Astronomi su napokon dobili novi alat za gotovo potpuno točno određivanje udaljenosti zvijezda. Riječ je o postupku primjenjivom na supernove zvijezde klase Ia, što posredno omogućava kvalitetnija mjerenja i u samim galaktikama u kojima su registrirane eksplozije supernovih zvijezda.
Dobra je vijest za astronome kako se ova tehnika mjerenja može primijeniti retrogradno na sve do sada otkrivene supernove zvijezde klase Ia i njihov okoliš, i to tijekom samo jedne noći ciljanog opažanja.
Supernove tipa Ia bile su pogodne za ovo istraživanje zbog značajke da je njihov sjaj nakon eksplozije svojevrsni svjetleći "etalon".
Nakon provedene analize elektromagnetskog spektra 58 supernovih zvijezda Ia, ekipe iz Francuske i SAD-a došle su do neočekivanih saznanja.
Stephenu Baileyu pošlo je za rukom otkriti omjer vremena i jakosti svjetlosnog potpisa između supernovih zvijezda i njihove okoline.
Poznajući fizikalne zakonitosti on je mjerenjem EMSa na valnim duljinama od 443 m i 642 nm uspio izračunati njihove apsolutne magnitude.
Od ranije je poznato kako se računalnim modelima obrade podataka o apsolutnoj i prividnoj magnitudi (mjerna jedinica za sjaj zvijezda) može dobiti vrlo precizno definirana udaljenost takvih objekata.
Srednja vrijednost pogreške je manja od 6%, a dodatni je bonus kako se sve skupa može učiniti tijekom samo jedne jedine noći snimanja.
| Fizikalni mehanizam omjera vremena i jakosti svjetlosnog potpisa zasad je još uvijek misterij za astronome, no naučili su koristiti dijelove slagalice ovog procesa. Zanimljivo je spomenuti kako ovo nije prvo istraživanje svoje vrste. Astronomi su i ranije pokušavali iz spektralnih informacija izvući više podataka o takvim objektima i pojavama, no sve dosad nije bilo uspjeha. Bailey se u svom obrazloženju "opravdao" kako je svoje znanje astrofizike ostavio po strani i jednostavno eksperimentirao u očekivanju da mu analiza EMSa sama pokaže neke znakovitosti, što mu se i ostvarilo. |
| Marino Tumpić / Vidulini |
25.05.2009.
bglavac
edin.kecanovic
