ZAR DA SADA, PRED SAM KRAJ, POSUSTANEŠ ?

 

 

Kćeri ljubljena, dušo Moje Duše, zar da ostaviš križ ?

Zar da sada, pred sam kraj posustaneš ?

 

Padaš i dižeš se, mučiš se i opet padaš, da bih te Ja, Bog tvoj, dijete ljubljeno, ponovno podigao.

Zar ne osjećaš Moju snagu koja struji tvojim tijelom?! Zar ne osjećaš da ti Ja, Bog, pomažem na svakom koraku? Jer sama ne bi ovo mo­gla.

 

Kćeri, izdrži još malo i predaji Mi bez prestanka sve što trpiš! Znam da ti se čini da ne možeš više, ali baš tada kad se tako osjećaš, Ja sam ti najbliže.

 

Ljubim te, ali ništa manje ne ljubim i tu Dušu, tvoga supruga koji je u đavolskom zarobljeništvu.

I za tu Dušu Moja je presveta Krv također prolivena.

I, dijete drago, zar da na­pustimo tu Dušu? Da dopustimo da propadne?

 

Ja je neću napu­stiti. Ako treba, ponovno ću na križ zbog nje.

 

A ti, kćeri...?

 

 

11.4.1998.