IZVAN PROSTORA I VREMENA

Piše: Ivica Šola  

Istinabog, dominantni tip kršćanskog sveca je homo melancholicus zagasita pogleda bremenit kušnjama i duševnim suhoćama. Na tu “optužbu” nasjedaju i danas mnogi kršćani, karizmatici napose, pa se vazda krevelje po bogomoljama i medijima ne bi li usiljeno skinuli tu melankoličnu hipoteku. Iako nije jasno zašto bi melankolija trebala biti neko sramotno stanje duše, dokaz protiv bilo čega, ili manje vrijedna od veseljaštva. Čak i Freud, koji je melankoliju smatrao boljeticom, ne odriče joj odnos prema istini u čudu se pitajući zašto se čovjek mora razboljeti da bi spoznao sebe i svijet. Melankolija daje čovjeku potrebnu distancu od sebe i svijeta, pa melankoličar jasnije vidi i misli.

Vic-maheri
Wittgenstein je bez kompleksa filozofiju nazvao “vrstom bolesti”, kao što je Aristotel melankoličara smatrao filozofom, a filozofa melankoličarom. U formalnom smislu, melankolija i humor se ne razlikuju jer se rađaju iz istog izvora: iz odmaka od sebe i svijeta, pa je razumljivo zašto se prpošni klaun pojavljuje s narisanom suzom na licu. Među poznatim komičarima, masa je melankolika, kao što je među melankoličnim svecima masa vic-mahera i ironičara. Često spominjana činjenica kako je Isus u evanđeljima pokazivao sve ljudske emocije i stanja osim smijeha mogla bi biti shvaćena ozbiljno ako bismo prihvatili tu umjetnu distinkciju da je humor (samo) smiješan, a melankolija (samo) tužna, iako su redovito “koalicijski partneri” snažne prodornosti. Zadivljujuće je kako u mnogim Isusovim epizodama humor i ironija smiješani s melankolijom raskrinkavaju laž i osvjetljavaju istinu. Žena koju su uhvatili u preljubu i doveli je pred Isusa, koji je u osami melankolično nešto šarao po prašini, bila je spašena ironičnom Isusovom doskočicom “tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen”, a sveti pisac tom “vicu” domeće šlagvort kako su se svi pokunjili i otišli počevši, nota bene, od najstarijih. Smiješno do bola.

Početak otkupljenja
Na žalost, iskompleksiranost kršćanstva nietzscheanskim i sličnim “raskrinkavanjima” učinila je da se kršćanska misao bavila svim i svačim, no gotovo da nema sustavnog teološkog promišljanja melankolije. Tu ogromnu rupetinu malčice je popunio Guardini u djelcu “Von Sinn der Schwermut” gdje piše: “Melankolija je cijena rađanja vječnoga u čovjeku... nemir koji mu se događa uslijed slutnje beskonačnog”. Kršćanin je po naravi (i) melankolično biće na tragu augustinovskog “nemirnog srca” koje žudi za spokojem u Bogu. Ako čovjekov pad počinje s istočnim grijehom, onda je melankolija početak otkupljenja u smislu uvida u ranjenost i krhkost svega pozemljarskog koje vapi za zaliječenjem. Mene, u pravilu, melankolija “pukne” u jesen i u korizmi, pa bez stida “prošetam” svoje melankolično lice koje svjedoči inficiranost tom spasonosnom “bolešću”. I, naravno, nasmiješim joj se kad god navrati jer ona je, u konačnici, predvorje preobrazbi i nema baš nekakve veze s tugom. Sretan Uskrs!

www.glas-slavonije.hr