ZAŠTO VOLIM PISATI?
Pisanje je ljudska aktivnost kojom se na nečemu ostavlja trag u vidu simbola (slova) iz skupa unaprijed utvrđenih znakova (pisma).
Za pisanje je potrebno ispuniti četiri zahtjeva. To su poznavanje jezika na kojem se piše, poznavanje gramatike, pravopisa i slova.
Ostavljeni trag naziva se tekst, spis ili zapis.
Svaki čovjek ima vlastiti način pisanja, rukopis, po kojem se nedvojbeno može ustanoviti tko piše. Ta osobnost koristi se i za potpis.
Pisanje je i misaoni proces kreiranja sadržaja zapisa.
Automatsko pisanje
Autor Denis
Nedjelja, 01 Svibanj 2011 12:55
Proces kreiranja teksta (pomicanje olovke ili tipkanje po tipkovnici) koji nije pod kontrolom našeg svjesnog uma. Ovo može postati odličan kanal za manifestiranje manipulativnih, negativnih sila kod neukih, naivnih i nekritičkih osoba koje su sklone neobjašnjive pojave pripisivati bez izuzetka našim duhovnim pomagačima i učiteljima, odnosno u najgorem slučaju (ako sumnjaju da kroz njih piše neko napredno biće) onda si žele ovo tumačiti kao komunikacijom sa svojim Višim Ja. Ovakav ignorantan stav osobu čini i odličnim plijenom za mračne entitete koji se rado odazivaju na pozive ovakvih "visoko produhovljenih" osoba.
Kod spominjanja automatskog pisanja često se navodi i New Age autor N. D. Walsch koji je na ovakav način napisao seriju knjiga "Razgovori s Bogom". Kod New Agera uglavnom postoji dilema je li pisanje stiglo od nekog božanskog bića ili Walschovog Višeg Ja, ne shvaćajući suptilnost podvale mračnih sila kad između niza informacija ubacuju dezinformacije koje će im pomoći u daljnjoj manipulaciji i obmanjivanju. Kao osnovna mjera predostrožnosti navodi se da treba obratiti pažnju na to kako se osjećate dok ste "kanal" za pisanje. Ovo bi moglo pomoći u izbjegavanju kontakta s sitnim i neinteligentnim entitetima, ali ovo neće biti dovoljan test kod nešto inteligentnijih manipulativnih entiteta koji bi mogli stvoriti "pozitivne osjećaje" u osobe i na taj način je anestezirati da ne postavlja prava pitanja (npr. dobro pitanje bi bilo stav prema Kristu, prije nego pitanje o Bogu, obzirom da pripadnici tame imaju svog boga i na to pitanje bi mogli odgovoriti naizgled zadovoljavajuće).
http://www.oslobadjanje.com/kazalo-pojmova/23-a/110-automatsko-pisanje.html
Automatsko pisanje
Nakon što su desetljećima za pisanje poruka mrtvih koristili tzv. Ouija ploče, neki su se mediji preorijentirali na znatno bržu metodu automatskog pisanja u transu. Psiholog Dan Wegner s Harvarda tvrdi da je mehanizam na kojem se temelji automatsko pisanje omogućio bolje razumijevanje koncepta slobodne volje.
Naime, Wegner smatra da je osjećaj koji ljudi imaju da svjesno donose odluke zapravo iluzija stvorena u mozgu. Prema njegovim istraživanjima, mozak nesvjesno donosi odluku, a djelić sekunde kasnije obavještava drugi - svjesni dio što je učinio. Na taj način nama se čini da kontroliramo stvari. Istovremeno mozak odgađa slanje motoričkih signala rukama, nogama ili ustima. Zahvaljujući ovom procesu čovjek prima poruku: 'Upravo sam donio odluku', i na temelju nje zaključuje da njegov svjesni dio upravlja svime.
Tijekom automatskog pisanja ovaj mehanizam ne funkcionira kako bi trebao, tvrdi Wegner. Nesvjesni dio mozga donosi odluku i šalje signal mišićima, međutim, propušta obavijestiti svjesni dio o njoj.
Prema Wengeru, automatsko pisanje otkriva našu pravu prirodu automata. Drugim riječima, automatsko pisanje nije nešto nadnaravno, već naš prirodni način djelovanja.
http://www.tportal.hr/scitech/znanost/
117346/Zasto-volimo-vjerovati-u-nadnaravno.html
Terapija pisanjem
Pišući o svojim osjećajima i o događajima iz prošlosti koji su za nas imali snažno emotivno značenje, usklađujemo um i emocije.
Ako ste nekada pisali dnevnik onda znate koliko to može biti vrijedno i utješno. Sve ono što niste mogli podijeliti s ljudima dijelili ste sa svojim dnevnikom koji vam je vraćao jedan poseban odraz vaših misli i emocija - pisanu riječ. Uvijek ste se mogli vratiti i prelistati ga. Sve je i dalje bilo tamo, upravo onakvo kakvo ste ostavili. Dok su ljudi oko vas možda mijenjali mišljenje o vama i možda nisu mogli razumjeti zbog čega ste povučeni ili namršteni, dnevnik je to savršeno razumio. I to samo zato što vam je dopuštao da se osjećate kako se osjećate, da mislite što mislite, da u potpunosti budete "vi". Dnevnik je zrcalio vaše osjećaje koje nitko drugi nije odzrcalio, koje nitko drugi nije vidio.
Naravno, to se odnosi na one prave zaljubljenike u pisanje dnevnika kojima je proces pisanja bio ili jeste zaista važan. Za takve ljude je terapija pisanja kao stvorena. Međutim, može biti i prilično učinkovita i za one koji nikada nisu vodili dnevnik, ali povremeno ipak vole pisati.
Što je terapija pisanjem?
Terapija pisanjem je specifični oblik rada na sebi koji spada u ekspresivne terapije. Može biti vođena od strane terapeuta, može se odvijati u grupi ili putem e-maila, a naročito je korisna za one koji se teško otvaraju i ne vole izravan susret s terapeutom. Međutim, neki oblik terapije pisanjem je moguće provoditi i samostalno, bez terapeuta.
Jedan od pionira znanstvenog istraživanja terapijskog učinka pisanja je bio američki psiholog James Pennebaker koji je podijelio ispitanike u dvije skupine. U jednoj su bili ljudi koji su tri dana za redom po dvadeset minuta pisali o svojim najintimnijim emocijama i traumama koje su u životu proživjeli, a u drugoj grupi su bili ljudi koji su pisali o nevažnim, svakodnevnim događajima koji nisu imali snažan emotivni naboj. Nakon nekoliko dana, pokazalo se da su ispitanici iz prve grupe bili u značajno boljem psihofizičkom stanju od ispitanika iz druge grupe - imunološki sustav im je funkcionirao bolje i bili su znatno bolje raspoloženi.
Na koji način pisanje pomaže?
Kada čovjek ni sa kim ne dijeli svoju emotivnu intimu, kada se nikome ne otvara razgovorom ili ne piše o onom što se unutar njega događa, onda mu to u glavi stvara zbrku. Analiza je jedan od čestih načina kontroliranja osjećaja. Međutim, umno propitivanje (zašto se ovako osjećam, kako to mogu promijeniti, kako da se riješim tog "lošeg" osjećaja) zapravo ne pomaže, već odmaže. Osjećajima treba da se izraze, a ne da ih se mislima oblikuje i "pakira", jer ih se time samo gura još dublje u podsvijest.
U prirodi svakog osjećaja je da teži biti izražen. Mala djeca svoje osjećaje proživljavaju cijelim tijelom. Osjećaji (na primjer: ljutnja, radost, tuga, strah) prirodno isijavaju iz djeteta sve dok ga se ne počne ograničavati i učiti ga da potiskuje osjećaje. U određenoj mjeri je postavljanje granica izražavanju osjećaja nužna kako bi se dijete moglo prilagoditi i naučiti regulirati svoje osjećaje. Na primjer, ni u kom slučaju ne bi bilo u redu puštati dijete da plače na sav glas sve dok mu se ne udovolji kupovinom neke igračke. Međutim, kada roditelj zabranama, grubošću i raznim načinima neuvažavanja ili zlostavljanja djeteta nameće potiskivanje osjećaja, to je nešto drugo. Ovakvi potisnuti osjećaji odrastanjem ne nestaju, nego samo mijenjaju oblik. Postaju "nešto drugo". Odbačenost potisnutih osjećaja može biti tolika da ih čovjek unutar sebe osjeća kao neko strano tijelo, kao neku bolnu, nedefiniranu smjesu. Ti osjećaji i dalje imaju svoju prirodnu dinamiku - teže se izraziti. Pri tom terapijsko pisanje može dosta pomoći.
Potisnuti osjećaji su potisnuti upravo zato što nisu bili prihvaćeni od bliže okoline (obitelji), a u procesu pisanja, osjećaj prihvaćenosti je potpun. Na papir ili ekran možemo izraziti sve svoje najveće strahove, nade, najljepše snove i najdublje traume. On nam nikada neće uzvratiti povredom i uvijek će biti tu.
Pišući o svojim osjećajima i o događajima iz prošlosti koji su za nas imali snažno emotivno značenje, usklađujemo um i emocije. Misli se mogu izmjenjivati jako brzo i često imaju "neku svoju volju", pa ni ne znamo što nam sve tijekom dana prolazi kroz glavu. Isto tako i riječi koje izgovaramo mogu teći prilično brzo. Međutim, pisanje je značajno sporiji proces. Tijekom pisanja dolazi do spontanog odabira važnih misli koje želimo zabilježiti. Rečenice koje ispisujemo su smislene, nižu se jedna za drugom i prate određenu nit vodilju. Sam taj proces u naš unutarnji svijet unosi jedan novi, smisleni red.
UPUTE ZA PISANJE
1. Stvorite si sigurno ozračje. Pisanje će biti najučinkovitije budete li pisali potpuno slobodno, bez strepnje da će netko pronaći vaše zapise i pročitati ih. Svaka naznaka zamišljenog "pogleda sa strane" na vaše pisanje je smetnja. Ako primijetite da zamišljate što bi netko rekao ili mislio kada bi čitao ono što ste napisali, učinite svoje uvjete sigurnijima. To možete napraviti tako da odete pisati na neko izolirano mjesto ili da odlučite skrivati svoje zapise na neko bolje mjesto.
Ovaj zamišljeni "pogled sa strane" može biti i vaš unutarnji kritičar ili promatrač koji vam ne dopušta da se izrazite do kraja, nego vas zadržava u nekim naučenim šablonama. Dok pišete, pokušajte osvijestiti kada se to događa i pišite o tome. Napišite da, recimo, posljednjih pet minuta pišete s nekim osjećajem odbojnosti prema svom pisanju, kao da je to sve glupo ili nevažno. Taj "pogled sa strane" je usvojen i, kada to primijetite, možete se zapitati tko bi tako nešto rekao ili pomislio za vaše pisanje - vaš otac, majka, brat sestra, dečko, prijateljica?
2. Pišite bez prethodne pripreme. Samo sjednite i pišite. Počnite od onog kako se osjećate. To će dovesti do izražavanja tog osjećaja i do spontanog povezivanja vašeg trenutnog stanja s vašim osobnim promišljanjima, s događajima iz prošlosti ili idejama za budućnost. Ako imate osjećaj da vam je glava prazna i da nemate što pisati, a ipak imate neku nejasnu potrebu da se izrazite, pišite o tome kako ne znate o čemu bi pisali. Ponekad je važno samo započeti, a zatim dalje ide glatko.
3. Neka vam jedini kriterij kvalitete vašeg pisanja bude osjećaj bliskosti sa sobom. "Dajte sebe" u taj proces i često se tijekom pisanja prisjetite zapitati kako se osjećate. Zapišite kako se osjećate i nastavite dalje pisati prateći asocijacije koje vam padaju na pamet. Ponekad nećete moći jasno definirati osjećaj ili tjelesni osjet koji doživljavate. Tada pokušajte opisati svoje stanje pomoću neke metafore. Recimo, kada je riječ o neugodnim osjećajima, to može biti osjećaj "kao da mi je u prsima neki sivi dim", "kao da stalno lupam glavom u neki nevidljivi zid", "kao da mi izmiče tlo pod nogama" i slično. To može biti i ugodan osjećaj koji možda možete opisati s usporedbama: "kao da mi se gube granice tijela", "kao da lebdim", "kao da mi kroz žile struji neka svježina" i slično.
Dakle, kada vam ponestane riječi za direktno izražavanje osjećaja, posegnite za metaforama. To su vaše osobne predodžbe o osjećajima kojima možete dopustiti i da se razviju neku vrstu filmova ili priča. Recimo, pustite li da se u vašoj mašti razvija predodžba o tome da "lupate glavom o neki nevidljivi zid", možda će taj zid pomalo postajati sve savitljiviji ili će možda iz zida početi isijavati neka odbojna sila koja će vas gurnuti dalje od zida. Zapisujući ovakve maštovite predodžbe koje izviru iz vaših "metaforičnih osjećaja" mogu nastati neke zaista zanimljive priče koje nekoliko mjeseci kasnije možete proučavati iz sasvim drugog ugla i pronaći u njima zanimljivu simboliku.
4. Kada pišete o traumatskim doživljajima, nemojte opisivati samo događaje i slike koje su vam ostale u sjećanju, nego obratite pažnju na osjećaje i osjete u tijelu. Povežite vanjski i unutarnji svijet opisujući što se događalo i kako ste vi to doživjeli. Kada se probude neke emocije ili tjelesni osjeti, ostanite neko vrijeme u tom stanju i nemojte pokušati pobjeći skrećući na drugu temu. Možete i zastati s pisanjem i samo doživljavati svoje tjelesno i emotivno stanje, ma kako neugodno ono bilo. Ovo će pomoći u prerađivanju potisnutih osjećaja koji su se probudili tijekom pisanja.
5. Povremeno čitajte ono što ste pisali prije nekoliko mjeseci ili prije godinu dana. Primijetite gdje ste sada u odnosu na onda. Primijetite razlike u svom doživljavanju svijeta i, ako se neki emotivni obrasci ponavljaju, u budućim pisanjima im posvetite naročitu pažnju.
Primijetite li da se nešto u vašem životu promijenilo na bolje, odvojite nekoliko trenutaka za osjećaj zadovoljstva tom promjenom. Kada primjećujete svoj napredak i odajete si priznanje za njega, gradite si čvršću psihičku i emotivnu bazu za neki sljedeći korak koji vam na neki novi način može podići kvalitetu života.
Tomica Šćavina, siječanj 2013.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.
http://www.poticaj.net/?article=221
Tema mjeseca lipnja 2013.
ZAŠTO VOLIM PISATI?
ŠTO
Što pišete; prozu ili poeziju ili nešto između? Pišete li beletristiku ili publicistiku? Opisujete li vlastite događaje ili tuđe? Vodite li dnevnik ili zapisujete redovito svoje snove?
Koje su vaše omiljele teme?
KAKO
Kako pišete? Brzo i nadahnuto? Sporo ali temeljito, promišljate svaki izričaj i bezbrojno ga puta dotjerujete? Draži vam je tok misli nego dobro sročena rečenica i suvislo organizirani tekst?
ČIME
Čime pišete? Naravno da će vaše djelo netko utipkati u kompjutor, ali…tko zna čime ga prvo ili čime biste ga najradije pisali kad tipkanje ne bi bilo tako praktično? Pišete perom? Olovkom? Penkalom ? Pisaćim strojem? Diktirate ga u kazetofon? Utipkate u mobitel ili neko drugo moderno čudo tehnike?
NA ČEMU
Na čemu pišete? Na ploči, na pisaćem papiru, na salvetama, u bilježnicu, u dnevnik, u kompjutor, na mobitel?
KADA
Kada najradije pišete? U koje doba dana ili noći? Kad god dobijete želju da pišete? Kad god vas nešto tjera da nešto zabilježite? Nakon posla, na poslu, na odmoru, nakon dobrog seksa, nakon ljutite svađe, kad ste smireni, kad ste nervozni, kad ste u transu…
GDJE
Gdje najradije pišete? U svojoj sobi, u vikendici, u kafiću, u prirodi, u vlaku, u avionu, u autobusu, u kadi, gdje god mi je kompjutor, gdje god se nađem kad mi dođe inspiracija…
ZAŠTO
Zato što to volite? Zato što vas nešto tjera da to činite? Zato da ostavite traga u povijesti? Zato da nešto zaradite za život? Ili nešto sasvim drugo?
E, to ostavljamo vama da nam sami napišete!
U nastavku naći ćete nekoliko inspirativnih tekstova o pisanju i različitim načinima pisanja.
Želimo vam puno uspjeha, a www.magicus.info magazin, bogato će, kao i obično, nagraditi najbolje!
Vaši Magicusi
bglavac
edin.kecanovic
