Odavno sam odložila mač i kacigu,

krilati moj Bože,

koje si mi poklonio

ostavivši me na stijenama

ispod uskomešanog mora ljudskog bitisanja...

Trebala sam Te,

dozivala tvoju dušu,

i izvlačila brodolomnike

usamljenike na rubu života

misleći da u njima

tvoje srce kuca..

 

 

Tvoj mač kojeg čuvam

postao je mač riječi

kojima mogu sasjeći korijen lakoumnosti

i britkom oštricom

srca ranjavati..

A ja ga odlažem

i zabadam

u zemlju koja jedina može podnijeti

bol moga čekanja..

 

 

 

Kaciga koja treba sačuvati misli na Tebe

bačena je u naručje

Gospi od Jezera..

Neka u meni ne bude ništa osim čežnje..

Ona jedina

drži živom moju vatru iznutra

koja čeka

tvoje dlanove

i zagrljaj besmrtnosti...