Znanost nas uči da se Zemlja sastoji od tri debela koncentrična sloja čija se temperatura povećava kako se približavamo središtu. Ali drugi tvrde da naš planet više nalikuje švicarskom siru; goleme podzemne šupljine mogle bi skrivati tajanstvene civilizacije. U ovom članku razmatramo teoriju o šupljoj Zemlji.

Ljudi od davnina vjeruju da se pod našim stopalima prostire podzemni svijet u kojem postoji fantastična civilizacija, daleko sjajnija od naše. U posljednje doba ta se priča sve češće spominje pod prilično nemaštovitim naslovom “Šuplja Zemlja”. Zašto nemaštovita? Zato što bi trebala obuhvatiti bogatu narodnu predaju prepunu legendi, mitova, vjerovanja i bajki o tom unutarnjem svijetu. Budisti vjeruju da to podzemno carstvo, poznato pod imenom Agaharta, leži duboko pod površinom Zemlje. Tamo navodno vlada mir i spokojstvo jer stanovnici, milijuni i milijuni njih, žive u društvu koje je postiglo izvanredno visoki stupanj znanstvenog napretka i blagostanja. To je prekrasan svijet obasjan unutarnjim suncima, prepun bistrih i dubokih jezera okruženih palačama od čistog prozirnog kristala. Usjeve navodnjavaju plodne vode,a zrake Velike svjetlosti - tajanstvenog stroja koji su nekad davno bogovi poklonili stanovnicima podzemlja - potiču njihov rast i sazrijevanje plodova. Na čelu tog kraljevstva, koje prema predaji postoji najmanje milijun godina, nalazi se svemoćni vladar čije ime u prijevodu znači Kralj Svijeta. Tvrdi se da se njegov utjecaj prostire i na naš, gornji svijet i to preko kraljevih poslanika koji se predstavljaju kao budistički redovnici. Osam milijuna ljudi na površini potpuno je pod utjecajem tog podzemnog kralja čija je zadaća da nas vodi u više stanje duhovnosti.

Fantastična priča. Ali je li istinita? Trebamo li je doslovno shvatiti ili kao metaforu nekog metafizičkog nauka? U svakom slučaju, od svih tajni ovog svijeta, ta je tajna najzagonetnija. Kao i kod drugih zagonetnih priča i u ovoj ima očevidaca koji su tijekom povijesti tvrdili i još uvijek tvrde da su proveli neko vrijeme u tom svijetu. Ali kako da vjerujemo u fantastična svjedočanstva koja nadilaze sve što smo ikad mogli i pomisliti. Lakše ih je odbaciti kao proizvod bujne mašte.

Ali nije li istina često fantastičnija od najfantastičnije priče? Ne događa li nam se redovito da se nešto što smo smatrali nemogućim obznani kao vrlo prihvatljiva mogućnost, a često i kao potpuno istina? U tom svjetlu i priča o šupljoj Zemlji pretvara se u sasvim prihvatljivu hipotezu postavimo li je u odgovarajući sadržaj - u onaj okvir koji je potreban da bi nešto zvučala sasvim očito i točno.

Na našem stupnju razvoja, zbog mnogo razloga, nama su nedostupni podaci o skrivenim poglavljima povijesti našeg planeta. Ne znamo ni ono što su znali stari Egipćani, a njihova predaja govori o nezamislivim dostignućima naših prethodnika na Zemlji. Egipćani su vjerovali da se na Zemlji smjenjuju jedna uljudba za drugom. Svaka biva uništena u nekoj globalnoj katastrofi a iza nje ostaje samo nejasno sjećanje preživjelih oblikovano u mitove i bajke. Egipćani su također vjerovali da je moguće prilično točno predvidjeti učestalost katastrofa. I visoko razvijena predpovijesna uljudba mogla je shvatiti redovitost tih pustošenja. Osim toga su mogli znati da se nesreća ne može izbjeći. Ali što činiti? Kratko rečeno razumjeli su da će njihova velika dostignuća i njihov način života biti redovito uništeni, gradovi opustošeni, a stanovništvo pomoreno. Nimalo ružičasto saznanje, a kako se vrijeme očekivane katastrofe približavalo bez sumnje su se dali na pronalaženje rješenja. Uprli su sve umne i materijalne snage kako bi preduhitrili i izbjegli smak svoga svijeta. Drugim riječima - što bismo mi uradili na njihovomu mjestu? Što sve ne bismo poduzeli ne bismo li izbjegli istrebljenje?

Bunkerski mentalitet

Prije svega desetak godina u jeku hladnog rata strahovali smo za opstanak čovječanstva zbog prijetnje atomskog rata. Spas smo vidjeli u gradnji protuatomskih skloništa, ogromnih bunkera duboko pod zemljom. Kako se danas svugdje na Zapadu rasprodaju vojni objekti i postrojenja dostupni su nam podaci o tim podzemnim skloništima. Znamo da ih je ogroman broj i da su kolosalnih razmjera; ima ih toliko velikih da mogu prihvatiti na stotine ljudi i tako opremljeni svim potrebnim za život da stanovništvo ne bi trebalo iz njih izlaziti nekoliko godina. U Švicarskoj se većina stanovništva mogla skloniti u odlično opremljena skloništa, a na Gibraltaru, u živoj stijeni što stražari nad zapadnim ulazom u Mediteran, uklesani su kilometri i kilometri podzemnih tunela i skloništa. U Drugom svjetskom ratu u tim su podzemnim skloništima bile smještene savezničke bolnice i radionice, te doslovce čitav grad sa svim instalacijama. Gibraltarska stijena toliko je čvrsta da je nikakvo oružje ne bi moglo razoriti pa čak ni atomsko. Što nam sve ovo govori? Kad smo ugroženi, selimo svoja najosjetljivija mjesta duboko pod zemlju.

Znamo li kako smo reagirali na prijetnju uništenja uslijed atomskog rata nije teško zamisliti da bi slično razmišljala i neka napredna uljudba prije nas te da bi u podzemlju potražila spas. Ako su imali daleko jaču tehnologiju nego što je današnja, mogli su se probiti do takvih dubina o kojima mi samo možemo sanjati. Mogli su izdubiti goleme prostorije koje, kako govore legende, osvjetljava “Veliko svjetlo” a napajaju tajne vode. U takvim uvjetima gdje vlada vječno proljeće, tj. gdje se temperatura neprestano održava na potrebnoj razini, moguće je neprestano sijati i žeti jer nema smjene godišnjih doba. Nakon nekog vremena provedenog u savrešnim uvjetima podzemnog svijeta, više nema ni potrebe izlaziti na površinu Zemlje. Stanovništo je zasigurno brzo shvatilo kako podzemno kraljevstvo pruža mogućnost fantastičnog razvoja neometanog nesrećama i bolestima koje haraju na površini planeta. Napredak je osiguran. Neprekinuti razvoj i rast neizbježno bi ih pretvorili u visoko razvijenu uljudbu. Njihovi znanstvenici ne bi bili prisiljeni nanovo otkrivati sve ono što je već otkriveno i poznato te bi takvo neprekinuto iskustvo jamčilo uspjeh.

U takve okolnosti koje smo opisali nije teško smjestiti legendarni podzemni svijet. Ako je ikad na Zemlji postojala visoko razvijena uljudba ovo bi bio logičan slijed događanja. Sada nam predstoji da ovaj okvir priče napunimo dovoljno čvrstim dokazima koji bi ovu hipotezu, tj. pretpostavku, pretvorili u činjenicu. Kako bi na primjer bilo moguće da ispod naših nogu postoji podzemna civilizacija a da mi o tome ništa ne znamo Sigurno bi bilo nekih znakova - nagovještaja koji bi nas naveli na sumnju. I u ovom slučaju kao i u drugima razobličavanje tajne ide predvidljivim koracima. Prvo je zagonetka - shvatimo da nešto nije onakvo kakvo nam se čini, a zatim se polako skupljaju rasuti djelići slagalice u uvjerljive dokaze. I teorija šuplje Zemlje ima mnogo takvih djelića. Od davnina se smatralo da su krajevi Zemlje šuplji. I sam je Kolumbo vjerovao da sve vode svijet teku prem polovima gdje poniru i a zatim teku u suprotnim smjerovima. Ljudi se nekad nisu toliko užasavali plovidbe morima zato što su vjerovali da će pasti s krajeva svijeta nego zato što su vjerovali da će ih vode povući u središte Zemlje. Više je antičkih filozofa čvrsto vjerovalo da je Zemlja šuplja u da u njezinim njedrima postoje unutarnji svjetovi, slično budističkom vjerovanju koje so spomenuli na početku. Pored toga iz najranijih vremena stigle su do naših dana priče i bajke o svjetovima u svjetovima - o mjestima koja se čarobno otvaraju onima koji znaju tajnu šifru. Mitovi o čarobnoj zemlji Shangri-la i Aladinovoj čarobnoj svjetiljci samo su dva poznatija u bogatoj narodnoj tradiciji na tu temu. Zagrebemo li nešto oštrije u narodnu predaju otrit ćemo uvriježeno vjerovanje da takvi svjetovi zaista postoje. Na osnovu čega su nastale takve priče? Postoji li zajednički uzor, arhetip?

Ponovno se vraćamo podzemnom svijetu Agharta. Do tog prostranog podzemnog kraljevstva, govori nam predaja, stiže se kroz zavojiti splet tunela što vode od tibetanskih samostana u najudaljenijim predjelima Himalaje. Samo redovnici od najvišeg povjerenja čuvaju ulaze u te tunele čije je postojanje tajna za većinu običnih redovnika i lama. Drugi ulazi nalaze se na visinama višima od 5000 metara a obilježeni su čudnim znakovima uklesanima na stijene i obilježeni kamenim krugovima s nepoznatim hijeroglifima i crtežima.

Poznati ruski umjetnik i istraživač Nicholas Roerich proveo je u tim udaljenim himalajskim predjelima gotovo pet godina a kad se vratio pričao je najnevjerojatnije priče o podezmnom carstvu. Čvrsto je vjerovao da je tibetanski glavni grad Lhasa povezan s podzemnim glavnim gradom Shamballah čije ime krije mnoge tajne. Prema Roerichu to podzemno kraljevstvo postoji već više od milijun godina a njegovi podzemni tuneli povezuju sve svjetske kontinente u zajedničku mrežu. Vjerovao je da jedan veliki tunel povezuje izravno Lhasu sa faraonskim piramidama u Egiptu, a drugi s najpoznatijim mjestima antičke kulture. U svojoj knjizi “Shamballah” Roerich govori o tome kako je sreo visokog tibetanskog lamu koji mu je ispričao mnoge detalje o pozemnom kraljevstvu i njegovom vladaru koga nazivaju Kraljem svijeta. Lama je tvrdio da je kraljeva moć tolika da “za njega udaljenost ne postoji”, a putem svoga čarobnog ogledala Kralj se može uključiti u bilo koji događaj na površini. Lama mu je također rekao da u podzemnom svijetu živi bezbroj stanovnika i da se pripremaju “mnogi novi događaji i otkrića za gornji svijet”. Prema laminom kazivaju podzemni se kralj priprema na veličanstveni posjet gornjem svijetu koji će uslijediti u tijeku neke velike katastrofe koja će pogoditi Zemlju. Bit će to početak novog doba za sve stanovnike površine Zemlje.

Tajna nad tajnama

U svojoj knjizi “Zvijeri, ljudi i bogovi” objavljenoj 1922. autor Ferdinand Ossendowski opisuje svoje putovanje u središnju Aziju gdje je čuo o “tajni nad tajnama”. Mjesno staovništvo pričalo mu je o nekom plemenu koje se spasilo Džingis kanova pokolja tako što se bilo sklonilo u podzemni svijet. Ossendowski tvrdi da su mu ljudi pokazali ulaz u podzemni svijet koji vodi kroz ogromna vrata iz kojih se neprestano dimi. Dalje od toga nije smio kročiti. “Doktor” Andeson, popularni američki senzitiv, radijski novinar i vidovnjak isto je tako putovao u Aziju. I on se vratio prepun fantastičnih priča o izgubljenim carstvima i zaboravljenim mjestima. Njemu su navodno vrlo istaknuti lame pokazali detaljnu kartu na kojoj su ucrtani svi glavni podzemni tuneli koji povezuju Aziju s Europom, Sjevernom i Južnom Amerikom.

Ali i nad popom ima pop pa se zle sile moraju pokoravati višoj i većoj sili pozitivnog utjecaja čiji će vladar, šapuću okultisti, uskoro obznaniti svoje postojanje nama u gornjem svijetu na izuzetno dramatičan način. Sve dok do najavljenog posjeta ne dođe, pozitivna će sila i dalje utjecati na gornji svijet kao što to čini odvajkada; djelujući skriveno i nježno na naše najbolje duhove tako da im neprestano usađuje nove ideje i najviše etičke i moralne principe djelovanja. Prema njemu glavne su civilizacije na Zemlji međusobno povezane a tibetanski lame posjećuju redovito glavna arheološka nalazišta u Meksiku i Peruu. Anderson tvrdi da su mu kazali kako se saobraćaj odvija pomoću snažnih automobila koji u podzemnim prolazima mogu postići nadzvučne brzine. Povjereno mu je također da podezmni svijet raspolaže superbrzim letjelicama koje ponekad izlaze na površinu Zemlje u izviđanje a mi ih doživljavamo kao leteće tanjure. Kad su pripadnici te podzemne civilizacije na površini tad govore sve jezike svijeta, a međusobno se, kod kuće, sporazumijevaju telepatski i pomoću tajnog jezika koji zovu vatannen. Anerson tvrdi da je razgovarao s nekim bogosima ili svetim ljudima koji su u rekli da će se tajne podzemnog svijeta razotkriti tek kad ljudi na površini Zemlje otvore svih sedam piramida u Shensiju. Do nedavno nitko nije znao za te piramide - velike ako ne i veće od velikih piramida u Egiptu iako su stanovnici tih visoravni u Andama uvijek znali da su piramide ostaci bogova - toliko nadmoćne rase da su svoje znanje mogli zakopati duboko u masivne građevine.

Razorni roboti

Aderson je dalje bio uvjeren da postoji i zla rasa. “U podzemlju postoji navodno mračni red koji je potpuno predan uništenju čovječanstva na površini. Taj red može pomoriti cijele narode tako da im pošalje kugu ili neku drugu zarazu, može prouzročiti razorne potrese i svaku zamislivu nesreću. Pripadnici reda su navodno demonska sila koja upravlja diktatorima, tiranima i drugim brutalnim osobama u povijesti čovječanstva.”

U svojoj odličnoj knjizi “Šuplja Zemlja” autor Warren Smith tvrdi da neki okultisti s najvećim oprezom spominju smrtonosne “raroe” - razorne robote - krvožedne mješance koji su pola čovjek, a pola zvijer, koje vodi požuda, krvožednost i strahovita snaga kojom razaraju sve što im se nađe na putu. “Oni su odgovorni,” tvrdi Smith, “za sve nesreće na površioni Zemlje od ratova i sukoba do avionskih i automobilskih nesreća. Sadistički uživaju mučiti, ubijati i otimati muškarce i žene.” piše Smith.

Poslanici donjeg svijeta, kažu okultisti, mogu se uskladiti s čovjekovim umom tako da čitaju naše misli i namjere. Što se tiče ulaska donji svijet, govori Smith, tamo budu pozvani samo najuzvišeniji među ljudima. Pokuša li bilo tko drugi prodrijeti u podzemni splet tunela što vode do obećanog kraljevstva, naići će na nepremostive prepreke, strašne zamke u kojim će dočekati bijednu smrt ili će se na njega obrušiti gomile kamenja i pijeska koje će ga zauvijek zatrpati u labirintu tamnih hodnika iz kojih nema izlaza.

Vratnice Shamballaha (Vratnice Šambale)

Rani posjetitelji Tibeta redom su izvještavali o opomenama koje im je izricalo mjesno stanovništvo a odnose se na pokušaje prodora u podzemno carstvo. Vratili su se s pričama o luđacima koji su zauvijek zaglavili u podzemnim hodnicima jer su se dali na istraživanje nečega čemu nisu bili dorasli. U “Shamballah” Nicholas Roerich tvrdi da je sreo tibetanskog lamu koji ga je opomenuo i upozorio na opasnosti. “Ni do dana današnjeg ljudi nisu otkrili sve tajne na Zemlji. Bolje je odustati od potrage za Shamballahom ako čovjek nije pozvan da uđe.” Očito je da ulazak u podzemno kraljevstvo, rezervirano za tek mali broj ljudi s površine, treba “zaraditi” radom na sebi koji vodi u prosvjetljenje. Na tom putu samom sebi čovjek će sve dublje razumijevati svoju prirodu i svijet te će konačno zaraditi milost da bude uveden u sjaj i veličanstvenost tog podzemnog svijeta. Iako se smatra da je visoka Himalaja glavni ulaz u taj podzemni svijet, vjeruje se da postoje i drugi brojni ulazi razasuti širom svijeta. Okultisti vjeruju da su takvi podezmni prolazi povezivali i Atlantidu, legendarno potonulo kraljevstvo, s Europom i Amerikom. Vjeruju također da su zahvaljujući tim podzemnim prolazima mnogi Atlantiđani izvukli živu glavu u doba kad je strahovit potres potpuno uništio njihov svijet. Drugi primjer su stari Grci koji su navodno poznavali podzemne kanale i koristili ih za premještanje svojih trupa u bojnama protiv raznih neprijatelja i tako si osiguravali pobjedu.

Geološke tajne

 

Dok su s jedne strane geološka istraživanja dokazala da Zemlja nije šuplja, s druge se strane otvorila mogućnost da u njedrima našeg planeta ipak postoje dovoljno prostrane šupljine u koje se mogu ljudi skrivati u slučaju opasnosti. Svaki dublji prodor u Zemlju, upozorava znanost, bio bi smrtonosan uslijed nesnosno visokih temperatura koje tamo vladaju. U svijetu je dosad otkriveno mnogo podzemnih špilja i prolaza kao što su na primjer oni u Matto Grosu u Brazilu, zatim Đavolja rupa u Dolini smrti u SAD i druge.

Iako se geolozi samo prezirno nasmiješe na priče o zakopanim blagima prohujalih civilizacija, ipak se događda da se na neočekivanim mjestima otkriju slojevi pčrirodnog plina, nafte i rudača. Rašljari tvrde da u Zemlji postoje vene “primarne vode” koje predstavljaju krvožilni sustav našeg živog planeta. Druga teorija govori o ulazu u podzemne svijetove koji se nalazi u “zoni nepristupačnosti” na Sjevernom polu. To je područje veliko poput Sjeverne Amerike a ipak je pristupačno tek nekolicini znanstvenika. Fotografije snimljene iz svemira pokazuju tajanstvenu rupu oko samog pola.
Pakao u Zemlji

Koncept podzemnog svijeta kao prirodnog boravišta mračnih sila važan je dio klasične mitologije i jasno je utjecao na klasičnu kršćansku predodžbu o paklu koji je ogroman podzemni kompleks unutar šuplje Zemlje. Tu je predodžbu logično razradio Dante Aligheri u svom kapitalnom djelu “Pakao”. Ova srednjevjekovna epska pjesma predstavlja pakao kao strašni ponor u obliku stožca koji se prostire sve do samog središta Zemlje. Pakao ima devet krugova a u svakom su proklete duše, mnoge od njih i Danteovi suvremenici, i neke iz prošlosti, koje su podvrgnute strašnim mukama kao kaznom za svoje grijehe. Mladi par ljubavnika, na primjer, dobiva relativno laku kaznu koja se sastoji u tome da ih neprestano raznosi vjetar, dok je u samo središtu pakla Juda Iskariot, zamrznut u ledu dok mu glavu neprestano izjeda sam Lucifer.

Pripremila: Miriya Graal

 

izvor: www.indigo-svijet.hr