaptati- "sve će biti u redu, sve će biti u redu... vidjet ćeš".

Kao da nisam imao dosta muka s tumorom, jetreni nalazi su mi jako loši. Brzo se umaram i osjećam probadanje. Šalju me na dodatne preglede u drugu bolnicu gdje me tamošnji doktor brutalnom hladnoćom izvještava kako imam kronični hepatitis B , te ću kroz dogledno vrijeme dobiti cirozu jetre. Kako lijepa vijest, a i još bolji način za saopćiti djetetu! Koji kreten, bože mi oprosti.

Gospon Ja Sve Znam Glavni Doktor I Bog I Batina Med Vama Seljakima na onkološkom odjelu je hladno komentirao ove nalaze svog hvalevrijednog kolege- "Nije to ništa. Svaki drugi doktor i medicinska sestra ga imaju."

Super- onda si ga imajte. Da ste provjeravali transfuzije ja bih sada bio pošteđen tog Nije To Ništa.

Točka na i bilo je zračenje. Najprije te obilježe crvenim markerima, što ostavlja veliki psihički šok jer izgleda užasno, a zatim ti koža na tom mjestu nakon zračenja doslovce zagori i pocrni.

Po pitanju bolesti jetre, ponudili su mi u to vrijeme eksperimentalni program liječenja interferonom. Dok čekam na zadnji razgovor prije kretanja na bolnički tretman unutarnji glas se opet javio, ovaj put zapovjednim tonom.

"Napusti bolnicu! Meditiraj i sve će biti u redu!"

O.K. Ovo više nije zafrkancija, moram djelovati i to sada i odmah. Taj tren ustajem, dok me moja sestra Dijana, koja je sa mnom bila u pratnji, gleda u čudu. Začuo sam sebe kako izgovaram- "Dosta mi je svega, odustajem od bolnice. Neću ići na to liječenje. A ako trebam umrijeti, umrijet ću na svoj način".
Po ulasku u doktorovu kancelariju odmah ga izvještavam o svojoj namjeri. Kako sam u to vrijeme već postao vegetarijanac, ovaj me žestoko napao radi te odluke.

"Ti si lud. Umrijet ćeš ako nećeš jesti meso!".

"Doktore, zahvaljujem na svemu i doviđenja. Radije biram smrt nego liječenje u bolnici".

Da je ovaj doktor bio imalo čovječniji i prisniji vjerujem da bih se možda i odlučio na liječenje. No bio sam umoran od njihovog ponašanja i naslućivao sam da mi to oštećuje zdravlje gotovo jednakom mjerom kao i sama bolest. Nisam imao izbora nego pobuniti se protiv te neljudskosti.

Sestra i ja izlijećemo iz bolnice za Infektivne bolesti. Odnosno, ja letim, a sestra me hvata u strahu od reakcije staraca kad čuju ove nadobudne vijesti.

Preostala je još jedna bolnica s kojom moram razračunati, a to je Klaićeva. S njima će biti lakše jer je taman završio planirani peti ciklus kemoterapije i unatoč prognozama doktora da neću preživjeti ja sam i dalje stajao na nogama.

I tako sam još jedno vrijeme išao na kontrole, no to je bilo toliko zamorno, a bolnica mi se sve više gadila, pa sam prkosno objavio roditeljima da neću više ići ni na kontrole, makar mi se bolest vratila.

Možda je to čak i bila glupa odluka, ponašanje koje ne preporučujem drugima. Pošto se u mom slučaju već radilo o recidivu (prvi put sam operiran još u osnovnoj školi, no to je prošlo vrlo glatko), povratak bolesti bio je vrlo izvjestan. Pošto je dosadašnje kretanje tumora išlo od srca, pa prema vratu, razmišljao sam da bi slijedeća lokacija mogla biti glava. To nisam mogao dopustiti.
Ivan je u međuvremenu preminuo, a ja sam se sjetio i Maria kojem je zbog raka odstranjeno jedno oko. Moja odluka je bila konačna - bolnica i ja smo definitivno završili "uspješnu suradnju".

Želio sam prakticirati Transcendentalnu meditaciju i pošto sam bio maloljetan, morao sam dobiti prethodnu suglasnost roditelja.

Pribojavao sam se da roditelji možda neće htjeti potpisati izjavu jer sam već i zbog samog vegetarijanstva imao s njima velikih problema. No bio sam uporan i tako je počeo moj duhovni život.
Kao posljedica ove meditacije, naglo mi se otvorila ljubav za glazbu i umjetnost. Imao sam osjećaj kao da sam se ponovno rodio. Sve sam vidio u živim bojama. Prolazio bih istim cestama kao i prije, no sve se činilo drugačije. Primjećivao bih razne detalje kojih prije uopće nisam bio svjestan, a posebno drveće.

S roditeljima sam s vremena na vrijeme ratovao. Imao sam sve veću potrebu živjeti sam.
Pošto smo, pored stana u kojem smo živjeli, u suterenu jedne dvojne kuće imali još jedan stan, koji smo za vrijeme rata ponudili izbjeglicama, razmišljao sam kako bi bilo super kada bih tamo mogao preseliti. Rat je taman završio, ljudi su se vraćali kućama no problem je nastao jer me roditelji nisu htjeli pustiti samoga pošto sam imao samo 17 godina. Molio sam Boga da mi to omogući.

Božja providnost ili slučajnost, ali svega nekoliko dana nakon moje molitve je na autoputu ponad te kuće puknuo glavni vodovod. Cijelo naselje je bilo poplavljeno, uključujući i naš stan. Voda je uništila sav namještaj. Ionako trošna kuća sada je definitivno trebala potpuno preuređenje.

Prepoznao sam ovo ovo kao svoju priliku. Počeo sam vršiti pritisak na starce i u nedostatku boljih argumenata čak prijetiti da ću odseliti u Indiju ukoliko mi ne dopuste da živim odvojeno od njih. Da, mali je vrag, moglo bi se reći. Kad si nekaj zacrta to tak mora biti. Ali vi me razumijete, zar ne? Tu suštu potrebu da se upustite u najljepšu od svih avantura, upoznavanje i kročenje božjom stazom.

Roditelji su popustili pod uvjetom da sa mnom dođe živjeti i sestra. Nije baš da je to bila moja prva opcija, ali pristao sam. I tako sam kao srednjoškolac dobio svoj poligon u kojem sam nesmetano mogao prakticirati tehnike i istraživati područje Duha. Koje je to bilo veselje!

Radi meditacije bih školu često potpuno zanemarivao. Shvatio sam da, ako se jako koncentriram, mogu dobijati pozitivne ocjene, čak i ako nemam pojma o gradivu. Teže predmete sam kompenzirao svojom poviješću bolesti i dobrim ponašanjem, pa su mi išli "niz dlaku" , a vrlo rijetko bih istinski morao zapeti i učiti.

Već u trećem srednje odlučio sam da neću ići na fakultet. Svijet duha mogao sam istinski proučavati jedino u privatnom aranžmanu, a bilo koji fakultet bi me samo odvraćao od toga. Ovo je bio težak period za mene. Više su se vrednovali ambiciozni učenici, a meni se sve to pomalo gadilo. Osjećaj nepripadnosti povećavao se iz dana u dan. Možda to izvana nitko ni nije toliko primjećivao, ali ja sam većinu vremena živio u svom unutarnjem tužno/sretnom svijetu. Školu sam odlučio završiti jedino iz razloga jer po prirodi stvari volim završiti ono što sam i započeo. Starci su me ohrabrivali, nudili mi opciju da pauziram jednu godinu dok se ne oporavim, ali ja sam školu smatrao smetnjom koju želim čim prije okončati.

A i neki profesori su mi dizali tlak i toga se isto tako valjalo čim prije riješiti. Pitao sam se kako je uopće moguće da psihički poremećeni ljudi rade u školama. Neki od njih su, saznajem, tek godinama kasnije bili izbačeni, a jedna je profesorica čak završila u ludnici.

Sjećam se scene gdje se profesorica iz sociologije ismijavala yoga letačima, potpuno nesvjesna da jedan budući letač upravo sjedi pred njom. "Znate, to su vam oni koji fantaziraju da mogu letjeti", rekla je ponosno razredu koji se glupavo kesio.

Mili Bože, koliko sam tada htio ustati i reći joj: " Kak si ti glupa i zatucana žena. Za tvoju informaciju, ja sam meditant. Znaš, to nije nešto što se maže na kruh već disciplina koju tvoj psihički sustav očigledno ne može podnijeti ni razumjeti. I radi toga mi je iskreno žao jer od vas profesora bi se trebalo moći očekivati da ste otvorenijeg i razvijenijeg duha".

Umjesto toga, progutao sam cijeli ovaj izljev emocija. Ponekad je to jedino rješenje, osim ako voliš svoj oklop, dugačko koplje i borbe s vjetrenjačama.

Dok su svi u završnom razredu srednje škole raspravljali o fakultetima, ja sam, kao jedini meditant i vegetarijanac u cijeloj školi, vrtio visak i mislio si svoje. Ekipa iz razreda je bila psihički nezrela pa sam se većinom družio sa sestrinim, od mene puno starijim, prijateljima. Moji vršnjaci iz starog kvarta su također spontano otpali. Bilo kakav suvisli razgovor na temu duhovnosti s njima je bio potpuno nemoguć. Vidjelo se da ih to na neki način smeta, baca ih iz komforne zone. Koga briga za duhovnost kad je jedini cilj u subotu popiti nekoliko piva, snimati cure i zafrkavati se. A ja sam duhovnost shvaćao i živio vrlo ozbiljno. Nisam ni imao izbora, kada bolje razmislim. To je bio osjećaj kao da sam sjeo na brzi vlak dok je ekipa oko mene još koristila pomoćne kotače na biciklima.

U slijedećih pet do šest godina naučio sam većinu tada dostupnih tehnika samorazvoja.
Od svih tih tehnika, TM sidhi program imao je najjače djelovanje na mene i svakodnevno sam ga provodio. Za vrijeme jednog yoga letenja (gdje si sada profesorice da me vidiš !), osjetio sam kako mi unutarnja vatra gori kroz cijelo tijelo. Ovo je bila drugačija meditacija od dosadašnjih. Otvorio sam oči i pomislio: Zdrav sam!

Još samo dan ranije zbog oštećene jetre toliko bih se brzo umarao da nisam mogao potrčati na tramvaj, a nakon ove meditacije svi simptomi su odjednom nestali.

Napravio sam jetrene nalaze i ponovno testiranje na hepatitis. Svi parametri koji su vodili k cirozi su se promijenili. Nalaz je bio potpuno uredan uz samo jednu iznimku- u krvi mi je i dalje ostao marker na Hepatitis B, no virus se "zamrznuo" i prešao u neaktivnu fazu.

Ovog sam se i dalje pribojavao jer je postojala opasnost da ne zarazim nekoga putem krvi ili seksualnim putem.

Dr. Despot, moj duhovni učitelj, s kojim sam se konzultirao u vezi ovog mog straha, pregledao je nalaze i pojasnio mi da ne trebam imati straha i da ne brinem o tome da ću nekoga spolno zaraziti.

U to vrijeme upoznao sam svoju prvu ozbiljnu djevojku i unatoč doktorovim riječima, upozorio je na potencijalnu opasnost, na što je ona samo odmahnula rukom.
Na svu sreću, doktor je bio u pravu. A danas, skoro 20 godina nakon otkrivanja hepatitisa, svi nalazi su mi još uvijek potpuno uredni uz tu jednu iznimku- marker je još uvijek prisutan kao podsjetnik na jedno prebrzo odrastanje i iskustvo koje nikada neću i ne smijem zaboraviti.

Godinama kasnije, radio sam neka istraživanja s bakrenim zavojnicama. Zavojnice bih postavljao na čakre i promatrao što se događa. Prilikom postavljanja na područje trećeg oka otvorio se energetski vrtlog i vidio sam samog sebe kako ležim u bolnici. Emocija mi je navrla i poželio sam samog sebe utješiti. Pomislio sam "Sve će biti u redu, vidjet ćeš...".
I tada sam shvatio. Glas koji sam čuo u bolnici prije 20 godina bio je moj vlastiti glas iz budućnosti.
I tako sam tu večer sam sebi, putem najobičnije bakrene zavojnice, odaslao sve one mentalne poruke koje sam u prošlosti već bio primio.

 

Autor: Daniel Postružin
Svi članci autora: http://indigo-svijet.hr/clanci/dnevnik-indigo-djeteta/
Autorova usluga očitanja duše: http://indigo-svijet.hr/proizvodi/usluge/ocitanje-misije-duse/ocitanje-misije-duse-412/

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

LISTOPAD...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♫♥♥♪♫

    16.10.2019. 13:42h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    Irido, help! izgubio mi se članak o promociji

    16.10.2019. 11:26h
  • Član mkrmarmkrmar

    Laku noć svima

    03.10.2019. 21:53h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥♪♫

    01.10.2019. 11:53h
  • Član bglavacbglavac

    Hvala vanessa. Lp

    01.10.2019. 06:17h
  • Član vanessavanessa

    ♥*♪♫♥♥♥♫♥*♪♫♥♥♥♫

    30.09.2019. 14:09h
  • Član vanessavanessa

    Pozdrav Magicusu...mojim prvim virtualnim prijateljima***

    30.09.2019. 14:02h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Dodir Tibeta Vječna potraga