Jer, ovaj je svijet zamišljen kao platforma za uzdizanje u jedan "viši" svijet. Sam po sebi, ovaj svijet nema nikakvu drugu vrijednost; zato se ljude koji postupaju bezbožno s pravom može smatrati «mrtvima».

Oni, od prirode smrti, ulažu u ono što je smrtno, a samo se smrt brine za ono što je smrtno. Tko ljubi istinski Život, on više neće poduzimati ništa što je od ovoga svijeta. Njegove su oči uperene prema Gori; on se kao posvećenik (duhovni tragatelj) raduje Novome životu (probuđenju) ; ispunjenju svoje životne uloge, ostavljajući ono što je od ovoga svijeta onima, koji žele biti od ovoga svijetaSvi  moćni entiteti (zablude uma) koje čovječanstvo svojini neznanjem u izobilju hrani, zapreke su samospoznaji, i teško se uspijeva postići razina čišćenja.  .

Pa ne kaže li Isus svojim budućim učenicima: «ostavi sve i pođi za mnom». Iz ovoga je očito, a još više iz riječi «Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta», da Kristov sljedbenik treba odbaciti staro odijelo običnog svjetovnog čovjeka, napustiti navike i običaje ovoga svijeta, i prepustiti se vodstvu unutarnjeg Novog čovjeka, Čovjeka u Kristu, onoga koji u sebi nosi klicu Vječnosti.

Čovjek je zaista posvuda u okovima i jedina mogućnost nudi mu se u tome da ovaj svijet ostavi onima koji još nisu dovoljno zreli, a sam se dakle zaputi tragovima Čovjeka kojega ima u sebi, (svjetlost biča) kako bi ga pripremio za povratak Ocu. Ovaj svijet ionako je samo dio Božanskog plana, mjesto milosti, zamišljen samo kao zona posredovanja palim dušama, kao mjesto gdje će započeti proces povratka Ocu (samoostvarenju). 

 Zato Ivan u svojoj 1. Poslanici 2:15 i piše:

Ne ljubite svijeta ni sto je u svijetu.
Ako tko ljubi svijet, Jer što je god svjetovno
-požuda tijela i požuda očiju i oholost života -nije od Oca, nego je od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova,
a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka. 

Razumjeti ove riječi na pravi način,  ne znači prezirati ovaj svijet, nego ne prianjati za njegove običaje; to ne znači mrziti svijet iz dubine duše, nego ga iskoristiti kao nužno područje za božanske uzdizanje; to ne znači niti poistovjećivati se sa svjetovnim, jer to nikuda ne vodi, nego u tamnicu neznanja i prema psihičkim bolestima.

Sve dok je čovjek od ovoga svijeta, on mora činiti što od njega njegova materijalna priroda nalaže. Ali ovaj svijet NIJE CILJ; on je zamišljen samo kao sredstvo za ispunjenje cilja, Božjeg plana koji je pred čovjeka postavljen. Svatko tko ovaj svijet smatra ciljem, krajnjim ciljem nekakvog nama navodno «otajstvenog» Božjeg plana, te ga nastoji kultivirati zanemarujući istinsku ulogu zbog koje živi, čini i postupa protuzakonito s obzirom na Božji plan.

Ovaj svijet doduše mora imati jedan određen prostor u našim djelovanjima, ali ne smije postati našom temeljnom preokupacijom. Ali, najčešće je baš tako: ljudi, očarani iluzijom i materijom, zlato vide u predmetima čiji sjaj blista tek na tren. Na takvim je osnovama  izgrađen svijet promjena i njen vrijednosni sustav koji jasno odražava sve naše iluzije i zablude; sve naše neznanje, »zaborav na Oca».

Dakle, svijet  je ujedno  jedna velika talionica, jedna ogromna alkemijska peć gdje se postojeća materija, postojeća kovina, (Um) može zamijeniti zlatom, (Bičem ili Atmom) u jednom procesu u kojemu sudjelujemo utoliko da fizički ne ometamo proces rađanja Sina Božjega iz klice koju nosimo u svom srcu. I to u svakome od nas ponaosob! Ali tu sada treba riješiti jednu drugu dvojbu.

Tko je onaj koji će baštiniti kraljevstvo Božje! Zasigurno ne mi - naše osobnosti. One su od ovoga svijeta, prema tome smrtne, konačno razgradive u onoj «drugoj smrti» (entropiji astralnog i mentalnog tijela).

Meso i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje, kaže Pavao. S pravom tako sudi po evanđelju.

 Ivan 6:46 svjedoči:
Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni.
Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga;
on je vidio Oca.

 

Da bismo potpomogli njegov rast na nama je da mu predamo svoj maleni svijet (da Isusa krstimo vodom kao Ivan), kako bi on vatrom Duha Svetoga mogao temeljito očistiti sve karmičke zapise koji opterećuju mikrokozmos i na taj način doprinijeti jednoj svojevrsnoj sintezi duše i Duha, poznatoj kao alkemijska svadba. Valentin, gnostički posvećenik s početka kršćanske ere, poznaje ovaj proces kao sakrament «bračne ložnice» (ili vjenčane odaje), što i jest pravi smisao svetog vjenčanja.

Ovdje se duša, zaručnica, vjenča s Kristom, zaručnikom: tko bude domaćin ovoj svadbi, njemu smrt više ne može nauditi.

Tko je «onaj koji je od Boga»? To je čovjek koji je postojao prije pada, ali koji je uslijed pada do te mjere degenerirao, da je postao samo polovicom. Njegova druga polovica  izgorjela je tijekom pada i tu je sada čovjek preko čijeg se tijela, preko čije se volje i istinskog htijenja može postići ponovno rađanje prvobitnog Čovjeka. Bez nas, tjelesnih ljudi, taj se proces povratka ne bi mogao izvršiti: otuda je jasno kakav je Božji plan u vezi ovoga svijeta i kakva je uloga čovjekova.

Smisao našeg života sastoji u tome da u sebi omogućimo ponovno rađanje Sina Božjega. Sudjelujući u procesu samoponištavanja, kako njegov ego i njegove zemaljske ambicije ne bi smetale rastu istinskog Sina Božjeg, on će zaista dosegnuti Vječnost; ali ako se odluči za drugo, za formalnu vjeru, čula, bez unutarnjeg iskustva - on samo hrani i dalje zabludu i spoznaja Vrhovne Istine mu izmiče Tada je podložan Zakonima pravde. Naši grijesi (neznanje) biti će svakom ponaosob uzeti samo ako se u nama, osobno, probudi Sin Božji.

Zakon Milosti ima onaj koji ima Zlato, (svjesnost) koji nosi Život, On je Sin Božji koji je budan u našim srcima. 

On je taj koji za sebe može zaista reći, da se samo preko njega možemo spasiti. Ne dakle mjedeno tijelo na križu,  već Onaj u nama koji od nas zahtijeva da se maknemo na stranu, da se smanjimo kako bi On mogao rasti.

Tijelo koje moramo jesti i krv koju moramo piti - sve je to samo simbolika za zbivanja koja se događaju na nama nevidljivoj duhovnoj razini. Tijelo Kristovo i njegova krv naznačuju postupnu izmjenu svakog atoma našeg tijela; gradi se jedan poseban nosač, novo tijelo, (Svjesnost), tijelo koje će nakon smrti postati nosačem «Novom čovjeku» (Atmanu). Onaj tko ovu svijest sagradi još za života nakon smrti ne ide u razine čišćenja, jer njemu mikrokozmos ili smrt vise ne može nauditi.

Takva jedinka može poput Pavla radosno pitati: «Smrti, gdje je sada tvoj žalac?»

Nasuprot čovjeku koji je u sebi otkrio zlato (probudio se) i sazdao tijelo novog čovjeka, obični čovjek vezan čulima, ove prirode, onaj koji uzgaja  hijerarhiju  ( filozofije, znanosti, forme, lažna znanja), nakon smrti materijalnog nosača ne posjeduje «novo tijelo» i ne može biti sačuvan. On odlazi u razine koje odgovaraju vibraciji njegove svijesti, gdje ostaje prikovani za kolo rađanja i smrti. 

Ono Što je od materije ide materiji; ono što je od smrti ide u susret smrti; ono što je prah bilo u prah će se i pretvoriti. Ovo važi ne samo za naše tijelo već i za našu svijest koja ne nadmašuje svoje materijalne zemaljske korijene.

Čovjek ovoga svijeta ne poznaje Boga; on poznaje svog osobnog boga  "Ego"  kojega je proglasio jedinim Bogom, kojemu se moli da mu čini dobro bez obzira na posljedice koje bi zbog toga mogli trpjeti drugi; njegov osobni bog u skladu je s prirodom njegovog uma.

Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije me dostojan. tko nađe život svoj izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga (mt, 10:38-39)

 Naposljetku, kada i ako i sam krene putem posvećenika, on uviđa da isti taj bog (Ego-Um) ostaje njegovim najvećim protivnikom na putu prema istinskom svjetlu. Tko povjeruje njegovim podvalama, lako će se opiti vinom daljnjeg zaborava.