Poznata je misao Mircee Eliadea, povjesničara religija i antropologa, da je sakralno element u strukturi ljudske svijesti, a ne tek neki stupanj u povijesti te iste svijesti.

Ova misao može se uzeti kao glavno obilježje čitavog njegovog bogatog stvaralačkog opusa; ona je zapravo čežnja za izmijenjenom slikom svijeta, imago mundi, koja bi trebala poslužiti dubljem poimanju istinske ljudske prirode upravo u modernom i postmodernom dobu, zasićenom i zamorenom jednodimenzionalnim shvaćanjem čovjeka i svijeta.

Jer, prema Eliadeu, upravo zbog zaborava vlastitih duhovnih korijena moderni čovjek tavori u jalovoj i sputanoj egzistenciji.

Biti čovjek ili, živjeti kao ljudsko biće, zapravo znači biti religiozan, u najširem značenju te riječi.

Međutim, današnjem čovjeku, koji živi u radikalno desakraliziranom svijetu, od svih stvarnih i izmišljenih potreba upravo najviše nedostaje osjećaj istinskog religioznog čina; nedostaje mu potpuno iskustvo svetoga koje je toliko nadahnjivalo drevne narode u svim vidovima kulture i svakodnevnog života.

Stoga je Eliade, neumorno tražeći uzroke čovjekovog pada u svjetovno i materijalno, istraživao dubine i širine drevnih mentaliteta i sustava znanja, toliko različitih od današnjih prevladavajućih svjetonazora.

Ali, suprotno znanstvenoj tradiciji XIX. i prve polovice XX. stoljeća, za njega drevni mentalitet nije “predlogički mentalitet”, mentalitet djetinjastih ljudi koji su samo etapa u razvitku našeg razvijenijeg i naprednijeg oblika civilizacije i kulture.

Eliade nije proučavao drevna i “primitivna” društva zbog puke nostalgije prema prošlosti, već prvenstveno zbog uvjerenja da se tu radi o općeljudskim sposobnostima koje su zajednička baština ljudske vrste i koje nisu vlasništvo samo nekog specifičnog vremensko-prostornog odsječka.

Štoviše, bio je uvjeren da se upravo sveopća kriza zapadnog modela civilizacije, koja je kulminirala u XX. stoljeću (a svakako se nastavlja i početkom novog, XXI. stoljeća), može prevladati i nadvladati samo ako se uspostavi kontinuitet sa zaboravljenim ljudskim sposobnostima koje se mogu obnoviti čak i u našoj suvremenosti, jer moderni čovjek živi dezorijentiran.

ČOVJEKOV POLOŽAJ U KOZMOSU I ŽIVI MIT

Čovjek kao biće koje ima mogućnost živjeti između bitka i ništavila, između svjetlosnih visina i najdubljih tmina, između “boga i zvijeri” velika je tema mudroslovlja još od drevnih vremena.

Očito je da se čovjek gotovo uvijek shvaćao kao biće koje ima više aspekata, a isto shvaćanje odnosilo se i na svijet u kojemu obitava.

Svi ti aspekti sastavni su dio ljudskog bića, ali svi nemaju istu važnost; upravo otkriće svetoga, prema Eliadeu, omogućuje čovjeku nužnu orijentaciju – drugim riječima “teško je zamisliti kako bi ljudski duh mogao djelovati bez uvjerenja da u svijetu postoji nešto što je potpuno stvarno. (…) Iskustvom svetoga ljudski duh je shvatio razliku između onoga što se ukazuje kao istinski stvarno, snažno, bogato i vrijedno i onoga što je lišeno tih svojstava, odnosno kaotičnog i opasnog tijeka stvari, njihovih slučajnih i besmislenih pojavljivanja i nestajanja.”

Upravo uvažavajući višeslojnost ljudskog bića, drevni su tako ukazivali na neophodnost čovjekove orijentacije, kako u odnosu na sebe sama, tako i u odnosu na svijet koji ga okružuje, a koji su stari Grci nazivali kosmos.

A taj kozmos nije bio svijet u uobičajenom i suvremenom shvaćanju, već je to bio svijet kao umno uređena cjelina koju je, prema Platonu, uredio demiurg, božanski proizvoditelj, i stoga kroz njega struje inteligibilni zakoni, zakoni božanskog uma.

Sve to, prema Eliadeu, sadrže i kozmogonijski mitovi koji nam govore kako je sve što postoji došlo u postojanje, i koji je smisao svega postojanja, čitavog kozmosa i samog čovjeka.

Zato su oni bili arhetipski uzori ponašanja i na neki način određivali su specifičan položaj čovjeka u kozmosu.

Isto tako, oni su čovjeka uvodili u središte kozmičkih zbivanja i na taj mu način pridavali jedinstven subjektivitet; tako on nije samo objekt ili gradivno tkivo univerzuma, već djelatno biće koje u kozmosu ostvaruje svoju svrhu i svoju sudbinu.

Ali, oduvijek je znano da u ljudskom slučaju postoje mogućnosti i za drugačije, pa i nasuprotno; ljudski život može biti smislen, zasićen onim bitnim, rekao bi Eliade, ali i besmislen (treba se samo sjetiti mita o Sizifu).

Najčešće se, ipak, tijekom često mukotrpne ljudske povijesti, radi o miješanju jednog i drugog, i smisla i besmisla.

I upravo u tome Eliade vidi presudan značaj mitova i mitske slike svijeta: mit je neka vrsta psihološkog kompasa koji unosi red u prividni kaos svjetskih i ljudskih zbivanja; on je živ i omogućuje nam razlučivanje onog bitnog od nebitnog, primarnog od sekundarnog.

Nakon dugo vremena (gotovo više od nekoliko stoljeća), i nakon gorkih iskustava življenja u svijetu ispražnjenom od svoje biti (a to je zapravo, prema Eliadeu, posljedica radikalne desakralizacije modernih vremena) u znanstvenom svijetu mit opet postaje aktualan: “Prije više od pola stoljeća, zapadni su znanstvenici smjestili mit u perspektivu koja je bila u očitoj opreci prema perspektivi XIX. stoljeća.

Umjesto da, poput svojih prethodnika, obrađuju mit onako kako se to dotada uobičajeno radilo, odnosno kao ‘priču’, ‘izmišljotinu’, ‘fikciju’, oni su ga prihvatili onakvim kakvim su ga poimala arhajska društva, u kojima je mit, upravo suprotno, označavao ‘istinitu priču’, koja je, štoviše, iznimno dragocjena, jer je sveta, arhetipska i značajna.”

Ponovno otkriće mita dalo je mogućnost istraživanja drevnih univerzuma upravo u kritičnom trenutku zapadne povijesti, u trenutku posvemašnjeg nihilizma i krize identiteta čitavog zapadnog kulturnog i civilizacijskog kruga.

Jer, “nije izvjesno da se zapadna misao još može održati u svojoj ‘divnoj izolaciji’. Sâmo moderno doba se jasno razlikuje od onih koja su mu prethodila: ono je obilježeno konfrontacijom s ‘nepoznatima’, sa ‘strancima’ i njihovim svjetovima, sa neobičnim, udaljenim, egzotičnim ili pradavnim univerzumima.

Otkrića dubinske psihologije, jednako kao i uspon neeuropskih naroda na obzorju povijesti doista znače prodor ‘nepoznatih’ u nekoć ograđeno polje zapadne svijesti. (…)

Trud uložen u ispravno razumijevanje načina mišljenja stranih zapadnjačkoj racionalističkoj tradiciji, odnosno ponajprije u odgonetavanje značenja mitova i simbola, očitovat će se kroz iznimno značajno obogaćivanje svijesti.”

IZGUBLJENI JEZIK SIMBOLA

Možda najdragocjeniji doprinos ponovnog otkrića drevnih, ali i drugačijih naroda za Zapad predstavlja otkriće simbologije i jezika simbola, predugo zatočenih u novovjekovnoj zapadnoj povijesti.

Eliade drži da će znanstvenici, kada ovaj jezik uz pomoć dubinske psihologije, etnologije, antropologije, povijesti religija i hermeneutike nanovo otkriju, ostati zapanjeni njegovom dubinom, ali i njegovim obnoviteljskim moćima za imaginativne sposobnosti ljudskog bića, čiji je nedostatak uzrokom mnogih egzistencijalnih i duševnih nedaća i padova modernog čovjeka.

Također, ova otkrića izbavit će zapadnjake od “provincijalizacije europskog duha”, sputanog diskurzivnom logikom i pozitivizmom, pa zato nesposobnog da se istinski otvori prema mnogim vrijednostima drevnog mentaliteta.

“Sustavna istraživanja koja su se bavila ‘primitivnim’ mentalitetom otkrila su važnost simbolizma za arhajsku misao, kao i njegovu temeljnu ulogu u životu bilo kojeg tradicionalnog društva.

Nadilaženje scijentizma u filozofiji, ponovno buđenje zanimanja za religiju nakon Prvog svjetskog rata te mnoštvo poetičkih iskustava, a osobito istraživanja nadrealizma, na raznim su poljima i s nejednakim ishodima privukli pozornost šire javnosti na simbol, shvaćen kao autonoman način spoznaje.

Evolucija o kojoj je riječ dio je reakcije na racionalizam, pozitivizam i scijentizam XIX. stoljeća i već je sama po sebi obilježila drugu četvrtinu XX. stoljeća.”

I zato “simbolička misao nije isključivo domena djeteta, pjesnika ili neuravnotežene osobe: ona je svojstvena ljudskom biću i ona prethodi jeziku i diskurzivnom umu.

Simbol otkriva najdublje aspekte stvarnosti koji prkose svakom drugom sredstvu spoznaje.

Slike, simboli, mitovi i nisu neke olake i nevažne tvorevine psihe; one odgovaraju na određenu potrebu i vrše određenu funkciju: razotkrivaju najskrovitije modalitete bitka.

(…) Na modernom je čovjeku samo da pokuša ‘probuditi’ to neprocjenjivo blago simboličkih slika koje nosi u sebi; da probudi slike kako bi ih promatrao u njihovu djevičanstvu i upio njihovu poruku. (…)

Psiholozi, na prvom mjestu C.G. Jung, pokazali su do koje mjere problemi modernog svijeta proizlaze iz duboke neravnoteže psihe, kako individualne tako i kolektivne, izazvane dobrim dijelom sve većom sterilizacijom mašte.”

OBNOVLJENA SLIKA SVIJETA

Kao što smo u prvom dijelu ovog kratkog ogleda mogli vidjeti, Eliade ne promatra prošlost kao nešto nepovratno nadiđeno, niti razmatra “primitivne” i drevne narode i njihove duhovne preokupacije kao nešto što je svojstveno samo njima; dakle, ne radi se o sterilnoj obrani prošlosti koja bi opravdavala mnoge promašaje koji su oduvijek stalan pratilac svega ljudskog, niti o povratku u prvobitno ljudsko stanje, neovisno o događajima koji su uslijedili tijekom povijesti i koji, kakvi god bili, predstavljaju dragocjeno iskustvo u ophođenju s ljudskom prirodom i mnogostrukim mogućnostima ljudskog bića.

Upravo suprotno, Eliadeovo nastojanje ide za povezivanjem nas modernih ljudi s vlastitim korijenima koje smo u lutanjima zadnjih nekoliko stoljeća sve više i više zaboravljali. Paradoksalno, upravo nas kriza identiteta i sveopća dezorijentiranost suvremenog svijeta nužno upućuju na istraživanja prošlih svjetova koji su u mnogočemu drugačiji, ali ipak duboko ljudski.

Jer, “ako promotrimo općenite stavove arhajskog čovjeka, zapanjit će nas sljedeća činjenica: predmeti izvanjskog svijeta, baš kao ni ljudske aktivnosti same po sebi, nemaju nikakvu stvarnu vrijednost.

Neki predmet ili neka aktivnost dobivaju vrijednost i tako postaju stvarni zato što su na neki način uključeni u stvarnost koja ih nadilazi.”

Iako su neke vrijednosti i zaboravljene, pa čak i negirane, prema Eliadeu, one su zapravo neuništiva konstanta – zato što potječu od arhetipova i potreba za njima protokom vremena ne jenjava.

Mogu biti iskrivljene, mogu biti preoblikovane, a kako nam govore otkrića dubinske psihologije na koju se sam Eliade često poziva, mogu biti i potisnute duboko u podsvijest pojedinaca i društava tvoreći tako kolektivno nesvjesno.

Upravo zato je njegova nostalgija usmjerena prema izvorima, prema onom bitnom koje nam može pružiti jednu obnovljenu i višedimenzionalnu sliku svijeta u kojem čovjek ima pravo na mnogo više od pukog preživljavanja.