Već dugo se pitam kako se netko osjeća kad se nađe u ulozi koja mu daje najvišu ovlast nad umovima i životima drugih ljudi, a osobito kad se od tog pojedinca očekuje da zastupa vrhovnoga Gospodina. Moj susret s Papom Ivanom Pavlom II. odgovorio je na moje pitanje.
Godine 1968. Srila Prabhupada je upitao Papu Pavla VI. mogu li se susresti kako bi raspravili o načinu da pomognu ljudima dostići ljubav prema Bogu "kao najviše savršenstvo života". Srila Prabhupada je točno opazio da je među ljudima svjesnost Boga u padu, pa je napisao Papi: "Ova sklonost opada i, budući da je Vaša Svetost poglavar velike vjerske sljedbe, mislim da bismo se trebali sastati i donijeti program za suradnju."
Nažalost, nisu se sastali.
Srila Prabhupada se 1976. još jednom pokušao susresti s Papom Pavlom VI. Vjerojatno je čuo da je Papa otvoren za primanje vjerskih vođa svih vjera. Ali Prabhupadu nije zanimao službeni razgovor; htio je ozbiljnu raspravu. Dana 14. srpnja 1976. napisao je posvećenicima koji su organizirali sastanak: "Ako je ta posjeta puka kurtoazija, kakva je od nje korist? Religija se danas smatra formalnošću. Ljudi općenito nemaju pravu predodžbu o Bogu. Naša je povezanost s Bogom opipljiva. Mi znamo tko je Bog i na koji Ga način valja služiti."
Opet, Srila Prabhupada i Papa nisu se sreli.
Godine 1968. Srila Prabhupada je upitao Papu Pavla VI. mogu li se susresti kako bi raspravili o načinu da pomognu ljudima dostići ljubav prema Bogu "kao najviše savršenstvo života". Srila Prabhupada je točno opazio da je među ljudima svjesnost Boga u padu, pa je napisao Papi: "Ova sklonost opada i, budući da je Vaša Svetost poglavar velike vjerske sljedbe, mislim da bismo se trebali sastati i donijeti program za suradnju."
Nažalost, nisu se sastali.
Srila Prabhupada se 1976. još jednom pokušao susresti s Papom Pavlom VI. Vjerojatno je čuo da je Papa otvoren za primanje vjerskih vođa svih vjera. Ali Prabhupadu nije zanimao službeni razgovor; htio je ozbiljnu raspravu. Dana 14. srpnja 1976. napisao je posvećenicima koji su organizirali sastanak: "Ako je ta posjeta puka kurtoazija, kakva je od nje korist? Religija se danas smatra formalnošću. Ljudi općenito nemaju pravu predodžbu o Bogu. Naša je povezanost s Bogom opipljiva. Mi znamo tko je Bog i na koji Ga način valja služiti."
Opet, Srila Prabhupada i Papa nisu se sreli.
Prilika za odgovor na moje pitanje
Poput Srila Prabhupade, želio sam sresti Papu, ali iz drugoga razloga. Ja sam beznačajan pojedinac koji se nikad ne bi usudio usporediti sa Srila Prabhupadom ili njegovim duhovnim genijem, pa je i moj motiv iza želje da susretnem Papu bio sasvim skroman: htio sam čuti kako se on osjeća kao predstavnik Boga. Osjeća li ponekad da ga taj položaj opterećuje? Autentični predstavnik zastupa nekoga i, u jednom smislu, identičan je s tim koga predstavlja. Ako kupim avionsku kartu od agenta kojega je ovlastila aviokompanija, aviokompanija će priznati kartu. Slično tomu, predstavnik Boga identičan je s Bogom jer je Njegov ovlašteni agent; njegove riječi nose Božju moć.
Ali kako se on osjeća u toj ulozi? To je bilo moje pitanje.
Nekako sam uspio ostvariti dva iznenađujuće intimna susreta s Papom Ivanom Pavlom II. kad sam u ranim 1990-ima otputovao u Mađarsku. Molim vas, dopustite mi da ih opišem onoliko precizno koliko već mogu.
U ranim 1990-ima doputovao sam u Budimpeštu gdje me je pedesetak poletnih posvećenika pozvalo da pođem s njima u harinam. Ne spominjući razlog, obavijestili su me da će grad baš toga popodneva biti pun ljudi. Sjećam se da je bila jesen i lišće je već počelo mijenjati boju. Visilo je poput umjetničkih zastava, a osobito ono na ogromnim stablima kestena koja su tako uobičajena u Budimpešti. Dok smo sretno plesali niz ulicu oivčenu drvoredom kestena, iznenada smo naišli na veliki skup. Naša skupina za kirtan postala je još veselija i činilo se da nema nikakvih granica našemu blaženstvu dok smo se unosili u kušanje božanskih imena. Također nam se činilo da nema nikakvih granica našem kretanju po gradu.
Dok sam plesao primjetio sam velikoga, lijepo odjevena čovjeka, koji se osmjehivao u svom crnom odijelu i svećeničkom ovratniku, te nam je veselo rukom pokazao da izađemo iz ulice i priđemo obližnjoj zgradi. Prihvatili smo njegov poziv, a ljudi su se razmaknuli da nas propuste. Prije nego smo i znali što se dogodilo, našli smo se pred Papom koji je bio odjeven u bijelo. Došao je iz zgrade da vidi naš harinam. Činilo se da je zatražio svoje mađarske domaćine neka organiziraju susret s nama.
Jeste li ikada sudjelovali u harinamu punom blaženstva? Mislim, jeste li ikad pjevali sa skupinom poletnih posvećenika i osjetili da se vozite transcedentalnim vlakom kojim brzate kroz krajobraz sve dok se tračnice ne vinu u nebo? Točno sam se tako osjećao taj dan. Izgledalo mi je nemoguće iskoračiti iz kirtana i zaustaviti vlak.
Ipak, našli smo se pred Papom a ja sam još uvijek imao pitanje za njega. Pitanje sam uobličio na jeziku srca, na jeziku koji se prenosi očima. Razmjena pogleda između duhovnih ljudi može biti jednako rječita kao razmjena pogleda među ljubavnicima. Da, još uvijek se sjećam Papinog odgovora.
Sacinandana Swami: Kako se osjećate kao predstavnik Boga na zemlji?
Papa (proučavajući me da utvrdi može li se pouzdati u mene, zatim oklijevajući): Ja sam samo sluga – radnik u Božjem planinskom vrtu.
Sacinandana Swami (pun energije od pjevanja): Da, mi vidimo sebe kao ponizno oruđe, ali kako se nosite s takvim teretom? Je li ponekad pretežak? Hoću reći, pogotovo kada služite u tako velikoj vjerskoj organizaciji kao što je Katolička Crkva sa svim njenim politikama?
Papa (poprimajući nježan izraz): Teško je. Naša organizacija je ogromna. Postoje toliki interesi, a oni su često u sukobu sa čistoćom i duhovnošću. Ali, zapravo se ne biste time trebali baviti. Dovoljno je pjevati, pjevati, pjevati Gospodinova imena. To će promijeniti lice svijeta. Pjevati i moliti. I ja u to vjerujem.
Nakon ove poruke Papa mi je prijateljski mahnuo. Činilo mi se da mu je u oku suza. Ali vidio sam da se svladao, okrenuo se i pošao na još jedan sastanak iz kurtoazije s autoritetima njegove Crkve u Budimpešti.
Bio sam dirnut njegovom ljudskom toplinom i dubokom duhovnošću koja mu se nazirala kroz oči. Ali, budući da je sastanak završio, usmjerio sam lokomotivu kirtana podalje od njegove zgrade i natrag niz aleju kestenovih stabala.
Kad sam se vratio u hram, zamolio sam posvećenike da ispitaju postoji li ikakva mogućnost da se sastanem s Papom u nekom privatnijem aranžmanu. Želio sam mu ponizno postaviti isto pitanje da budem siguran kako sam ispravno shvatio njegov odgovor. Posvećenici su se osmjehnuli mojoj naivnosti. Sastanci s Papom, rekli su, moraju se dogovoriti najmanje godinu dana unaprijed. A čak i da smo imali ugovoren sastanak, bilo je malo vjerojatno da će Papa imati dovoljno vremena za stvarnu raspravu.
Ipak, želio sam se ponovno sastati s njim da potvrdim našu razmjenu. Moja se prilika pojavila već sljedeći dan kad smo opet bili u harinamu. Ovaj smo put morali prijeći cestu po kojoj će se Papa provesti blagoslivljajući narod Budimpešte. Naša se skupina zaustavila daleko pri dnu prostrane ulice gdje je bila okupljena tek nekolicina ljudi.
Ali on nije došao. Gotovo sam napustio nadu da ću ga vidjeti kad su se jedna za drugom pojavile petere brze mercedesove limuzine, svaka puna naoružanih ljudi. Ove je automobile pratio kombi s čijih su strana poput zreloga grožđa visili naoružani ljudi, svi ispitujući mogućnost prisustva atentatora. A zatim je došao Papamobil, Papina blindirana limuzina koja mu omogućava da sjedi ili stoji dok maše ljudima. Pomislio sam da Papa u tom automobilu izgleda poput lutke u vitrini. Bilo je jasno da je njegova jedina dužnost da bude viđen i da blagosilja.
Kada smo ga vidjeli da dolazi, pojačali smo kirtan. Začudo, dok se parada približavala, Papa je naredio svom vozaču da uspori. Iako na mjestu na kojem smo pjevali nije bilo gužve, automobil je vozio vrlo sporo i Papa me je opet pogledao u oči. Bilo je očigledno da me prepoznao od prethodnoga dana, vjerojatno zbog moga vijenca cvijeća, i opet mi je progovorio svojim toplim očima: "Nije lako nositi ovaj teret." Tada je gestom pokazao na naoružane osobe koje su se vozile na svakom automobilu. Izgledali su tako neumjesno sa svojim tamnim sunčanim naočalama u stilu Matrixa i mašinkama. Činilo se da govori: "Osjećam se tako beznačajan i nedostojan, ali moram i dalje raditi za Boga. Moram napraviti toliko kompromisa s Crkvenim autoritetima i svjetskim političkim vođama – previše kompromisa. Ali ti možeš samo pjevati, pomagati drugima, propovijedati i moliti. Ja pokušavam učiniti isto na svoj način."
Kritičko promišljanje mojih susreta
Kritičar bi vjerojatno posumnjao u realnost ovih sastanaka. Trebam li očekivati od drugih da prihvate kako su moji razgovori s Papom bili stvarni? Možda sam samo umislio njegove odgovore.
Mislim da nije moguće reći jesu li ti sastanci bili stvarni ili ne. Osobni su dojmovi subjektivna stvar i rijetko će kad dorasti laboratorijski objektivnom opitu. No, je li laboratorij jedini način za provjeru istine?
Za mene su ti sastanci bili vrlo stvarni i, kad danas razmišljam o Papi Ivanu Pavlu II., sjećam ga se onakvoga kakvog sam ga vidio u Budimpešti te crpim nadahnuće iz razmjena koje sam imao s njim. Ma kamo da je sad otišao, želim mu dobro i zahvaljujem mu za njegov rad i nadahnuće koje mi je pružio.
Želio bih ovaj članak završiti izjavom Bhaktivinode Thakure za koju znam da bi se svidjela Papi:
O, ume moj, zašto zavidiš onima koji slijede neki drugi proces obožavanja? Postoje različiti ljudi u različitim zemljama. Netko obožava omotan komadom tkanine oko bokova, a netko obožava pognut. Netko obožava Brahman zatvorenih očiju. Netko obožava sjedeći u jogičkom položaju dok su neki uneseni u sankirtan. Ali svi obožavaju Njega, Krišnu, u kojem stanuje sve obilje. Stoga, u raspoloženju bratstva, svi bi trebali živjeti u potpunoj suradnji. Uvijek posvećeno služite Gospodinu Hariju bilo u ovomu životu bilo u smrti. (Prema Pradipa, Četvrta zraka)
Nositi se s odgovornošću uloge gurua
U svom smislu na Srimad-Bhagavatam 1.13.48, Srila Prabhupada piše da Božji predstavnik treba surađivati s Gospodinom:
"[Osoba] treba pokušati surađivati s Gospodinom svojom izvanjskom aktivnošću za ispravljanje palih duša.Samo svojom čistoćom osoba može postati duhovni učitelj i surađivati s Gospodinom. Ne treba postati duhovni učitelj za svoju osobnu korist, za neke materijalne dobiti, ili poput posla ili zanimanja zarađivati za život. Istinski duhovni učitelj koji gleda isto što i Vrhovni Gospodin da surađuje s Njim je zapravo kvalitativno jedinstven s Gospodinom. "
Neki od nas su ovlašteni da djeluju kao gurui. Dok smo u tom položaju, upućuju nam počast i poštovanje. Razmišljanje o mom susretu s Papom pružilo mi je dobrodošlu priliku da promislim kako se suočavam s autoritetom koji je na mene prenesen. Ako sam iskren, shvatit ću da to poštovanje pruža samo mogućnost. To jest, ne bih trebao misliti da sam sannyasi, guru, da sam postao velik. Naprotiv, ja ne zaslužujem poštovanje koje mi je ponuđeno jer nisam kvalificiran. Ipak, zato što mi je moj duhovni učitelj dao ovu priliku da služim, moram postati kvalificiran i udovoljiti odgovornostima svoga položaja.
Nije li duhovni život dobivanje prilike da se uzdignemo iznad našega sadašnjeg položaja? Čim pomislimo da smo jako duhovni i kvalificirani, padamo žrtvom lažnoga ponosa. Lažni ponos sve uništava. Bolje je da se smatramo primateljem prilika za služenje te da se molimo za stalnu zaštitu i vodstvo. Tek tada ćemo ispravno služiti. Milošću gurua i Krišne, slijepac će vidjeti svjetlucanje zvijezda na nebu, hrom će prijeći planine a budala postati rječit govornik koji s ljubavlju pomaže drugima.
29/05/05
bglavac
edin.kecanovic
