Nakon što se predivna vila imena Ilirika, kćer diva Azija i vile Europe, okitila i zaogrnula mladošću, u nju se zagleda sin boga vjetra Stribora, unuk Sveboga, bog južnog vjetra (Jugo – po Athumanunhu) Jugomir. Ubrzo nakon njihovih tajnovitih i skrivenih sastanaka rode se kćeri blizanke Liburnija i Adrijana, te sin Velebit.

Velebit je ubrzo stasao u naočitog i snažnog momka, crne kuštrave kose i kršnog stasa. Pradjed njegov, Svebog Jakša, pokloni mu oklop Vjere, a Velebit vođen Ponosom odluči spoznati i otkriti tajnu zabranjenu (Athumanunh je već više puta zapisao: Sve me možete pitati i sve ću Vam odgovoriti, ali za Tajnu ... za Tajnu me nemojte pitati, jer Tajne se ipak nikome ne ispovijedaju ... ).

Velebit je tako odlučio otkriti tajnu Milosti i Surovosti, pa se on uputi u daleku zemlju u kojoj je još uvijek spavao 'Plavi zmaj' (morat će Vam Athumanunh objasniti i razliku među zmajevima, odnosno bojama zmajeva, ali jednom drugom prilikom). Tu pored postelje 'Plavog zmaja' prostirala se zemlja Hrvata što stigoše s ostalim narodima nakon prolaza kroz 'Vrata naroda'.

Bila je to zemlja u kojoj je Zvonimir bio naročito blag i topao prema ljudima, bila je to zemlja uzduž koje su se pružali planinski vijenci, protjecale bistre i brze rijeke, sjajila modra i zelena jezera, a na sve strane širila su se pitoma polja i rasle i mirisale zelene šume. Velebitu se tu dopadne i on odluči tu ostati zauvijek.

Započne tako mladi Velebit razbijati Iluzije, nuditi ljudima razne mogućnosti i rješenja, te rješavajući svakojake probleme ljudske ... no, onda pak odjednom Velebit upre svoje pametne oči prema Nebu. Postane kritičan i strog prema bogovima, a na kraju počne ljudima i odavati tajne božanske. Ovo se sada nikako nije dopadalo Svebogu Jakši, pa on više puta upozori praunuka svoga da prestane s otkrivanjem tajni ljudima, no, Velebit se na svako upozorenje oglušio.

Onda pak jednog dana, Svebog odluči kazniti Velebita tako što će ga zauvijek izdići sa zemlje u nebesa Nava, no, Velebit je i to odbio. Sjedeći jednog jutra na planinskom proplanku Velebit ugleda da se nebo navuklo i zaogrnulo tmastim sivim olovnim oblacima iz kojih ubrzo sijevne 'ruka svemoguća' i Velebita zgromi i u prah pretvori.

Dok je duša Velebita letjela prema krošnji 'Drva Svijeta' sretne ju Vrijeme, sudac neumoljivi i nepotkupljivi, te mu ovako progovori: 'Srce tvoje kamen će postati, magle će ti misli zaplitati, a snijeg tijelo zabijeliti. Sreća tvoja bit će srebrena prašina koju će Zvijezde suzama močiti ...'

Ptica Crvenperka (Alemperka, Athumanunh ima svoju mitološku pticu koju naziva 'Enhu ptica', a zapravo to je nekakva vrsta feniksa samo što u Hrvatskom bajoslovlju ta ptica simbolizira 'božansku ljudskost, odnosno ljudsku božanstvenost' – po Athumanunhu) poleti kroz visine i o svemu vile obavijesti. Kada su to čule vile bojovnice one se sažale nad sudbinom Velebita i odluče zauvijek prebivati na toj visokoj ponosnoj planini.

Vile stignu i Velebitu žalosno progovore: 'Vidiš Velebite, ponekad je možda i bolje manje znati ...' Hrvatski narod uvidio je da Velebita više nikad vidjeti neće, ali na visokoj planini, na kojoj je Velebit izgubio život, Hrvati nazvaše Velebit. Ratnici hrvatski vidješe i sretoše vile bojovnice što nastaniše Velebit planinu, pa od tada ti ratnici hrvatski što nikada u tuđu zemlju ne provaljuju, osim onda kada su im ugroženi prijatelji i saveznici, a tada ... tada pak ti ratnici hrvatski podižu slavu narodu Hrvatskom pjevajući tajnovitu pjesmu: 'Oj Ti vilo, vilo Velebita ...!'