U Bibliji su, dakle, spojena dva prikaza stvaranja. Starija je jahvistička predaja, za koju se vjeruje da potječe iz 10. st. pr. K., a tako se zove jer rabi osobno ime koje su Izraelci nadjenuli Bogu (Jahve). Novija je elohistička predaja, koja potječe iz 8. st. pr. K., a u njoj se koristi općenito ime Boga, El ili Elohim. Židovi su Elohima smatrali "čovjekom na visini", za razliku od Adama, koji je bio "čovjek ispod".

PRVI DAN STVARANJA SVIJETA PREMA ŽIDOVSKOJ LEGENDI

Prije nego što započnemo s analizom jahvističke i elohističke predaje o stvaranju i odredimo što im je zajedničko i po čemu se razlikuju, bilo bi korisno da obratimo pozornost na još jedan prikaz koji je možda nastao u to vrijeme, no vjerojatno je ipak stariji od elohističkih i jahvističkih tekstova. Prikaz prvog dana stvaranja svijeta prema židovskoj legendi počinje ovim stihovima: "Prvoga dana stvaranja Bog stvori deset stvari: nebo i zemlju, tohu vabohu (pustoš i prazninu), svjetlo i tamu, vjetar i vodu, trajanje dana i trajanje noći".

Tih "deset stvari" koje je "Bog stvorio" prema toj legendi iznimno su zanimljive, budući da postaje jasno da su nebo i zemlja, nebeski svod i zemaljsko tlo stvoreni istodobno, kao i svjetlost i tama, vjetar i voda, trajanje dana i trajanje noći, tj. vrijeme. Drugim riječima, nebo, zemlja, četiri elementa - vatra, zemlja, zrak i voda - i vrijeme stvoreni su istoga dana, u ovom primjeru prvoga dana stvaranja. Tohu vabohu (hebr. pusto i prazno), također stvoreno istoga dana, izraz je kojim su se Židovi koristili za opis iskonskoga kaosa iz kojeg je nastalo stvaranje, prema elohističkom prikazu koji je odabran kao uvodni tekst Biblije, iako je nastao nakon jahvističkih tekstova.

JAHVISTIČKI PRIKAZ STVARANJA

Umjesto da slijedimo red kojim se pojavljuju u Bibliji, jahvistički ćemo i elohistički prikaz stvaranja proučiti onim redom kojim su napisani. Pri čitanju najranijih jahvističkih tekstova, odmah postaje očito da prvi stihovi imaju dosta zajedničkoga s prvim stihovima Enuma eliša, velikoga babilonskog mita o stvaranju. To i nije neobično imamo li na umu da su, povijesno uzevši, na izraelsku kulturu u velikoj mjeri utjecale sumerska, akadska, babilonska i kaldejska kultura.

Jahvistički nam prikaz kazuje: "Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, još nije bilo nikakva poljskog grmlja po zemlji, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju, i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje" (Postanak 2:4-5), pa je prema tome zemlja bila neobrađena, djevičanska, ili, pak, pustinja.

ELOHISTIČKI PRIKAZ STVARANJA

Uvodna rečenica elohističkog prikaza također je i uvodno rečenica Biblije. Ona ponavlja gore navedeni tekst, ali nam nudi i dodatne informacije: "U početku stvori Bog (Elohim) nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i duh Božji lebdio je nad vodama" (Postanak 1:1-3).

U vezi s glasovitim početkom "U početku ...", valja pripomenuti da je to, prema kabalističkom tumačenju, prijevod izraza Bereshitha, prve hebrejske riječi u Tori, nepredvidivog pojma koji za kabaliste sažima čitavu tradiciju Tore. Međutim, berešitska je djela moguće iščitavati i kao Brit-Esh ("sporazum vatre"), kao simbolički i arhetipski prikaz izvora i podrijetla cjelokupnog života. No i ovdje se pri prevođenju gubi značenje, pa ga se ne može prenijeti i protumačiti u okvirima izvornog pojma.

Zanimljivo je uočiti da se stariji, jahvistički prikaz stvaranju, izgleda, razvio iz poetskije i legendama prožete usmene predaje, za razliku od elohističkog prikaza, kojim započinje Biblija, a koji je stilski sličniji kakvom formalnom dokumentu. Stoga nije nerazumno pretpostaviti da je elohistički prikaz nastao u doba prijelaza s usmene na pismenu tradiciju, što je u povijesti tradiciju, što je u povijesti čovječanstva bila iznimno važna prekretnica. Bilo je to i doba kada su religijski učenjaci i pisci osjećali potrebu da zaštite skriveno i inicijacijsko značenje riječi, metoda i tradicija, kojej su kabalisti stoljećima uspjeli održati. Nadalje, u prvom odjeljku jahvističkoga prikaza već se spominje čovjek, iako se govori samo da tada još nije postojao, dok se u elohističkom prikazu čovjek spominje tek u desetom stihu, u kojem se pojavljuje lik Adama.