Istina?

Na godišnjicu Aninog samoubistva sunce se nije uspjelo probiti kroz oblake. Izgledalo je kao da i nebo tuguje za  njenim nesretnim bićem. Te večeri sam se sjetila njenog iznenadnog dolaska i iz Lombardije i njenog tadašnjeg raspoloženja. Miris jasmina je u kišnim kapima bio intenzivniji i u mojim misaonim slikama zasja Anino lice u zlatnom okviru Leonardove slike.

"Noćas se neće preskakati Ivanjske vatre" reče mi suprug dok sam postavljala stol za večeru.

Znala sam da osjeća moje misli, da isto misli na Anu iako nismo spomenuli njeno ime.

"Danas sam bila na groblju, odnijela sam joj žute ruže."

"Znam."

"Na grobu je već bio još jedan isti buket."

"Rudolf nam se više nije javio."

"To nije bio njegov buket."

"Jesi li razgovarala sa psihoanalitičarom?" pitao me je pažljivo nudeći mi čašu konjaka.

"On još uvijek traži početak Aninih strahova, miris koji joj je promjenio život."

"Teško je sada bez Ane kopati po prošlosti koja je uvjetovala njenu stvarnost."

"On je otišao u tajnosti u onu kućicu iza željezničke pruge prije nego ju je Rudolf prodao. Tamo je u daskama ispod kreveta pronašao dnevnik. Ana je često bila tamo i tamo je osamljena pisala svoja sjećanja i sakrivala ih i od sebe same. To nije bila bilježnica, nego naslagani papiri koji su već bili malo nagriženi od poljskih miševa. Po tome je zaključio da je ona pisala ne čitajući više napisano. Slagala je papire u tu rupu pod podom i poklanjala svoje misli samo miševima, s njima je i komunicirala pišući."

"Kada je to počelo?"

"Tek zadnjih godina, psihoanalitičar misli da se tek poslije one kišne noći kada je pobjegla od Rudolfa i došla ujutro k meni počela sjećati užasa iz djetinjstva."

"Što se po njegovom mišljenju dogodilo?"

"Poslije te noći, dana i jutra u njegovoj kući Ana je pisala o velikom crnom čovjeku koji je mirisao na duhan. Obećao mi je da će mi kada prouči sve detalje dati te rukopise na čitanje."

"Je li o tome razgovarao s Rudolfom?"

"Rudolf sada dolazi k njemu na terapiju. Preko njega će možda uspjeti rekonstruirati događaje iz Aninog djetinjstva. Pred par mjeseci je umro Rudolfov otac i ponio sa sobom mnogo tajni."

"Psihijatri i psiholozi su nekada bili sami opterećeni nesposobnošću otkrivanja istina o ljudskoj duši. Lutali su nepoznatim prostorima i sami nesigurni postajali žrtvama vlastitih slabosti koje su vješto prikrivali." reče moj suprug zagonetno

"Sjećam se, bio sam još dječak kada je izbio skandal u našem gradu. Poznati psihijatar je ubio ženu i mjesecima je skrivao na tavanu kuće, dok ljudima nije počeo smetati oduran smrad koji se širio iz njegove kuće. Užasnut tom pričom, potražio sam objašnjenje kod majke, a ona mi je smirujući me rekla, što ćeš sinko to ti je samo psihijatar."

"To je jedan od razloga da si psihoanalitičar predbacuje što nije uspio osjetiti Aninu namjeru, što nije uspio sprijećiti njeno samoubistvo. Njegov otac je umro poremećena duha, Rudolfov otac je odnio sa sobom istinu o Aninoj nesreći, a on to nije uspio sagledati."

Kiša je lupkala u prozore, miris jasmina se širio  prostorom kao da je neka dobra vila željela naše misli usmjeriti ka ljepšem sjećanjima, ali mi nismo bili u stanju promjeniti temu.

"Samoubistvo je apsurd koji još uvijek nije pronašao definiciju. Što je besmislenost smisla života je  filozofsko pitanje koje još uvijek nije našlo pravi odgovor. Kakav je odnos između vlastite misli i samoubistva? Priprema li se taj čin u tišini srca kao što se pripremaju i velika djela?"

"Ti misliš da je Ana godinama pripremala taj čin."

"Mislim da je crv koji je nagrizao njen život bio u njenom srcu, a ne u njenim mislima. Samoubistvo nije misaoni čin, on je čin egoističnog "Ja", onog "Ja" koje živi u dubini Freudove sante leda."

"Ali ona je isplanirala do u detalje oproštaj, pisala pisma, odabirala cvijeće i mirise, odnijela sve to u cvijećarnicu, naznačila datum predaje."

"To još uvijek nije dokaz da je njen čin osnova razmišljanja. Moguće je da se tog dana dogodilo još nešto što ju je dovelo u afektno stanje duha, nešto što je pospješilo sva njena ogorčenja, nešto što je probudilo neki do tada zatomljeni osjećaj."

"To je Camus napisao davno, a danas se znanstveno dokazuje postojanje egoističnog uma u svakome čovjeku. To je ono što muči i  psihoterapeute. Samoubistvo njihovih pacijenata nije samoubistvo napisano u nekoj melodrami nego dokazuje priznanje da je život prevazišao pacijenta, da je on nagonski osjetio besmislenost čak i same terapije."

"To je izgnanstvo iz života bez povratka,  to je premijera bez reprize, premijera koja pri prijašnjim probama nije probudila duh sna potrebnog za život."

Razgovarali smo dugo u noć, upletali smo se u područje koje smo poznavali samo iz literature i tako osvježavali sjećanja na trenutke kada smo tek počinjali živjeti. Ana je dobrovoljno otišla iz te pustolovine i prisilila nas da ponovo razmišljamo o apsurdima svakodnevice. 

Drugi dan je ponovo zasjalo sunce i sve se činilo nekako ljepšim. Pacijenti su dolazili u terapiju nasmijani. Ljeto je zamirisalo čistim zrakom poslije jučerašnje obilne kiše. Cijeli dan je prošao u nekom nadanju da je jučerašnji dan donio i neko rješenje o uzroku Aninog samoubistva.

Odmah poslije sprovoda psihoanalitičar se zdušno bacio na istraživanje detalja iz Aninog zbrkanog života. Rudolf mu je nakon dugog nećkanja dozvolio da uđe u njen atelje. Satima je sjedio i pregledavao slike koje su uredno složene po datumima nastajanja odavale uspone i padove njenih stanja.

Najviše ga je zanimalo vrijeme poslije onog jutra u njegovoj vili. Znao je da se tog jutra Ana sjetila nečega vrlo važnog. I uistinu je bilo tako. Sa jedne slike mu se smješila, kao dječjom rukom nacrtana, slična anđelu, velika lutka plavih uvojaka. Kada mi je pokazao sliku sjetila sam se da sam kao mala djevojčica posjedovala takvu lutku. Mogla je hodati, okretati glavu i izreči riječ "mama". Ana je takvu lutku vidjela u izlogu, ali zbog siromaštva njenih roditelja nije ju mogla dobiti. U njenim zapisima pronađenim u kućici iza pruge je pronašao i njene misli o tome.

"Mama mi je rekla da je lutka preskupa, da ju smijem samo gledati u izlogu. Odlazila sam kriomice svaki dan do glavne ulice i u izlogu promatrala lutku. Jednom mi je prišao neki gospodin, tada mi se činio užasno star, i pitao me zašto svaki dan stojim pred izlogom. Kada sam mu rekla razlog pozvao me je u svoju kuću gdje ću se moći igrati s takvom lutkom. Pošla sam s njim. On je imao auto i mi smo se dugo vozili. Njegova kuća je bila u parku i imala je velike prozore i veliku terasu."

Na drugoj slici je bio muškarac visok i snažan sa lulom u ustima.

"Visoki muškarac me je uveo u kuću i pokazao mi sobu u kojoj je bila takva lutka, a onda me poveo u park. Rekao je da ću se smjeti igrati s lutkom ako budem dobra djevojčica i ako nikome ne odam tu našu tajnu. U parku je bio vodoskok. Rekao mi je da se prvo moram okupati u vodi da budem čista da bih se igrala s lutkom. Skinuo mi je haljinu i polako me je prao. Ja sam se smijala jer me je škakljao. A onda me je odjednom položio na travu i počeo masirati i milovati. Bilo je ljepo. Neki čudan osjećaj se širio mojim tijelom i ja sam se umirila. On me je počeo ljubiti. Onda je zapalio lulu. Ostavio me je da ležim na travi. Miris duhana je ulazio u moj nos. Kada sam se pokušala dignuti naredio je da ostanem ležati. Mislila sam na lutku s kojom ću se poslije toga smjeti igrati i ostala sam ležati. Njegovi prsti su se igrali sa mojim tijelom a on je puštao dim u moje tijelo. To je bilo jako lijepo i ja sam zaspala. Kada sam se probudila bila sam obučena i ležala sam na krevetu u sobi s lutkom. On mi je rekao da sada moram kući i da ćemo sutra nastaviti igru."

Sljedeća slika je bio dječak malen i debeo s velikim očima. Sličio je više na žabu nego na čovjeka.

"Drugi dan sam otišla sva uzbuđena do izloga i gledala lutku. Prišao mi je dječak s velikim očima i pozvao me u auto. Tu nas je čekao gospodin od jučer. Dječak je bio njegov sin. Pitala sam zašto ima dečko veliku lutku.  To nije njegova lutka nego od njegove sestre, ali ona je nedavno umrla. Gospodin mi je rekao da ću dobiti lutku ako budem poslušna i čista. Željela sam lutku više od svega na svijetu i odlučila biti poslušna i čista. Ušli smo u kuću. Prvo smo se morali okupati ja i dečko zajedno u velikoj kadi. Gospodin nas je promatrao. Skinuli smo se i ušli u kadu. Voda je bila topla i sve je mirisalo na duhan."

Slika koja je slijedila je sličila na Picassovu Gurenicu s tekstom koji ledi krv.

"Neki novi, do tada nepoznati miris se izmješao s mirisom duhana."

Dok sam čitala Anine zapise osjećala sam gađenje prema čovjeku koji je dvoje male djece iskoristio za svoj blud.

"Taj čovjek je bio Rudolfov otac." rekoh psihoanalitičaru pri našem sljedećem susretu.

"To je još uvijek ne dokazana predpostavka."

"Zar se Rudolf ne sjeća?"

"Tvrdi da nije znao da je Ana ta djevojčica."

"Vjeruje li sada da je to ona?"

"Počeo je vjerovati, ali tek poslije smrti njegova oca."

"Znači li to da je već davno znao, ali nije želio o tome razmišljati?"

"To znači da je cijeli svoj život pratio Anu i tek kad je Roland umro joj se usudio prići."

"A Ana?"

"Ona je tek ono jutro shvatila da je miris od kojeg bježi miris Rudloffjevog znoja i miris sperme njegovog oca. Njena migrena je počela u onoj tragičnoj noći kada je poslije mnogo godina ponovo osjetila miris muške sperme. Rolandova smrt ju je spriječila da zavoli fizičku ljubav."

Nekoliko zapisa smo pročitali zajedno. Gospodin o kojem je Ana pisala je trajao nekoliko mjeseci u njenom životu. Ona je miris duhana iz lule povezivala sa ugodom i neugodom. Na početku veze s Rudolfom je miris njegovog tijela povezivala s ljepotom osjećaja koji je on budio u njoj ljubavnom predigrom. Kasnije je, u želji za vlastitim zadovoljstvom, svršavao ostavljajući joj samo miris sperme i miris smrti. Njen nos je počeo reagirati, njen mozak je stvarao osjećaj odbojnosti prema tom mirisu.

Zadnja slika koju je nacrtala je bila velika vatra iznad koje se dižu k nebu žena bez pola lica i muško tijelo koje se uvijek javljalo u njenim snovima.

"Zapalit ću vatru od pinija, čempresa i starih kestena. Hodat ću žeravicom i oslobađati se ovoga života. Miris Lombardije će me odnijeti u snove. Ivanjska noć je noć ljubavi i smrti. Rudolf i ja ipak nismo uspjeli zaboraviti nedužnost našeg prvog ljubavnog čina i strahotu koju nam je pri tome učinio njegov otac. Godinama smo lutali zaboravom opterećeni podsvjesnim grijehom. Naš brak je rezultat naših nezrelih duša. Jučer sam se probudila sa užasnom glavoboljom. Noć je bila puna utvara i sjenki nečeg novog, nepoznatog i poznatog u isto vrijeme. Nije to bilo ono poznato migrenino carstvo iz kojeg se nisam željela probuditi. To je bilo carstvo mirisa. Prvi puta sam u snu osjetila miris od kojeg bježim. Bježala sam iz sna, a on me je slijedio. Opaki miris znoja i sperme se uvlačio u moj mozak. Oluja koju je izazvao u mojoj glavi je bila drugačija od onih prijašnjih. Kada sam se probudila bolila me glava i vrat i ramena, noge su mi bile kao oduzete, tijelo u grču ekstaze. U snu sam doživjela ljubavni akt s nekim nepoznatim. Poželjela sam nazvati prijateljicu, otići k njoj da mi tijelo oslobodi grča, otiči psihoterapeutu da mi objasni san. Ništa od toga nisam učinila. Krevet pored mene je bio prazan. Čula sam glasove u prizemlju. Rudolf je s nekim razgovarao, ali čiji je drugi glas nisam mogla odgonetnuti. Kada sam sišla u dnevnu sobu bio je sam i rekao mi je da su ga probudili moji urlici i da više nije mogao zaspati. Otišao je na posao, a ja sam ponovo prilegla nadajući se ulasku u migrenino carstvo.  Željeni san nije dolazio. Miris duhana i sperme se širio spavaćom sobom. Otišla sam u kupaonu da sperem sa sebe osjećaj i odagnam miris koji me je progonio. Uvečer sam upitala Rudolfa o čemu sam govorila u snu. Rekao je da se više nesjeća i ponudio mi je čašu vina. Osjetih miris koji sam osjetila i sinoć pri vinu, ali vino nije bilo ono od sinoć. To nije bio miris vina nego nečeg drugog. Pogledala sam u Rudolfa, on je oborio pogled. Moj mozak je zvonio na uzbunu. Stavlja li mi Rudof omamljujuće sredstvo u vino? Ostavila sam čašu i počela govoriti o našem prvom ljubavnom činu, o njegovom ocu, o životu koji više nije život nego pakao iz kojeg se moramo izvući. Bio je zatečen tom bujicom istina o kojima svo vrijeme našeg braka šutjeli. Meni je bilo šest godina, a Rudolfu osam kada nas je njegov otac spojio u ljubavni čin i pri tome doživio svoju ekstazu. Tog dana me je Roland tajno pratio do izloga i vidio kako ulazim u nepoznati auto. Otišao je do moje majke i sve joj ispričao. Kada sam se vratila kući  majka je pitala gdje sam bila i kada sam joj ispričala, bila je zgranuta i zabranila mi je odlazak pred izlog. Rekla je da moram brzo zaboravit to što sam doživjela, da nesmijem nikome pričati o tome, da je to veliki grijeh koji se može oprostiti samo ako ga se više nikada ne sjetim. Moja dobra mama je mislila da će me na taj način osloboditi osjećaja koji je u meni već počeo tinjati. S vremenom sam zaboravila lutku i gospodina i dječaka, ali zatomljeni osjećaj je ostao. Danas znam da onda nije bilo nasilja nada mnom, bilo je samo nešto nedozvoljeno, nešto što je uništilo moj život. Rudolf mi je priznao da me svo ovo vrijeme želi srcem onog istog dječaka i da me je počeo omamljivati da bi noćima ljubio moje tijelo i da je tek u prisustvu oca mogao do kraja uživati u ljubavnom činu.

Dok promatram rađanje sunca i njegova toplina dodiruje moje obraze je se sljubljujem s tračkom nade konačnog buđenja. Sjedit ću na ovom mjestu dok ono ne krene na počinak, a onda ću zapaliti Ivanjsku vatru. 

Noćas ću proći kroz vatru i odletjeti u nebo da tamo pronađem onaj drugi dio sebe, Rolanda i ljubav. Učinit ću kao što su  učinili pobunjenici života, revolucionari ljudskih duša. Posut ću se benzinom i preskočiti prag boli kojoj još uvijek nisam pronašala ime."

Zar je moguće da je  Ana uspjela sama i svjesno uči u vatru? Mislila sam glasno.

"To nije zadnje što je napisala. Policija je pronašla pod jastukom u krevetu jedan zapis. Mislili su da je to jedini. Iz njega su zaključili da se radi o samoubistvu.  Meni se to čini drugačije. Izgleda kao da ga je brzo sakrila od nekoga tko je iznenada došao u kućicu. Nije više imala vremena sakriti ga pod daske."

"Znate li što je napisala?"

"Još uvijek nisam uspio doći do tog komadića istine, ali mi znamo da je Ana u kućici provela cijeli dan.  Policija misli da je tu došla tek uvečer. Mi znamo da je Ana studirala budizam i da za njih samouobistvo ne znači oslobođenje, nego obnavljanje istih patnji u novom životu. Zar mislite da je ona svjesno otišla, da bi sve još jednom preživjela?"

"Možda je to cijena da još jednom sretne Rolanda."

"Na kojeg Rolanda mislite? Pa ona je zapalila pinije, čemprese i stare kestene da bi s mirisom Lombardije otišla u nebo. Taj tajnoviti Roland je možda i rješenje tajne njenog odlaska. O njemu dosad nije pisala, njega nije slikala, on se više nije pojavio u njenim snovima. Što mi znamo o njemu? Nitko, do Ana ne zna kako on izgleda, a nitko pa ni Ana, nezna njegovo ime."

"Vi ste još uvijek ljubomorni na njega."

"Ja samo pokušavam pronaći pravu istinu."

"Zar to ne čini i policija?"

"Oni su zaključili slučaj. Ispitivali su me o Anni i njenoj bolesti, zapisivali podatke o njenim stanjima, konzultirali starog profesora i Rudolfa. Sve je dokazivalo da se ona u noći ljetnog solsticija ubila sama. Nisu pronašli niti jedan dokaz da je još netko sudjelovao u tome. U kućici i oko nje nije bilo ničijih tragova do njenih."

"Ako je bila cijeli dan u kućici kako je organizirala naša pisma i cvijeće?"

"Bio sam u cvijećari. Pokazao sam im Aninu sliku. Sjetili su se jer je insistirala na mirisima. Bila je kod njih predvečer toga dana. Cvijećara nije daleko od pruge i kućice."

"Što misli policija?"

"Oni neznaju za naša pisma. Rudolfu nije napisala ništa. To je za policiju zanak afektnog djelovanja depresivnog samoubice."

"Možda bi trebali konačno spomenuti ta pisma i cvijeće i mirise."

"Prijavio sam se na natječaj za sudskog psihologa. Nadam se da ću dobiti taj posao. Tada ću se pozabaviti tim slučajem i mnogim drugim slično ne dokazanim samoubistvima depresivnih ljudi."

nastavit će se: