Ovjenčan slavom pobjede, u ratu protiv pobune divova, Svebog je trijumfalno s lovorovim vijencem na glavi i palminim granama u rukama stigao natrag u Nav. Odmah je krenuo u 'svetu šumu' u kojoj je pored drveća raslo i mnogo mirisnog cvijeća i trava svakojakih, a to je bilo omiljeno mjesto za odmor Božene. Pronađe tako Svebog Jakša supružnicu svoju Boženu gdje spava uz žubor bistrog potoka i cvrkut ptica.

Tiho i pozorno pristupi Svebog svojoj supružnici, nježno je dodirne i tiho joj šapne na uho: 'Draga moja, probudi se, ljepoto moja! Na Zemlji opet vlada mir i spokoj, a mene Ljubav dovodi k tebi.' Božene sa probudi iz božanskog sna i uputi pogled pun ljubavi, pa ovako odgovori Jakši: 'Evo me dragi moj! Prije nego me probudi tvoj poziv i tvoji nježni dodiri bila sam u slatkom snu i sanjala sam procvjetale bademe, narcise i ljiljane, prolistale šume i zelene doline ... vidjeh tajnoviti šumski proplanak i na njemu dva bića slična tebi i meni ...

Zapitala sam ih tko su i gdje im je dom, a oni mi u glas odgovoriše da im je Zemlja dom, a ljudski im je rod obitelj ... vidjeh u snu 'Hram života' u kojem je prijestolje načinjeno od srca iskrenih, a cijelim hramom odzvanja pjesma ljubavi. O, ti koji imaš plod razuma i riječ savršenstva, molim te ispuni mi snove ove i ne daj da ih stvarnost izbriše! Svebog se osmjehne i uzme Boženu za ruku, pa je povede Mliječnom stazom kroz tanku koprenu Noći prema 'svetoj planini'.

Prvo svijetlo dana zatekne Jakšu i Boženu na prekrasnom šumskom proplanku gdje od pamtivijeka, u nekakvoj zagonetnoj zajednici, rastu i mirišu drva lipe i hrasta. Tu Jakša otpaše svoj teški mač, pa pronađe dva debla, jedno od hrasta, a drugo od lipe. Stane tako Jakša rezbariti drva i načini on iz debla hrasta obličje stasitog muškarca, a potom iz drveta lipe obličje vitke, skladnih proporcija, lijepe žene.

Udahne Svebog svoj božanski dah muškarcu, a Božena pak ženi, poklone im duše pune plemenitosti, ustrajnosti i marljivosti. Od lišća im ispletoše odjeću i potom im Jakša ovako zapovijedi: 'Idite i Zemlju napućite potomstvom svojim!' Božena pak im ponudi čašu vječnosti u kojoj je bila božanska amitra zaslađena zrncima tuge, a sve u namjeri da ti prvi ljudi nikada ne zaborave spoznaju i suštinu životne radosti.

Udari Jakša desnom nogom o tlo i odmah se stvori izvor bistrog potoka koji odmah stane tražiti put prema moru, a 'prvi ljudi' mu pristupe i zagledaju se u njegove vode gdje ugledaše svoja lica ... To si ti Dubravko! Nasmiješi se Jakša, a Božena pak doda: To si ti Miljenka! Božanski par se zagrli i nestane u nebeskim visinama, a ljudski par pak to kopira, pa se i oni zagrle i krenu uz potok prema svom novom domu ...