Zašto ljudi ne vraćaju posuđene knjige?

Pri tom ne mislim na knjige posuđene iz knjižnice, mada ovo pitanje pokriva i ljude koji ne vraćaju posuđene knjige iz biblioteke. Mislim na svoje prijatelje i znance.

Ja sam knjigofil.

Oduvijek nove naslove, prvo posudim u knjižnici, pročitam i onda odlučim da li tu knjigu želim imati na svojim policama. To znači da su na mojim policama uvijek probrani naslovi.

Dio moje kolekcije su darovane knjige koje imaju sentimentalnu vrijednost.

Dio je bio iz fonda mojih školskih nagrada. U toj grupi više nemam nijednu knjigu, a i tu je bilo zanimljivih rijetkosti. Solženjicina sam dobila u trećem razredu srednje škole, na nivou škole, u vrijeme kad je njegovo ime bilo tabu i na ovim prostorima.

Ne znam reći NE kad me netko traži neku knjigu. Uvijek nekako mislim da mu možda baš ta knjiga promijeni život. I tako, mnoge meni drage i važne knjige završe u rukama osoba koje molećivo samo kažu: "Posudiš mi ovo?"

Ponekad mi te knjige zaista i zatrebaju, zato sam ih i kupila. Neke sam jako teško nabavila. Otkidala sam ponekad od usta da bih kupila dobru knjigu. Od svoje prve studentske zarade nisam kupila ni šminku ni odjeću, kupila sam tek izašao iz tiskare komplet knjiga Alberta Camusa. I kad smo već kod njega, baš je apsurdno da se ljudi ne libe posuditi, ali redovito zaborave vratiti.

Na svim mojim knjigama je moje ime. Neke koje sam tako posudila "na neodređeno vrijeme", negdje sigurno skupljaju prašinu, barem mislim tako. Ljudi koji doista vole knjigu ne bi zaboravili vratiti tuđu knjigu.

Molim sve svoje zaboravne znance i prijatelje, ako ovo pročitaju, da mi ih počnu vraćati.