III. DIO

Spomena vrijedna je činjenica da su se čovjek i njegove religije razvijali jednakomjerno jedno uz drugo. Najranija religija jednog naroda uvijek je tako divlja kao i narod sam kojim ona vlada, a koliko se narodi više civiliziraju postaju i njihove religije ljudskije i usklađenije s višim idealima.

Na osnovu te činjenice materijalisti su izvukli zaključak da nijedna religija nema viši izvor nego li je čovjek sam. Njihova istraživanja u ranijoj povijesti dovela su ih do uvjerenja da je čovjek svojim napretkom civilizirao svoj duh i njega stvorio po svojoj slici.

Taj je zaključak manjkav, jer ne uzima u obzir da čovjek nije tijelo nego je on duh koji stanuje u tijelu. Da je on ego koji upotrebljava svoje tijelo toliko lakše koliko evolucija dalje napreduje.

Za tijelo nesumnjivo važi zakon, da će "preživjeti onaj koji se zna najbolje prilagoditi". Naprotiv zakon o napretku duha traži "žrtve". Sve dok čovjek vjeruje da je "sila pravo" uspijeva tijelo i ono postaje jako, jer miče s puta sve zapreke bez obzira na druge.

Kada bi tijelo značilo sve, onda bi za čovjeka postojala samo jedna mogućnost u životu. On bi bio nesposoban za svaki obzir prema drugima i silom bi se suprotstavljao svakom pokušaju, koji bi išao za tim da okrnji njegovo pravo. Bio bi potpuno bezobziran prema drugim ljudima, potpuno bezosjećajan prema svakoj sili koja dolazi izvana, koja ide za tim da ga odvrati od nekog njegovog momentalnog užitka.

Prema tome je očito da sve ono što čovjeka može navesti da dođe do višeg gledanja, mora doći iznutra, i to iz jednog izvora koji nije identičan s tijelom, inače se ono ne bi sukobljavalo s tijelom i ne bi često odnosilo pobjedu nad njegovim najočitijim interesima. Osim toga to mora biti jedna jača snaga nego li je tjelesna, inače ona ne bi mogla savladati njegove požude i njega navesti da doprinese žrtve za one koji su fizički slabiji.

Da takve snage postoje sigurno neće nitko poricati. Mi smo dospjeli do jednog stupnja napretke na kojem, umjesto da gledamo u fizički slabijem neki laki plijen, mi uzimamo njegovu slabost u zaštitu. Sebičnost biva polako ali sigurno iskorjenjivana putem altruizma.

Priroda provodi svoju namjeru sigurno. Iako polagano, njen tok je sređen i određen. U prsima svakog čovjeka radi ta sila altruizma kao ferment. Ona pretvara divljaka u civiliziranog čovjeka i s vremenom će ovoga pretvoriti u Boga.

Iako se ništa, što je potpuno duhovno, ne može potpuno razumjeti, ono se može pomoću primjera bar približiti.

Ovi nevidljivi zvučni titraji imaju veliku snagu nad čvrstom materijom. Oni mogu i graditi i razarati. Ako se mala količina finog pijeske stavi na metalnu ili staklenu ploču i preko brida ploče povuče gudalom, onda se pijesak rasporedi u lijepe geometrijske oblike. Također ljudski glas može izazvati takve oblike, i to uvijek iste oblike na isti glas. Ako se na jednom muzičkom instrumentu proizvede jedan zvuk (bolje na violini nego glasoviru, jer se na njoj može postići više zvučnih nijansi) konačno se postigne jedan zvuk, koji kod slušaoca izaziva jasno opažljivo titranje u dubokom dijelu glave. Kadgod se isti zvuk udari, titranje se ponovno osjeti. Taj zvuk je "osnovni zvuk" dotične osobe. Ako se ovaj polako i nježno udara on tijelo gradi i odmara, potiče živce i uspostavlja zdravlje. Ako se udara na grubi način i izazivački, glasno i dosta dugo, on će sigurno izazvati smrt.

Ako sada to, što je rečeno o muzici i zvuku, primijenimo na problem te unutarnje sile i promotrimo kako se ona budi i jača, možda ćemo moći stvar bolje razumjeti.

Prvo moramo ustanoviti da dvije glazbene viljuške imaju potpuno istu visinu zvuka. Kad to ne bi bilo tako mogli bismo udarati po jednoj do sudnjega dana a da se druga ne bi odazvala. Moramo dobro razumjeti: titraji u jednoj viljušci mogu biti izazvani samo potpuno istim usklađenim titrajima. Svaka stvar ili svako biće može, kako je gore rečeno, samo kroz svoj temeljni zvuk biti dotaknuto.

Mi znamo da postoji snaga altruizma. Znamo također da je ona među neciviliziranima manje izražena nego kod ljudi više kulture, i da je kod najnižih rasa gotovo uopće nema. Logični je zaključak daje postojalo vrijeme kada je uopće nije bilo. Slijedom toga moramo se pitati što ju je izazvalo?

Materijalna osobnost s time sigurno nije imala nikakve veze. Naprotiv, onaj dio čovjeka osjećao se je mnogo lagodnije bez nje, nego li u bilo koje vrijeme poslije toga. Čovjek je morao imati snagu altruizma latentno u sebi, inače ona ne bi mogla biti probuđena. Još više: ona je morala biti probuđena putem jedne snage iste vrste, putem jedne slične snage koja je baš bila aktivna, kao što je druga viljuška bila stavljena u titraje uslijed toga, što je prva bila udarena.

Vidjeli smo također da su titraji u drugoj viljušci, uslijed neprekidnog udaranja prve, postajali sve jači i jači, i da stakleno zvono nije bila zapreka provođenju zvuka. Uslijed neprekidnog upliva jedne sile, koja je jednaka onoj koja je u njemu, ljubav Božja prema čovjeku probudila je u njemu altruizam i neizostavno povećala njegovu snagu.

Zato je razumno i logično prihvatiti daje u početku bilo potrebno čovjeku dati religiju koja je odgovarala njegovom neznanju. U takvom stanju bilo bi uzaludno govoriti o Bogu koji je sav nježnost i ljubav. Takvi atributi bili bi smatrani kao slabost i ne bi se moglo od čovjeka očekivati da će se pokoravati Bogu, koji ima svojstva koja on prezire. Bog kojeg će on slušati morao je biti jaki Bog, Bog kojeg se on boji, Bog koji vlada munjama i gromovima.

Tako je čovjek bio prvo naveden da se Boga boji, pa je dobio religije koje su njegovo duhovno zdravlje učvršćivale pritiskom straha.

Slijedeći korak trebao je biti usmjeren na to da mu se ulije neka vrsta nesebičnosti, pa se je od njega tražilo da napusti nešto od svojih zemaljskih dobara, da doprinese žrtvu. To se je zbilo kada je primio plemenskog ili rasnog Boga, koji je Bog ljubomoran, i koji je tražio strogu pokornost kao i žrtve u imovini, što je rastući čovjek visoko cijenio. S druge strane Bog rase je prijatelj i moćni saveznik, koji se bori u bitkama i koji mu daje ovce i volove i mnogostruko vraća plodove s polja, koje mu je žrtvovao. Tada čovjek još nije dostigao stanje u kojem bi mogao razumjeti da su sva bića jednaka, ali plemenski Bog ga je učio da mora milosrdno postupati sa svojom braćom pripadnicima plemena i dao mu zakone koji traže pravednost i zakonsko ponašanje među pripadnicima rase.

Ali unatoč svega postoje uvijek pioniri, koji osjećaju potrebu za nečim višim. Kada su ovi dosta brojni poduzima se nov korak u evoluciji. Prije otprilike 2.000 godina došlo je vrijeme u kojem su najnapredniji među čovječanstvom osjetili potrebu daljnjeg koraka prema naprijed pa su morali naučiti novu religiju koja traži, da se ono u što se vjeruje provodi u praksi.

Za to je trebao jedan dugi i težak korak. Bilo je razmjerno lako jednu ovcu ili jednog vola donijeti u hram i njih žrtvovati. Kada čovjek prinese prvi plod svoje žetve, svog vinograda ili svog stada, njemu ostaje još uvijek dosta, plemenski će Bog njegove smočnice opet napuniti i njemu za nagradu još više dati. Ali po ovom novom pogledu na svijet nije se radilo o tome da se žrtvuju svoja dobra. Radilo se o tome da se čovjek sam žrtvuje. Nije se moglo tu žrtvu prinijeti nekim izabranim mučeničkim činom, jer i to bi još bilo razmjerno lako. Namjesto toga od njega se tražilo da on dan na dan od jutra do večeri bude milosrdan prema svima. On je morao odbaciti sebičnost i svog susjeda jednako ljubiti, kako je bio naučen sebe samoga ljubiti. Osim toga njemu nije bila obećana niti jedna neposredna i vidljiva nagrada, nego je on morao vjerovati u neku buduću sreću.

Da li je to tako neobično, da ljudi nalaze teškim ostvarivati taj visoki ideal neprestanog ispravnog djelovanja, što je još teže kad se mora vlastiti interes potpuno ostaviti po strani? Traži se žrtva a ne pruža nikakvo osiguranje bilo kakve plaće. Ali to sigurno govori u prilog jakom čovječanstvu kada se takav altruizam uvijek pojavljuje i stalno širi.