O, gdje si to bio, plavooki sine?
Iz kakve to mili, dolaziš daljine?

Posrtah niz deset maglenih planina,
Duž šest vrludavih tumarah dolina,
Bijah usred sedam samotnih gora,
Suočen se nađoh sa sto mrtvih mora,
I najdublje zađoh u čeljust bojišta,
A kad se sve stiša, past će teška kiša,
Past će teška, teška, past će teška kiša.

I što si vidio, plavooki sine?
Šta sve vide, mili, usred te doline?

Novorođenče međ vucima što reže,
I bubanj od dragulja od kojeg svi bježe,
Crne šume vidjeh, i krv po tom drvlju,
Bića s čekićima zamazanih s krvlju,
Poplavljen trijem vidjeh, a u toj baraci,
Trista govornika, žele prsten u šaci,
Oštre koplja, slijedi doba muka,
Žele prsten, što ih je dječja vukla ruka,
A kad sve se stiša, past će teška kiša,
Past će teška, teška, past će teška kiša.

A što li si čuo, plavooki sine?
Šta li si sve čuo usred te tuđine?

Čuo sam gromove što prijeteći hukte,
Vjetrove tamne što uništavaju i lome,
Tisuću bubnjara čije ruke bukte,
Tisuće što šapću a nemaju kome,
Jednoga sa željom, od koje svi se zgrče,
Čuo sam vapaje, u glavi mi cvrče,
A kad sve se stiša, past će teška kiša,
Past će teška, teška, past će teška kiša.

A kog si sreo plavooki sine?
Kog si sve sreo, usred te tuđine?

Sreo sam oko, što na planini gori,
Bijelog čarobnjaka što sa crnim jatom zbori,
Sreo sam tisuće tamom zavedene,
Rogovi huče, u rat su povedene.

Pa što ćeš učiniti, plavooki sine?
Što misliš, kada ovo mine?

Prije no što kiša teška pljusne,
Upregniti ću konja svojeg bijelog,
Javiti ću kralju, da dolazi vojska što poslaše ju Zlo,
Zadrhtat će mu tijelo i zastati glas,
I tada će reći:
"Utvrdi ovoj veliko zlo se smije,
Ali hrabrost ljudi ovih zidove joj grije,
Prijatelju moj, Jahaču konja bijelog,
Na kraju noći, zora će doći,
I prije ni što klonuo zapijevam za braću,
Dok budem tonuo, svoju pjesmu znat ću"

A kad sve se stiša, past će teška,
Past će teška, teška, past će kiša.