Naposlijetku,pacijenti kojima su zbog medicinskih razloga odstranjeni dijelovi mozga nikada nisu patili od gubitka odredjenih sjećanja.Odstranjenje velikog dijela mozga moglo je prouzročiti da cjelokupno pacijentovo zdravlje bude mutno,no nitko se nikada sa operacije nije vratio sa selektivnim gubitkom pamćenja.Slično tome,pojedinci koji su zadobili ozljede glave u prometnim nezgodama i drugim nesrećama nikada nisu zaboravili pola svoje obitelji ili pola romana koji su bili pročitali.Čak ni odstranjenje temporalnih režnjeva mozga,područje mozga koje je odigralo tako istaknutu ulogu u Penfieldovim istraživanjima,nije stvorio nikakve rupe u pamćenju osobe.

  Pribramovo uvjerenje dodatno je učvrstila njegova nemogućnost-ali i drugih istraživača-da ponove Penfieldova otkrića pobudjujući mozgove pacijenata koji nisu bolovali od epilepsije.Čak ni sam Pemfield kod pacijenata koji nisu bolovali od epilepsije nije uspio ponoviti svoje rezultate.

  Unatoč sve većem broju dokaza da su sjećanja  raspodijeljena,Pribram još uvijek nije znao kako bi mozak mogao izvesti takav,naizgled čudesan pothvat.Tada ga je -sredinom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća-Članak napisan u  Scientific American,koji je opisivao prvu konstrukciju holograma,pogodio kao munja.Ne samo da je konstrukcija holograma bila sjajna,nego je,štoviše,ponudila rješenje zagonetke s kojom se mučio.

  Da bismo lakše razumjeli što je to što je zbog čega je Pribram bio tako uzbudjen,moramo saznati nešto više o hologramima.Ono što omogućava,izmedju ostaloga,holografiju jest pojava poznata kao interferencija.Interferencija je ukršteni uzorak koji se pojavljuje kada se dva ili više valova,kao što su valovi vode,uzmiješaju jedan kroz drugoga.Na primjer,kamen bačen u jezero,proizvest će niz koncentričnih valova koji se širi prema van.Ako bacite dva kamena u jezero,dobit ćete dva skupa valova koji se šire i prolaze jedan kroz drugoga.Složeni raspored kresta i dolova koji je rezultat takvih sudara poznat je kao interferencijski uzorak.

  Svaka pojava nalik valu može stvoriti interferencijski uzorak,uključujući svjetlosne i radio-valove.Budući da je laserska svjetlost izuzetno čist,koherentan oblik svjetlosti,osobito je pogodna za stvaranje interferencijskih uzoraka.Ona,u biti,osigurava savršeni kamen i savršeno jezero.Rezultat toga je da hologrami kakve danas poznajemo nisu bili mogući sve do izuma lasera.

  Hologram nastaje kada se jedna lasetska zraka rascijepi na dvije zasebne.Prva zraka se odbija od predmeta fotografiranja.Tada se drugoj zraci dopušta da se sudari sa reflektiranom svjetlošću prve.Kada se to dogodi,one stvaraju interferencijski uzorak koji se potom snima na komad filma.

  Golim okom slika na filmu uopće ne sliči fotografiranom predmetu,štoviše,pomalo sliči na koncentrične prstene koji se oblikuju kada se pregršt kamenčića baci u jezero.Medjutim,čim druga laserska zraka(ili u nekim slučajevima samo sjajan izvor svjetlosti)prodje kroz film,pojavi se trodimenzionalna slika izvornog predmeta.Trodimenzionalnost takvih slika često zna biti zastrašujuće uvjerljiva.U stvari,možete hodati oko holografske projekcije i promatrati je iz različitih kuteva,jednako kao što biste promatrali i pravi predmet.Medjutim ukoliko ispružite ruku i pokušate ju dodirnuti,vaša će ruka proći ravno kroz nju i otkrićete da tamo u stvari nema ničega.

  Trodimenzionalnost nije jedini čudesan aspekt holograma.Ako se komad holografskog filma,koji sadrži jabuku,prereže na pola i tada osvijetli laserom otkrit ćese da svaka polovioca još uvijek sadrži čitavu sliku jabuke.Čak i kada se polovice prepolove nekoliko puta,cijela se jabuka može rekonstriuirati iz svakog malog komada filma(iako će slike,što su komadi filma manji,postajati sve mutnije).Za razliku od običnih fotografija,svaki mali fragment holografskog filma sadrži sve informacije zapisane u cjelini.

  Treba spomenuti da je ovo zapanjujuće svojstvo zajedničko isključivo holografskim filmovima čije slike nisu vidljive golom oku.Ako kupite holografski film(ili predmet koji sadrži holografski film) u trgovini i bez ikakve posebne vrste osvijetljenja možete vidjeti trodimenzionalnu sliku,ne režite ga na pola.Dobit ćete samo komade originalne slike.Upravo je to bila osobina koja je toliko uzbudila Pribrama,i koja je napokonm ponudila objašnjenje načina na koji se sjećanja mogu raspodijeliti,a ne smjestiti u odredjenom dijelu mozga.Ako svaki komadić holografskog filma sadrži sve potrebne informacije za stvaranje cjelovite slike,tada se činilo jednako mogućim da svaki dio mozga sadrži sve informacije potrebne da se prizove cjelokupno sjećanje.

  nastavak slijedi