Nakon trideset i više godina od smrti Tita govoriti o njemu čini se uzaludnim poslom. Uzaludnim zato jer dobar dio mladih ljudi ne zanima više značenje ove historijske figure i kakvo je ona mjesto imala u galaksiji velikih ljudi dvadesetoga stoljeća. No istine radi ali i poradi onih koji još uvijek glorificiraju ime i ulogu Tita u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća treba kritički progovoriti o jednom europskom lideru koji je decenijama bez ikakove sumnje predstavljao nedodirljivu ikonu za mnoge od nas. Postojalo je u novijim vremenima pokušaja da se dadne slika ovoga čovjeka međutim u najvećem broju slučajeva ova slika nije bila potpuna i uglavnom je sadržavala njegove ''uspjehe'' za razliku od onih koji su vidjeli i njegove goleme mane i promašaje a koje su značile, kako će buduća vremena pokazati, prekretnicu u sudbinama balkanskih naroda druge polovice i kraja dvadesetoga stoljeća. Prema tome ne može se reći da Titova politika na Balkanu u njenom trajanju od gotovo 40 godina nije imala nikakove konzekvencije i da je Balkan uživao slobodu socijalističkoga mira gotovo pola stoljeća ili pak da je Tito od Balkana načinio respektabilan prostor nakon što je on bio ''moneta za potkusurivanje'' stoljećima. Međutim nova će vremena pokazati da je Titova politika imala takove zbiljske konzekvencije za koje se može reći da su na ''rubu pameti '' i da su današnje generacije baštinici jedne istine za koju bi se slobodno moglo reći da je sramotna u svojoj sadržini.

Titov uspjeh otpočinje unutar zagrebačke komunističke partije. Na stranu sada pitanje da li se on zbog svoga podrijetla koje je bilo seljačko sviđao najširim slojevima zagrebačkoga okruga, ali je istina da su mnogi u Hrvatskome narodu u njemu vidjeli novoga Matiju Gupca '' koji je uspio''. I to je sva tragedija uspjeha Tita na ovim prostorima a ta je da se diktatorska veličina ovoga čovjeka uspješno decenijama konvertirala i prezentirala i nama i svijetu kao ''miroljubiva politika'' kojom jedan dobar lider ostvaruje naume humanističkih ideala u svijetu u kojem u bitnome treba sudjelovati aktivno pa se tako dogodilo, na žalost, da je Titu važniji Che Gevara kao mladi komunistički borac za slobodu nego hrvatski znanstvenici, a njih nije bilo malo, koji su pronijeli ime svoje domovine diljem svijeta i koji su ostali zapamćeni u kulturnoj svjetskoj zajednici kao oličenje onih humanističkih ideala za koje je baš Tito rekao da se ustrajno bori. Nigdje kod Tita nema spomena o tim našim ljudima.

Taj se uspjeh onda nastavlja za vrijeme trajanja Drugoga svjetskoga rata odnosno nakon 37 godine kada je od strane Kominterne, kao odani Staljinov kadar, postavljen kao sekretar KPJ. I to baš u vrijeme Staljinovih ''čistki'' za koje se tvrdi da su odnijele negdje oko 5 miliona ruskih žrtava. Slavna epopeja partizanskih jedinica na koncu biva okončana sramotnim egzekucijama hrvatskih ljudi u Bleiburgu prema njegovoj komandi o ''anuliranju'' te mase što je vjerojatno trebala biti odmazda za pretrpljene gubitke na partizanskoj strani kao i kazna Hrvata za NDH o kojoj su oni mislili da je država u kojoj su dospjeli do svoje nezavisnosti. Međutim konstitucija socijalističke Jugoslavije 45 godine od Hrvatske je napravila ''žrtvu'' novoga režima pa je Samson oslijepljen i bez kose vukao veliko mlinsko kolo kao kaznu jer je imao ''junicu za ženu''. Onda slijedi suđenje kardinalu Stepincu i optužba Hrvatskoga naroda za genocid nad Srbima i Jevrejima odakle niče mit o genocidnosti Hrvatskoga naroda ali i mnogi drugi mitovi jer naš narod ne može biti bez mitologije. Pa je tako Tito u djetinjstvu bio toliko gladan da je kuhao đonove cipela, pa je Tita na Sutjesci spasio njegov pas koji je u posljednjem trenutku zaštitio Tita, pa su Nijemačke trupe iz Drvara iznijele samo njegovu maršalsku uniformu, pa je Tito jahao konja bijelca, pa je Tito jedini sjedio u naslonjaču u Jajcu, pa je Tito svirao klavir mada nije imao jedan prst lijeve ruke....i još kojekakve nebuloze koje su podilazile prosječnom ukusu naših ljudi . Tako je formiran jedan mit o veličini Tita da bismo danas nakon otrežnjenja od oko trideset godina shvatili da je bilo riječi o primitivnim vlastodršcima koji su upregli narode Balkana i zajahali ih kao što dobar jahač jaše podivljala vranca.

Ali Titov uspjeh počiva i na njegovom aparatu koji nije prezao ni od čega u ostvarivanju njegovih nauma pa su ljudi trovani otrovnim serumima i plagovima kancera kao u niti jednom trileru: porodica Ribar, Moša Pijade koji je otrovan u Parizu, Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, ubojstva ljudi, odredi za egzekucije, logori i zatvori i konačno obilje nasilja koje je bilo ugrađeno u institucionalnu političku i pravnu zgradu jugoslavenske države kojim se nije mogla pohvaliti niti jedna europske država: rušenje Đilasa, rušenje Rankovića, rušenje lidera studenstkoga pokreta 68, rušenje lidera takozvanoga hrvatskoga proiljeća, rušenje Latinske Perović u Srbiji, rušenje Avda Huma u BiH, rušenje pokrajinskih rukovodstava Vojvodine i Kosova....ta je lista toliko dugačka da danas nije za čuditi što nas je sve na Balkanu snašlo u proteklim decenijama rata i mira.

A za dobru većinu naših naivnih ljudi Tito je ostao i dalje ''babo'' oko kojega treba brinuti pa se dogodilo na primjer u Bosni da su ljudi slusali samo ''Tita i svoga babu'' a da je izostalo kritičko sagledavanje njegova mjesta i uloge u profiliranju političkoga života Balkana koji je i dan danas, možda prije svega zahvaljujući britanskom uticaju, prožeto mitovima i mitologijama o neprikosnovenosti i veličini i zaslugama koje se Titu pripisuju u djelo mada je riječ o mukotrpnom istrajavanju naših ljudi koji bi konačno trebali napisati jednu novu povijesnicu koja bi bila dostojna suvremena čovjeka.

zlatan gavrilović kovač