Pričat ću ti jednog dana o izgubljenom Suncu u sjeni Mjeseca i lutanju neprhodnim puteljcima vlastite nemoći. Miris lavande širio se poljima, toplina je zagrijala hladni dah iznad usana. U tom trenu je i Svemir zadrhtao. Još nikad nisam toliko osjetila taj drhtaj cjelokupnog postojanja, kao tog trenutka. Pričat ću ti o danu kad se Sunce izgubilo i zalutalo u sjenu Mjeseca. To su bila vremena mlade sudbine i potrage za srećom. To je bilo vrijeme zanesenjaka, mistika i duševnih pustinjaka. To su bili dani, lijeni, sneni, neprolazni. U tim trenucima, živjela sam kroz više svjetova, a sjena Mjeseca privlačila je kroz vatru svog postojanja, odbijala kroz led svog srca i zarobljavala kroz istinu svoje istine. Ruže su se povijale tamo gdje je njegova duša zastala, a izvor nije izbistrio kapljice, dok se njegove plave oči nisu otvarale. I Sunce je zastalo na tren privučeno sjenom tog poluludog Mjeseca. Izgubilo se, zarotiralo je nemir iza mirnog čela i opet je Svemir zadrhtao. Mirni oceani želja ostali su premirni da bi se osjetili u pulsiranju dalekih zvijezda. I dalje se osjete tektonski pomaci nemira iz Svemira. I dalje se osjeća vlastita nemoć, puteljici nisu zarasli, lutanja zovu umilnim pjesmama nevidljivih sirena. Ruže su uvenule. Njegova duša stoji. Izvori su mutni. Njegove oči su zatvorene. U tom trenu, sa svog izvora razbistrila sam pomućene kapljice, a ruže su ponovo zamirisale jer su se druge plave oči otvorile.