GUBITAK KUĆNOG LJUBIMCA
Jedni ih drže ovako:
…a drugi onako:
Ovisi li o tome i kako doživljavamo smrt ili nestanak kućnog ljubimca, bio to pas, mačka, ptica, glodavac ili vodozemac?
Gubitak životinje koja je na ovaj ili onaj način dijelila s vama jedan dio vašeg života, tema je mjeseca studenog 2013.
Ako nikad niste imali svog kućnog ljubimca, pokušajte s pričama koje ste čuli ili pročitali, a možete se i jednostavno uživjeti u takvu situaciju te napisati svoju vlastitu.
Osjećaji su ono što nas pritom najviše zanima kao i vaši duhovni stavovi o suživotu s drugim bićima koja često neprimijećeno postoje uz nas.
„Nitko ne vodi brigu o životinjama,“ rekla je jednom aktivistica koja je posvetila svoj život brizi i spašavanju pasa, „ nitko ih ne voli pa zato to ja činim!“
Je li doista tako da nitko ne voli i ne vodi brigu, isključimo li skrb o životinjskom svijetu, zbog izravne ili neizravne materijalne koristi?
Možemo li doista voljeti životinju i patiti zbog njenog gubitka?
Ne volimo li drugu životinju, možemo li voljeti životinju u sebi?
Koliko god to poricali, koliko god se izdvajali, koliko god se prenemagali…čovjek je ipak – i to svojim najvećim dijelom – samo član životinjskog bratstva koje nastanjuje ovaj planet.
Da bismo vam malo olakšali posao, prošetali smo Internetom ukucavši „smrt kućnog ljubimca“ i izdvojili nekoliko od ponuđenih tekstova i komentara.
S nestrpljenjem očekujemo vaše priloge koje ćemo zajedno s drugim članovima Magicus.info magazina pročitati i odabrati one najdojmljivije. Nagrade slijede na kraju mjeseca prema običaju.
Želimo vam puno uspjeha!
Uredništvo www.magicus.info
Imati kućnog ljubimca za mnogu djecu znači i suživot s bićem koje im znači jednako kao i svaki drugi član obitelji. Dio kućnih ljubimaca će za njihova djetinjstva zatvoriti svoj životni ciklus – od rođenja i dolaska male životinje u kuću do starosti, brige i odlaska u vječnost. Koliko god to bilo teško za dijete, to je prilika da se prvi put suoči s pojmom konačnosti života.
Svaka osoba bez obzira na dob osjeća tugu kod suočavanja s gubitkom nekog koga voli, reakcije mogu biti vrlo različite, važno je znati da su sve reakcije u redu i treba ih prihvatiti kao dio procesa žalovanja. Djeca svoju tugu teško mogu izraziti riječima, umjesto toga mogu se ponašati agresivnije, početi ponovno mokriti u krevet, razviti separacijsku anksioznost i sl.
Kako djetetu reći? Planirajte trenutak, ali ne čekajte unedogled. Smjestite dijete u zagrljaj, mirnim i tihim glasom recite mu istinu, neka uz vas budu i drugi članovi obitelji. U objašnjavanju smrti nemojte se upetljati u previše medicinskih i znanstvenih detalja, djeci je potrebno reći da životinja sad više ne vidi, ne čuje i ne miče se, da je smrt trajno stanje i nije moguće da se kućni ljubimac ponovno vrati.
Nemojte djetetu reći da je ljubimac zaspao, na taj način dijete ćete samo dodatno zbuniti – san nije konačno stanje i dijete zna da se iz sna budi, ili ne... na taj je način moguće razviti i strah od odlaska na spavanje. Prirodnu smrt je lakše objasniti i prihvatiti malom djetetu nego eutanaziju.
Eutanaziju objasnite jednostavnim riječima – doktor će dati životinji injekciju koja će joj pomoći da ne osjeća bol i lakše umre.
Nježno izrečena istina puno je bolji način.
Posebno maloj djeci (predškolske dobi) to će trebati objasniti i nekoliko puta jer njihov koncept svijeta još uvijek ne poznaje pojam konačnosti. Nije potrebno dijete štititi i lagati mu, to je trenutno olakšanje, ali u konačnici dovodi do pojačanja neugodnosti, zbunjenosti ili čak gubitka povjerenja u vas.
Dijete će vas vjerojatno pitati od čega je umrla životinja, je li ono nešto skrivilo, može li ono nešto učiniti da se ljubimac vrati... na takva pitanja odgovorite jednostavno i iskreno.
Neka dijete osjeti i vašu tugu, sasvim je u redu da ste svi tužni kad umre kućni ljubimac. Zajedno s vašim djetetom možete zajedno nacrtati nešto za ljubimca, urediti prostor za sjećanje na njega i sl. Prisjetite se zajedno lijepih trenutaka.
Nije najbolje rješenje odmah nabaviti novog ljubimca, dopustite sebi i djetetu vremena da odtugujete i donesete odluku kakvog novog ljubimca želite zbog njega samog. Prerano nabavljanje novog ljubimca može otežati proces povezivanja novog člana obitelji s djetetom.
Pripremila : Sonja P-H.
http://www.roda.hr/article/read/kad-dijete-izgubi-kucnog-ljubimca
Komentari s foruma -
http://ce-4.forumotion.com/t1222-sto-kad-ugine-kuani-ljubimac
Što kad ugine kućni ljubimac?
Kao što izbjegavamo razmišljati o smrti bliskih i manje bliskih ljudi, jednako tako odbijamo povjerovati da su naši kućni ljubimci, maze i mezimci, ipak smrtna stvorenja s čijim ćemo se odlaskom jednoga dana u bližoj ili daljoj budućnosti neminovno suočiti ako nekim slučajem sami ne odemo prije njih. O toj temi bi se moglo dosta napisati, no sad bih se ipak koncentrirala na zbrinjavanje tijela uginulih životinjica koje su s nama dijelile dobro i zlo kroz određeni vremenski period.
Po zakonu se uginuće ljubimca mora prijaviti a tijelo predati u veterinarskoj stanici odakle se prevozi u kafileriju gdje završava svoj zemni put izmiješano s mesnim ostacima iz klaonica i sličnih mjesta. Mnogi ljudi svjesno krše zakon ukopavajući uginule pse i mačke u svom vrtu ili na nekom prikladnom pustom zemljištu.
Odnedavno se govori o izgradnji groblja kućnih ljubimaca s krematorijem u Rugvici, zagrebačkom prigradskom naselju. Ne znam u kojoj je fazi projekt.
Jasno mi je da mnogi ljudi nisu i neće dočekati dostojan sprovod i da neki misle kako je ukop kućnog ljubimca najobičnije prenemaganje. Možda je to kod nekoga uistinu tako. No ono šo mene kao dugogodišnju neću reći vlasnicu nego ljubiteljicu kućnih ljubimaca osobito pogađa je nemogućnost izbora. Ako netko želi svog psa baciti na hrpu drugih životinjskih leševa, to je njegova stvar i njegovo pravo u koje uopće ne zadirem. No zakon koji onemogućava da se tijelu ljubimca omogući kakvo takvo dostojanstvo u smrti i koji neizbježno pogađa one čiji su ljubimci uginuli uslijed intervencije u veterinarskoj ustanovi stvarno je neobično surov u praksi.
Nadam se da će to groblje biti dovršeno na vrijeme kako me ne bi jednoga dana kad moj pas ode onamo kamo psi odlaze nakon smrti policija lovila zbog lopate u ruci i sumnjive vreće na leđima...
Joj ja nebi da moja zecica ugine. Susjedi je uginuo pas koji je bio s njom 13 godina. Ona ga je zakopala u vrt i posadila jedan prekrasan cvijet gore tako da uvjek zna di je. Al opet sve je to žalosno.... Najbolje je imat kornjace. One tebe pokopaju a ne ti njih Meni je zecica stara svega 9 mjeseci a mogu doživit 10 godina... Nadam se da ce dugo bit samnom
svjetlo!!!!
pa ja sam mislila da životinjice od veterinara idu na spaljivanje???
Komentari s foruma -
http://www.osijek031.com/viewtopic.php?t=11106
Morala sam otvoriti ovu temu jer mi je u prošlu subotu umrla papigica na rukama. Bila je totalno nervozna, šašava i glasna, ali je bila moj veliki ljubimac i nekako me pogodila ta smrt. Nažalost, ni veterinar joj nije mogao pomoći. Nekoliko je dana kunjala, i jednostavno kad sam vidjela da je stvarno loše sam je uzela u ruke i vidjela kako umire. Kao da je samo to čekala da je uzmem u ruke. Grozan osjećaj. Kuća mi je nekako prazna bez nje. I još ne razmišljam o zamjeni.
Kako vi podnosite smrt vašeg kućnog ljubimca?
meni je zeko isto otegnu šape, ali smo ga skuhali u gulašu pa nismo dugo tugovali....
pokoj mu u duši
btw circa prodaje štene janjeta pa možeš od njega kupiti da te utješi
meni je zeko isto otegnu šape, ali smo ga skuhali u gulašu pa nismo dugo tugovali...
Previše se družiš sa Circom!!
Ja sam plakala kad mi je umro zamorac, hrčak, pas, ribice... Prolazim proces žalovanja u kojemu tvrdim da nikada više neću imati kućnoga ljubimca, ali uskoro udomim novoga. Sad je opet pas aktualan.
Ja sam jedna od onih glupih i bedastih ljudi, koji se previše emotivno vežu uz sve što hoda.. Kad mi je umro moj Bobi, također na rukama, cijela moja obitelj je bila toliko u bedu, da smo tugovali za njim kao ludi.. (ostatak obitelji je također bedast.. susjedi su nam dolazili izraziti svoje saučešće.. (ne zezam se..) Slična situacija je bila i kad nam je umro zec, imenom Gradonačelnik..Ah, a kad sam luda za tim životinjama, šta ću..
ajme pa naumiralo mi se živina kojekakih na rukama ono brdo, kamara, kronološki prvo pas, pa nekoliko papiga, prvo tigrica, pa nimfa, pa opet tigrica (ta je odletila al isti klinac), pa kornjača, jedno 300 riba (100 više manje), pile (da imo sam pile u stanu, patuljasto japansko pile), dva hrčka, sad evo imam mačku već 11 godina, al neće ni on dugo, šta da se radi, smrt je dio života, plačeš malo, tuguješ, nabaviš novo i ajmo dalje
Ja sam jednom imao ZEKU, ali za ručak...
Joj... Prije mnogo godina. Pas Riki je bio pogažen od strane bezobraznog vozača automobila. Plakao sam.
Pas Alf je bio pogažen od strane bezobraznog vozača. Plakao sam.
Pas Alf 2 je bio... Pogađate?
Onda sam imao nekoliko bezimenih. Ne sjećam se kako su završili.
Pas Dina je uginula prirodno.
Hrčak Kiki je uginuo nakon što sam ga okupao. Napravio sam mu mali grobić.
Hrčak Kiki 2 je završio kod tete koja ga je bacila u smeće jer je spavao. Mislila ja da je mrtav.
Što se tiče ribica... Uf... Eno dvije još plivaju... A jedno 50 ih je završilo u odvodu.
I papiga naravno. Pobjegla je kada sam joj otkinuo rep. Imao sam četiri godine.
Jednom sam slučajno na selu ubio pile. Zgnječio sam ga. Bilo mi je žao pa sam ga pokopao.
Mačke, joj da... Mačke su sve pobjegle...
Hm... Imao sam nekoliko zeka. Završili su također na stolu. Sjećam se kada sam prvi put vidio djeda kako kolje zeca. To je bilo okrutno. Od tada ne jedem zečetinu.
Imao sam svinju malu na selu. Jahao sam ju. Mrzila me. Završila je kao čvarci.
Uvijek imam mačke za kućne ljubimce. Sve su bile umiljate i drage i za sve se vežem (možda i pretjerano). A budući da živim u vrlo prometnoj ulici mislim da možete pretpostaviti kako su sve potrošile svih svojih 9 života. Od svih je jedino prirodnom smrću umrla Yuki sa 10 -ak godina. Bilo mi je jako žao i poslije nje više ne tugujem kad odu u mačji raj . . . Jednostavno si kažem da je to tako moralo biti (kad nije moglo drugačije)
Trenutno imam Kimija i nadam se da ga neće zadesiti tragična smrt.... (nikad se ne zna)
Uvjek sam imala pse za ljubimce od kada znam za sebe i imali smo ih dugo ,osim ovčara koga sam znala od kada sam prohodala,kojeg je ubio susjed "MILICAJAC" ,zato jer je bio star,a da nas ništa nije pitao,dan danas sa tom spodom koja živi u susjedstvu kuće mog djeda ne pričam ..s moje strane ima križ dok sam živa...
Najgora mi je mora bila smrt Labradorke koja nam je bila ljubimac 13 godina,nakon 2 mjeseca lavovske borbe sa karcinomom i bezbrojnih posjeta veterinaru,neznam ni sama koliko infuzija i injekcija na prošlo Silvestrovo smo je morali dati uspavati,totalna bedara ,doček nove godine u suzama,jedina utjeha je bila to što smo imali izbor,uspavati je da ne trpi bolove i njen blažen pogled koji još jasno vidim dok je tonula u san,nisam je mogla ostaviti tamo samo,mada sad znam da sam trebala zbog sebe,još mjesecima sam kad zatvorim oči vidjela taj pogled...
Sljedeći dan kad sam vidjela klince onako uplakane ,prolistala oglase i 1.1. osvanusmo po prekrasno štene Labradora,pod uvjetom djece da mora biti,cura,crna i Labradorka,mani je bilo rano ali mi je drago zbog njih jer ih je briga oko šteneta bar malo ognala od tuge za ljubimcem uz kojeg su odrasli....ustvari sam glupo vezana jer i dan danas nemogu pogledati slike uspavnog ljubimca da se ne rasplačem kao KRAVA!
bglavac
edin.kecanovic
