Dobri Duh mog Srca oslobodio se
Ispunjavajući cio Svemir
Paleći sva Sunca u Njemu,
On gleda u moje malo “ja”
I kaže “Volim te”
“Volim tvoj stav, hrabrost, odlučnost
I to kako zatvoriš oči da Me prizoveš
I kad uz knjigu nestaješ u meni,

a i poneku tvoju prezaposlenosti.
Volim sve nevjerojatne načine
Koje tvoj duh stvara da se utopi u meni.
Znaj, dijete Moje,
Jedno smo

Oko devet mjeseci kasnije doživjela sam ponovo iskustvo koje je bilo čak i snažnije. Nema načina da se opiše što se dogodilo, jer se događalo iznad nivoa Uma i kao takvo bilo je nerazumljivo poznatoj običnoj Svijesti. To se može shvatiti jedino ako se doživi. Radila sam metodu Ramane Maharšija u kojoj se postavlja pitanje “ tko sam ja?” (ispitivanje prirode tog ja), kada je moje “ja” potpuno iščezlo, a zamijenila ga je Svjesnost koja je daleko nadilazila mene i svu moju maštu. Ona energija ili sila koja me je, kako sam to u prije  iskustvu osjećala nadilazila, bilo je sad Ja, samo što “ja” nije postojalo, čak ni u Transcendentnom smislu iz prije iskustva gdje je osjećaj odvojenog “Sebstva-svjedoka” još uvijek postojao. Ne mogu to čak ni nazvati iskustvom, jer nije bilo nekoga kome se iskustvo događalo. Postojala je samo Jedinost. Ta Svjesnost bila je istovremeno i sama Kreacija u svim njenim vidovima i njen Izvor, ne u nekom figurativnom smislu, nego sve  i najstvarnije. Što god je ta Svjesnost djelovala uzimalo je oblik – ljudi, drveća, oblaka, ptica, vjetra, boja, neba, svega što postoji. Moje pojedinačno Sebstvo, moje tijelo i Um -- ništa od toga nije postojalo, pa čak ni Svjesnost o Bezuslovnoj Ljubavi i Suosjećanju iz prijašnjih  iskustva. Ljubav zahtjeva dvoje – voljenog i onog koji voli. Sada je postojao samo Jedan – Svjesnost da si sve kao i njegov Izvor. Ta Čista Svjesnost bila je ogromna, apsolutno nepokretna i nepromjenljiva. To “Ja” je znalo da je oduvijek postojalo i da će uvijek postojati.