Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član dinaja

Upisao:

dinaja

OBJAVLJENO:

PROČITANO

589

PUTA

OD 14.01.2018.

Peta dimenzija ili peti put

Peta dimenzija ili peti put
Materija kao, nekad priznato, čvrsto tijelo ne postoji više, pa tako objašnjeno, čovječje tijelo postaje, zbroj bezbrojnih energetskih polja, punih titraja energije.

Kada su profesora Wolfa Singera, poznatog njemačkog istraživača mozga, pitali; da li je na svom putu kroz mozak pronašao sjedište duše?

 " Ne"  odgovorio je "duša spada u područje metafizike."

Njegov problem je, već, u samoj definiciji duše. Ako je ona ono što preživi smrt, onda ne spada u područje prirodnih znanosti i u to se može samo vjerovati. Prof. Singer je nakon dugogodišnjeg rada na Max- Plank institutu za istraživanje mozga u Frankfurtu, došao do zaključka da u mozgu nema jedno određeno mjesto gdje bi se smjestila svjesnost, kao što je davno vjerovao Descartes, smjestivši ga u epifizu i nazvavši promatračem.

Singer tvrdi da je naša spoznaja, mnoštvo razbacanih procesa u mozgu, koji nastaju paralelno. Ti procesi su su čudesno međusobno povezani i čine cjelinu spoznaje. Još uvijek se ne da objasniti kako iz tih procesa nastaje iskustvo," ja"- perspektive. Problem "ja"-konstitucije se ne može riješavati studirajući samo jedan mozak, nego se mora socijalnom interakcijom, više osoba, čak više različitih grupa ljudi, izvući zaključak o njihovom međusobnom doživljavanju i spoznaji.

Biološkom evolucijom je rastao kompleksitet mozga i njegova mogućnost interpersonalnog diskursa , što je na koncu stvaralo i kulturu. Iz toga zaključujemo, da u ranoj embrionalnoj fazi razvoja mozga, sigurno nema grupiranih nervnih stanica koje već imaju kvalitete doživljaja, svjesnosti i spoznaje. Ta svojstva se razvijaju kontinuirano. Novorođenče ima još vrlo nezreo veliki mozak, nije u stanju stvaratia apstraktne koncepte- ne može govoriti, niti razumjeti. Prođe dvije do tri godine do stvaranja "ja"- koncepta, do momenta kada je dijete u stanju sebe samoga prepoznati u ogledalu.

Šta se dogodi, kada i kako  se stvori jedan cijeli svijet u mozgu? Evolucijom je došlo do povećanja volumena mozga, a ne njegove strukture. Povećanjem volumena se povećao i njegov kapacitet, a time i njegova funkcionalnost, dokazana kroz govor, razvoj kulture, rješavanje matematičkih zagonetki, spoznaje sebe samoga i filozofiranja. Ako postanemo svjesni i spoznamo tu činjenicu, možemo te kapacitete koristiti i to funkcionalno učiniti još funkcionalnijim.

Wolf Singer zaključuje, da je mozak, na koncu, produkt našeg odgoja, te se njegove mogućnosti  mogu usmjeravati, formirati i kontinuirano povećavati.

Da li je svjesnost samo velika iluzija?

Filozof David Chalmers se pita, kako mogu stanice mozga stvarati subjektivni doživljaj. On naziva taj proces magijom, nešto kao pretvaranje vode u vino.

Koliko je shvatljivo nešto neshvatljivo?

Dogodi se  u izvjesnom trenutku našeg života, trenutku  nama nepoznatom i nevažnom, nešto novo, do tada nepoznato, kao što su nekad bile  materija i sila, a slično pokretu kojeg želimo postati svjesni. To, za nas neshvatljivo je  naša svjesnost.

U svom govoru: "O granicama spoznaje prirode", na kongresu prirodoslovaca u Leipzigu 1872 godine, na to je već upozorio slavni fiziolog Du Bois-Reymond, tvrdeći da se ne vidi  kako bi iz gibanja atoma proizašli osjećaji i mišljenje:

"Kakva zamišljena veza postoji izmedu određenih gibanja određenih atoma u mojem mozgu s jedne strane i s druge strane činjenica koje su za mene prvobitne, ne dalje rastavljive i neosporne: ja osjećam bol, ja osjećam ugodu, kušam slatko, mirišem ružu, čujem ton orgulja, vidim crveno, a odatle izlazi sigurnost: dakle ja jesam? Skroz-naskroz i zauvijek je neshvatljivo da određenom broju atoma ugljika, vodika, dušika itd. ne bi bilo svejedno kako oni leže i gibaju se, kako su ležali i gibali se i kako će ležati i gibati se. Nikako se ne vidi kako bi iz njihova sudjelovanja mogla nastati svijest."

Uistinu je već Du Bois-Reymond postavio granice klasičnoj fizici, što je postalo jasno tek kvantnom teorijom.

Svakako je, prijelaz od klasične fizike na kvantnu teoriju bio  najveći podvig ljudskog duha, a kamo vodi - krije se još uvijek u paradoksima, zagonetkama i mraku.

Neurolozi i neurofiziolozi, danas hodaju rubom spoznaje i traže dokaze, za procese, koji su vidljivi, mjerljivi, ali još uvijek nedohvatljivi, jer su izvan granica klasične fizike, a u području kvanta još uvijek nemjerljivi.  Nazivaju mozak sustavom obrade informacija, zbog razumljivosti, a onda, u tom sustavu traže proces predstavljanja samoga sustava, to znači, mozga. U mozgu je dokazano  predsavljanje poticaja koji dolaze izvana, a sada bi trebalo dokazati šta mozak misli o sebi, obrađujući tu informaciju izvana. Pokušava se na osnovu dokazanih procesa unutar mozga stvoriti hipoteza nastajanja svjesnosti i time dokazati da je svjesnost nešto materijalno i dokazljivo. Time bi se dokazalo  da duša umire sa tijelom.

A gdje je ostao raj?

U pričama, u vjerovanju ili samo u želji da nismo konačni.

A univerzum?

Ni on nije više ono što je bio za vrijeme Newtona. Njegova stara statična slika sa oštrim euklidovim prostorom je zamjenjena novom dinamičnom koncepcijom prostora.

Početkom dvadestih godina prošlog stoljeća je Edwin Hubble otkrio i dokazao da se univerzum širi, velikom brzinom izazvanom nekom neshvatljivom snagom. Bio je heretik u očima njegovih profesora koji su još uvijek verovali Newtonu. No, mladi astronom se nije zaustavio i uspio je dokazati, da je ono, što mi na noćnom nebu nazivamo spiralnom maglom ili oblacima što putuju mliječnom stazom, nije ništa drugo nego neke nama nepoznate galaksije. Nauka kozmologije se počela razvijati, stvarane su karte kosmosa. Tako smo se našli u paradoksalnom položaju, mi, prva kultura u povijesti čovjeka, koja je stvorila detaljnu kartu fizikalnog kosmosa i pri tome se izgubila u prostoru. Sva mjesta u tom kosmosu su ista, sa istim zakonima fizike, sa istim početkom i krajem. Mi smo dio toga, mi smo dio tog prostora, koji svojim postojanjem stvaramo, i dio njegovog vremena, koje nastaje našom dinamikom i ritmom življenja.

Kada su se početkom 20-og stoljeća počele stvarati različite škole pokreta i plesa, događale su se i velike promjene u nauci i u doživljavanju prirode. Već je 1895  George Wells u  romanu

"Vremenski stroj" napisao:

" Očito je da svako čvrsto tijelo ima širenje u četiri dimenzije, duljinu, širinu, visinu i trajanje. Ali zbog ljudske nemogućnosti takvog doživljaja, mi smo spremni to i ne primjetiti."

Dakle, to je napisano 10. godina prije Einsteinovog prvog teksta o teoriji relativiteta i dokazivanja četvrte dimenzije. Kraj 19-og i početak 20-og stoljeća, vrijeme rađanja dimenzije kojoj smo dali ime vrijeme,koja, ustvari, znači trajanje, dakle ritam, dinamiku, pokret i stvara prostor,  univerzum , nas same. Kada razmišljamo o četvrtoj dimenziji, osjetilo za nju još uvijek nemamo, mislimo na Einsteina, kao njenog oca.

No sve je počelo nešto ranije, kada se počela razvijati nova geometrija, geometrija zaobljenog prostora, višedimenzionalnog prostora,  koja više nije imala mjesta u Euklidovoj geometriji ravnih ploha.

Taj novi prostor je već tada nazvan hiperprostorom. Nedokazan, taj prostor je u tom vremenu više zanimao pisce, slikare i filozofe mistike. Pružao je mogućnosti fantaziranja, stvaranja novih realiteta u prostoru koji sam postaje karakteristika bitka, bitak sam. Tu se nije radilo samo o dodatnoj dimenziji vremena, nego i o nekim, mogućim daljnjim dimenzijama prostora.

Početkom 19-og stoljeća je matematičar Friedrich Gauss, osnivač nove geometrije, počeo razmišljati o prostoru sa četiri i više dimenzija. Sama predpostavka četvrte dimenzije je otvarala nove horizonte. Ona je, već u nastanku, poboljšavala našu sliku svijeta, omogućavala bolje sintetiziranje dotadašnjeg znanja. Ako uspijemo svijesno ostvariti sferu četvrte dimenzije, postajemo automatski dio univerzuma, univerzum sam.

Filozofi, uvijek prisutni kod stvaranja neke nove slike svijeta, su svojim razmišljanjima pridonosili razvoju nove, još nedokazane teorije višedimenzionalnosti prostora.

Prvi filozof hiperprostora je bio Englez Charles Hinton. On je predavao matematiku na američkom univerzitetu Princenton, ali pored toga se rado bavio i mistikom u kojo je tražio spiritualni pristup četvrtoj dimenziji. Tako je 1888. godine konstruirao sustav kojim bi, eventualno, čovjek bio u stanju doživjeti i spoznati pravu prirodu četvorodimenzionalnog prostora. Jezgru tog sistema su činili poredani šareno obojeni panjevi, koje je trebalo pažljivo gledati. Na taj način je trebalo doći do razbijanja, nekih ograničenih elemenata osobnosti u glavi i stvaranja prostora za svjesnost i spoznaju četvrte dimenzije. Hinton je sanjao o stvaranju četvorodimenzionalnog sustava mišljenja u tehnici, znanosti i umjetnosti. Pri tome je inspiraciju našao u Platonovim ljudima iz pećine, koji su osuđeni na doživljavanje samo sjena pravoga života, života izvan pećine.

Za Hintona, smo osuđeni na trodimenzionalnu spoznaju, a time i na doživljavanje samo sjena prave stvarnosti, koja je u biti četverodimenzionalna. Ulaskom u svijet te dimenzije, doživjeli bi Platonov svijet ideja. Hinton nije uspio ostvariti sistem četvorodimenzionalnog mišljenja, ali je ostavio tragove u filozofiji hiperprostora.

Poslije njega se u djelima ruskog mističara Petra Ouspenskog srećemo s idejom rješavanja svjetske zagonetke kroz spoznaju četvrte dimenzije.

Po njemu, nisu svi preodređeni za doživljavanje četverodimenzionalne vizije, nego samo izabrani, oni koji posjeduju specijalnu energiju, koju je on nazvao, kozmička svjesnost. Kao da se osjeća eho srednjevjekovnog kršćanskog raja u Ouspenskovoj viziji četvrte dimenzije. Obećanje, samo izabranima,  boljeg svijeta, kompletnog doživljaja, višeg intelekta. Početak 20-og stoljeća je,ponovo, obećavao, staru, ideju transcendentalnog raja,  novom, znanstvenom terminologijom.

Kao što obično biva, novosti u filozofiju i znanosti, prate i zbivanja u umjetnosti. U Rusiji se javlja futurizam, u Francuskoj kubizam.

Teoretičari i kritičari umjetnosti su te nove pravce diskutirali i objašnjavali. Umjetnici, koji su se htjeli osloboditi perspektive u slikarstvu, inspirirani novom geometrijom prostora, našli su u četvrtoj dimenziji mogućnost njegove,nove, figuriracije.

U svim tim previranjima i traženjima u literaturi, slikarstvu i filozofiji znanost je ponudila rješenje. Einsteinovo otkriće i potvrda vremena kao četvrte dimenzije, je značila u isto vrijeme i potvrdu novih puteva u literaturi i slikarstvu. Svijet fizike relativiteta i svijet umjetnosti, literature i filozofije je povezala nova geometrija prostora, u kojoj više nije bilo ravnih ploha i kopiranja onoga što oko vidi. Nova geometrija je davala mogućnost predstavljanja zakrivljenosti prostora, izazvnog gravitacijom u vremenu.

Otkrićem četvrte dimenzije je čovjek dobio mogućnost nove spoznaje svijeta, time i sposobnost širenja znanja. Ubrzo se postavilo pitanje o mogućnosti postojanja i pete dimenzije.

Još ne dokazana, matematički izračunata, naslućena je u elektromagnetizmu  1919-e godine prošlog stoljeća. Theodor Kaluza ju je izračunao i time dokazao da je elektromagnetizam jedna vrsta gravitacije, ali ne one obično objašnjavane u fizici.

Elektromagnetizam je gravitacija male, nevidljive, pete dimenzije prostora. Nedokazana peta dimenzija je pala u zaborav do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su se počele događati promjene u modernoj fizici otkrivanjem sve manjih i manjih čestica unutar atoma.

Do tada su pored gravitacije i elektromagnetizma otkrivene i dvije nove fundamentalne sile, slaba i jaka nuklearna sila, sile koje drže jezgre atoma zajedno i održavaju stabilnost materije. To su četiri osnovne prirodne sile koje stvaraju i održavaju univerzum, ali se ne daju ujediniti.

Da li je Kaluza imao pravo sa petom, nevidljivom dimenzijom unutar elektromagnetizma?

Fizičari novog doba, zahvaljujući tehnologiji ulaze, sve dublje, u bit materije otkrivajući sve manje i manje čestice, studiraju njihova stanja i odnose. Pronalaze unutar, tog, mikrosvijeta još manji svijet stringsa, ali nemaju još uvijek reaktor kojim bi mogli mjeriti i dokazati njihovo postojanje.

No ti novi fizičari hiperprostora "Hyperspace" Physiker kažu, svjet je mjerljiv i blizak spoznaji do četvrte dimenzije, a ispod toga,u suštini materije, je prava stvarnost čak jedanaestodimenzionalna, sedamnaetsidimenzionalna.....

Pri tome, materija gubi samostalnost i postaje kao i sila,  sekundarni produkt substance prostora, a znanstvenici otkrivaju uvijek nove dimenzije i broj se iz dana u dan povečava.

Fizičari su u potrazi za teorijom ujedinjenja svih sila, u kojoj bi, vibracija mikročestica opisivala skrivenost dimenzija, objekti ne bi bili u prostoru, nego prostor sam. Čestice i mi svi bi postali uzorci jednog multidimenzionalnog prostora kojeg ne možemo niti vidjeti.

Danas je uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, završeno. Prostor je postao jedina, primarna kategorija znanosti. Trijumf tog nevidljivog, nedodirljivog entiteta, prostor kao ekstrakt postojanja, je karakteristika nove slike svijeta u znanosti i  vrijedna pažnje. Prostor su energetska polja puna vibracionih manifestacija energije koja ga stvara.

Materija kao, nekad priznato, čvrsto tijelo ne postoji više, pa tako objašnjeno, čovječje tijelo postaje, zbroj bezbrojnih energetskih polja, punih titraja energije.

Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja konstante ograničenosti i relativiteta u samom mišljenu o pojmovima. Našu predstavu stvarnosti je puno lakše objasniti i shvatiti, nego stvarnost samu. Zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola i mi smo spremni naše objašnjenje stvarnosti držati za jedino ispravno, održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izolirani objekti, uzrok i djelovanje.

U modernoj fizici  se univerzum pokazuje kao dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje  postojanje uključuje uvijek i promatrača, nas, a time se utjecaj fizike proširio izvan granica tehnike u naš način mišljenja, u kulturu i doveo do osnovne promjene pogleda na svijet oko nas i promjene našeg odnosa prema univerzumu, prema nama samima.

Prihvatimo li tu novu paradigmu, prihvatit ćemo i novi sistem razmišljanja, koji ne podnosi statička stanja. On razlaže sve prirodne procese kroz ritam i dinamiku, dakle kroz pokret. Shvatimo li tu dinamiku života u kojoj je  tijelo dinamični sistem međusobno povezanih fizičkih, biokemiskih i psihičkih reakcija, koje teže dinamičnoj ravnoteži, tada nećemo nikada biti pasivan promatrač procesa zdravlja i ozdravljenja. Sve dinamične manifestacije unutar našeg tijela, njegovo neprekidno gibanje uključuje i neprekidnu aktivnost mišićnog sistema. Rad na i sa mišićima tijela omogućava idealno stvaranje neophodne fiziološke i psihičke ravnoteže, jer se preko mišića djeluje i na nervni sistem, vezivno tkivo i kožu. Mišići su integrirani u cjelinu tijela, a najlakše ih je spoznati, a često reflektiraju i duboko skrivene poremećaje ravnoteže organizma. Tu je opet pokret, u svom nastajanju i trajanju, najvažniji faktor za ponovno uspostavljanje ravnoteže, a njegova je lakoća uvjetovana prirodnim ritmom koji treba otkriti i kreirati novi prostor za nove integracije i nove spoznaje.  

Jedino što se ne smije je,  ne smijemo se zaustaviti. 

Na kraju, govorimo li o promjeni paradigme u zanost i ne smijemo zaboraviti niti biologiju.

ZNANOST o živim bićima upravo sada doživljava svoju revoluciju.  Objašnjavanje procesa spoznaje, povezano sa slikom sistema najvažnijih životnih procesa svih živih bića, a time i čovjeka također mijenja našu tradicionalnu sliku svijeta. Dva poznata neurobiologa, Humberto Maturana i Francisco Varela su prvi puta u jednoj razumljivoj formi pisali o tim prozesima u knjizi "El arbol del concocimineto", / " Drvo spoznaje"/.

Čitajući tu knjigu postaje nam jasno da je stari zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa. Mi, svi zajedno stvaramo ovaj svijet procesom spoznaje. Među stoljećima postavljanim kriterijima, šta živo biće čini živućim, oni izdvajaju kriterij samoorganizacije ili kako je H. Maturana naziva autopoietska organizacija. Izvedenica iz dvije grčke riječi, autos= sebe i poiein= stvarati, objašnjava da ta organizacija u živim bićima postoji već na nivou stanice.

Sama stanica u svom metabolizmu posjeduje vlastitu dinamiku i ritam. To je najvažniji kriterij, koji glasi:

"živa bića su produkt vlastite organizacije, ona sebe ostvaruju i specificiraju."

Postojati i činiti stoje u uzajamnoj vezi i odnosu, kooperiraju i toleriraju se. Pošto spadamo u samostvarajuća bića, razvijemo li svjesnošću potencijale kreativnosti možemo djelovati kreativno na sebe samoga.

Tijelo i pokret, ovako objašnjeno i shvaćeno su, energetska polja puna energije i njene dinamike, dakle, tijelo i pokret su nedjeljivi, oni su jedno, oni su titrajuća  manifestacija, naše, životne energije.


 
Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SVIBANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Hvala i tebi . Lp

    09.05.2021. 17:00h
  • Član iridairida

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥

    09.05.2021. 13:32h
  • Član iridairida

    I tebi Božice sve sretno i lijepo..♥♪♫ ♥*♪♫ ♥...., i ti si mama...

    09.05.2021. 13:32h
  • Član bglavacbglavac

    Drage mame, sretan vam vaš dan. Uživajte danas. Lp

    09.05.2021. 07:41h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, lijep dan vam želim. Lp

    07.05.2021. 06:31h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro veće. Lp

    06.05.2021. 20:39h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče.

    06.05.2021. 19:55h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Pledoaje našem emocionalnom umu Još jednom ZLATNI REZ