Poezija je jedino što je u stanju pružiti otpor svijetu, pružiti otpor jednoumlju, izraziti često neizrecivo. Poezija ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i dok je čitamo postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija jer mi postajemo sudionikom pjesnikovog osjećaja.
MOLIM POMILOVANJE
Molim pomilovanje za zgužvane misli
Za one koji su se izgubili
I svoje srce stisli.
Za one koji klecaju pod teretom svog bremena
I koji ne znaju da za sve treba vremena
Za one koji hoće da na prečac
Postignu mnogo.
Molim pomilovanje za one koji bježe od života
I koji su zaslijepljeni idejom
Da postoji divota
Jedino izvan naše planete
Za one koji bježe kao dijete
Kad se pred njima ukaže problem
Kojem u oči treba pogledati.
Molim pomilovanje za one koji sami sebe ne razumiju
Nije zato što ne umiju
Već zato što su se udaljili od sebe
I što njihovo srce težak teret grebe
Što su ga sami sebi natovarili !
J. Prevert
Kraj prošlog stoljeća, njegovo zadne desetljeće, je nazvano desetljećem ispitivanja razvoja ljudskog mozga. Istraživanje mozga nas je uvelo u čudesan svijet zbilje i snova, razotkrilo neka njegova, do tada prikrivena, djelovanja.
U toj čudesnoj tvornici našega života su tisućljećima spavale, svijesno ne spoznate, mnoge ljudske mogućnosti.
Emocija, do tada potlačeni nusprodukt ljudske svijesti, je postala sudionikom čovjekovog postojanja, nedjeljiva od njegovog, do tog trena ružno nazvanog, "čistog" razuma.
Tko danas vjeruje da misaoni um voli vodstvo, taj ne razumije, neshvaća i krivo tumači djelovanje ljudskog mozga, taj još uvijek slijedi drevno shvaćanje Descartes- ovog dualizma i dijeli dušu od tijela. Razdijeljen um nema snage, on čovjeku postaje samo smetnja u životu, odvlači ga od istine, zatvara mu puteve ka svijesnoj spoznaji.
Oni koji predaju vodstvo samo misaonom dijelu uma misle da su pobjednici, ali HOMO TEHNIKUS je vječni gubitnik sebe samoga.
Oni koji predaju vodstvo samo osjetilima su isto gubitnici jer HOMO EROTIKUS često gubi ljudsko dostojanstvo slijedeći samo instikte u sebi.
Oni koje predaju vodstvo samo osjećajima su isto gubitnici jer HOMO EMOTIVUS je ranjiv i njime se lako manipulira.
Kroz evoluciju se održao HOMO SAPIENS jer je on u sebi sjedinio misaonost, osjetilnost i osjećajnost, on je sjedinio svoje tijelo i dušu u život.
Današnji Homo Sapiens sjedinjuje u sebi Homo Fabera i Homo Ludensa i on je predstavnik jedine živuće vrste koja se za sada ne mora bojati da će se pojaviti protivnik, jedina vrsta koja za sada na plavoj planeti nema konkurenciju.
Ljubav je jedna od osnovnih emocija koja je Homo Sapiensa oblikovala u biće kao što smo ti i ja, on, ona vi, mi, mi Afroditina djeca, djeca radosti, ljubavi i sreće. Ljubav bez radosti u duši i sreće u srcu postaje za čovjeka problematična emocija.
Poslušajmo ovu predivnu melodiju o ljubavi i pokušajmo bar na tren
osloboditi srce iz okova nepovjerenja
Već sama tvrdnja da ljubav nastaje i izrasta iz srca zbunjuje naš misaoni um, ali mi znamo da još nitko nije uspio tu čudesnu emociju proizvesti izvan tijela, u nekom od mnogobrojnih znanstvenih laboratorija.
Ljubav se vidi u ljepoti dana u kojem se budimo, miriše u tek procvalim pupoljcima, čuje u tonovima ljubavne šansone, osjeća se kao treptaj srca, kao lepršanje leptirića u trbuhu, kao šampanjac umjesto krvi.
Ljubav je najradosnija kupka u kojoj sretnici cijeli život održavaju svoju unutarnju i vanjsku čistoću.
Tek sjedinjenjem djelovanja misli, osjetila i osjećaja u sebi mi oslobađamo srce iz okova nepovjerenja i tada smo u stanju spoznati i osjetiti pjenušavost tog navrednijeg osjećaja u sebi.
Da, ljubav je u nama, mi smo sretni, život je obojen ružićastim tonovima, radost kapa s neba, leptirića i šampanjaca ima u izbilju u našem tijelu i mi jednostavno živimo ovaj ovozemaljski život.
Ponekad se iznenada javljaju strahovi od gubitka tog divnog osjećaja. Strah ledi krv, ubija leptiriće u trbuhu guši srce. Osjetilno, osjećajni dio našega uma preuzima vodstvo i mi prestajemo istinski živjeti. Ljubav tada postaje mučilište, tamnica u kojoj samujemo prepušteni sebi i svojim strahovima.
Tada počnemo izmišljati pričice, stvarati scenarije i interpretacije, ostajemo sami sa sobom u kavezu svoje duše, u svakoj dobronamjernoj kritici vidimo provokatore koji vrebaju na nas, u svakoj sjenci vidimo neprijatelja koji nas slijedi i želi nam učiniti nešto nažao, u svakom postavljenom pitanju napad na našu osobnost, u svakom savjetu uplitanje u našu intimu.
Počinjemo i vjerovati u te tvorevine naših nakaradnih osjećaja, one postaju stvarne, mi živimo u tim scenarijima nesvijesni činjenice da smo okovali svoje "SRCE" u lance nepovjerenja, sebe zatvorili u tamnicu duše i pri tome se sami isključili istinskog života.
Osvijestimo li i osmislimo ta svoja duševna stanja, ona postaju putokaz ka slobodi srca, emotivnoj slobodi u kojoj smo spremni na davanje i primanje ljubavi, ljubavi pomnoženoj sa ljubavlju.
Tek tada stojimo pod suncem i spoznajemo da nismo gubitnik, tada prolazimo kroz vrata svog unutarnjeg sunca, osjećamo toplinu i kupku radosti, u pjenušavoj sreći koja nas obuzima mi proizvodimo LJUBAV i živimo istinski život.
veliko nebesko more
po kojem
sve moje zvijezde
tragovima radosti jezde.
dok osjećam vjetar kao
nježne ruke neba
kao nježna milovanja.
pitam se sneno
tko sam? što sam?
osjećam
da trajem u snu i
u tragovima ove čudesne sreće
i žedna pijem kišu te
radosne suze neba
i ne dam životu da ugasi
ovo veliko sunce,
radost,
sreću,
LJUBAV.
bglavac
irida
