Kad jednom dođe vrijeme

da svatko od nas plati

za životne greške,

uvrede, dileme,

nesuglasice, mržnju,

 raspravu,svadju,

 izazvane probleme,

gdje ćes tada biti?

 

Hoćeš li i tad

ovako bahato

dignuti glavu,

stisnuti usta nijemo,

bez odgovora samo

blijedo gledati

i nikad, baš nikad

od zločestoće svoje odustati?

 

Zar ne vidiš

kud to sve vodi?

Bijes  ti je obuzeo dušu.

Srce ti  zauzdalo

jaram ljutnje,

a dugo već osjetiš

kako na putu

kojim gaziš

vode te neke

neodređene slutnje.

 

Znaš da svatko od nas

prije ili kasnije

bude nagrađen

prema svojim djelima

ili plaćen prema nedjelima

koja je kroz život počinio!

Zar te nije onda strah

da te Bog

zbog tvoje hladnoće

od sebe odavno vec odbacio?

 

Ti nemas samilosti,

ni osjećaja u srcu,

i dusa je vec odavno

odlutala negdje putem

trazeci Svjetlo

koje je godinama već

utrnulo svoj sjaj.

A ti čeznes, patiš

da te netko bar

 uzme u zagrljaj.

 

Da pokaže ti

toplinom svojom

da ipak si ljudsko biće.

Na kraju žvotnog puta

pitaš sam sebe;  

da li  zaslužujes

osmijeh,dodir, zagrljaj

ili s prijateljem starim popiti piće?

A umjesto ispunjenih očekivanja

u nekom kutu sjest ćeš.

sam, nevoljan, tužan

samo svojim vlastitim

Zlom oboružan.

 

I nigdje nikog biti neće

da Osmijeh ti uputi

jer i ti na svom životnom putu

osmijehe nisi dijelio

koliko god te tko

za osmijeh ponekad molio.

Jednostavno si stopalo dignuo

zafrknuo nosom,

ni okom nisi trepnuo

samo bi hladnog pogleda

 čovjeka ispred sebe zgazio.