Abel i Kajin susretoše se poslije Abelove smrti.

Hodahu pustinjom i prepoznaše se iz daljine, jer obojica bijahu vrlo visoki.

Braća sjedoše na zemlju, naložiše vatru i blagovaše.

Šutješe kako čine umorni ljudi na izmaku dana.

Na nebu se pomaljaše zvijezda koja još ne bijaše dobila ime.

Pri svjetlosti plamena Kajin primijeti na Abelovom čelu biljeg od kamena, ispusti kruh koji prinošaše ustima.

I zamoli da mu bude oprošten zločin.
Abel odgovori:

– Jesi li ti ubio mene ili sam ja ubio tebe?

- Ne sjećam se više; opet smo ovdje zajedno, kao nekada.

– Sada znam da si mi istinski oprostio, jer zaboraviti znači oprostiti. I ja ću pokušati zaboraviti.

Abel reče sporo:

– Tako je. Dok traje grižnja savjesti, traje i krivica.

 

Jorge Luis Borges