"Mi naslućujemo beskonačnost našeg neznanja tek onda kad spoznamo nemjerljivost zvjezdanog neba" je misao koja dokazuje našu znatiželju, čuđenje i vjerovanje.
Dok u toplim ljetnim noćima promatramo beskonačnost svemira, kupamo u srebrenoj mjesećini i brojimo treptaje očiju neba, mi se u isto vrijeme pitamo koliko se još tajni krije u tom beskraju.
Svitanje je granica na kojoj iluzija beskraja nestaje i mi postajemo svijesni skučenosti prostora u kojem živimo.
Znanost nam je raskrinkala dugine boje, oduzela vjerovanje u postojanje malene planete maloga Princa, planete na kojoj sunce nikada ne zalazi, ruža govori, a lisica traži održanje datog obečanja.
Tada nam postaje jasno da smo, slično Platonovim ljudi iz špilje, žrtve osobne iluzije stvarnosti, žrtve njenog materijalističkog poimanja.
Naša urođena svjest nam u isto vrijeme dokazuje i pobija našu pravu stvarnost.
Stojimo pod suncem osjećamo njegove dodire i slavimo tog velikog boga koji bdije nad našim životima i ne razmišljamo o tome da bez njega ne bi vidjeli ni zvjezdanu prašinu ni njegovu vječnu ljubavnicu, srebrnu mjesećinu.
Sada već davno, ali još uvijek prisutno, jedan je čovjek želio dokazati da smo svi satkani od zvjezdane prašine i da ćemo se iskreći jednoga dana svi vratiti među zvijezde. Taj čudak je bio Wilchelm Reich. On je pisao o orgonu čudesnoj energiji iz koje smo svi satkani. Nikola Tesla, kao da je slijedio njegove misli, nije dozvoljavao ljudima da mu priđu da ne razbiju njegovo energetsko polje.
Kada stojimo pod podnevnim suncem mogli bi pokušati spoznati tu još uvijek ne dokazanu istinu. Oko nas trepere malene svjetlucave iskrice, one su vidljive, ali mi ne obračamo pažnju na njih. Prisjetimo se pjesme A.B. ŠIMIĆA
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Probajmo, nije teško te treperave iskrice pratiti očima, nije ih teško uloviti u mrežu pogleda i sjediniti se s njima. Kada to doživimo, kada se počnemo poistovjećivati sa beskonačnosti prostora, tada osjećamo da beskraj izrasta iz konačnosti naših tijela. Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, u tom treptaju oka, postaje naša sunčana strana ulice, a naše postojanje u svemiru dobija i pravo značenje. Samo tako stvarno sudjelujemo u vječnoj mjeni dana i noći, proljeća i zime, rađanja i umiranja i utjećemo na širenje svemira i našeg osobnog horizonta i živimo na svojoj maloj planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi.
Mnogi kažu da se prostor ne može vidjeti niti čuti, da ga nemožemo dotaknuti ni udahnuti, ali vjerujte mi, mi ga možemo stvarati, oblikovati, i naučiti osjećati.
PODIGNITE GLAVU ka nebu, pogledajte u zvijezde i vidjet ćete zvijezdanu prašinu...treperavu istinu našeg postojanja. Sreća kapa sa neba, a ljubav se iskri u sunčevim zrakama koje nas svakoga trena miluju. Svitanjem nestaje granica između noćnog beskrajna i danje skućenosti, mi postajemo treperave iskrice svog malenog univerzuma i sjedinjujemo se sa istinom o životu.
bglavac
edin.kecanovic
