Pišem od kad znam za sebe.Stalno nešto zapisujem.Kad god osjetim nešto u sebi  to i zapišem.Nelagoda,kako,zašto,otkud?.Strah,ulazim u njegove temelje,puštam ga da me trese.Ljuta sam ,samo  pustim taj osjećaj u sebi da traje i istovremeno ispisujem sve što me smeta,što me je moglo navesti na tu reakciju.Jedna misao vodi do druge.Da li je to samo moja fantazija,ali kad dođem do kraja, moja ljutnja staje  i osjećam se  dobro.

 

Promatranje sebe ili promatranje drugih,što je prvo,kokoš ili jaje? Ne znam.Ali znam da sam, bivajući stalno na oprezu, što će me slijedeće snaći,promatrala svoju  mamu.Razvila sam posebno čulo za detekciju njenih osjećaja.Da li vlada mir,sprema li se oluja,da li je ljuta i na koga,tko ju je ražalostio,tko uvrijedio,hoće li otići od kuće,što sam loše napravila,rekla,jesam li trebala nešto napravit,ispunit neku želju,pročitat neku potrebu što bi ju sada moglo usrečiti?.Proučavajući nju,otkrila sam da se i ja loše osjećam,kao da se njeni osjećaji na neki način ponavljaju u meni,kao da sam ih usisavala,upijala kao spužva.Pitanje je gdje ona počinje i gdje ja završavam?mPromatranje nje postalo je promatranje mene same.Mislila sam da ju proučavam i posmatram zato da mogu predvidjeti njeno ponašanje i da izbjegnem buru  ali i   zato da nađem načina da je usrećim.Razmišljala sam što bi je moglo usrećiti,zadovoljiti,kako bi se svi drugi trebali ponašati da to  nju zadovolji.Govorila sam tati-Nemoj-,govorila sam bratu –Nemoj to raditi-.Kao da je najčešća riječ koju sam izgovorila bila ,nemoj.Stvaranje idealnih uvjeta za nju bio je moj samonametnuti zadatak.Što prešutiti,što ne misliti,što ne osjećati.Kako stvoriti idelne uvjete mira,tišine,ljubavi,prijateljske atmosfere, u kojoj su svi zadovoljni,mirni,puni ljubavi.Bila sam kao dirigent,ti ovo,ti ono,ja ovo i nastao bi mir,bar privremeno..Samo u tom miru ja sam mogla živjeti,tu sam se dobro osjećala.Shvatila sam,napokon, da moja nastojanja  nisu bila da smirim nju,da se ona dobro osjeća,već da smirim samu sebe,da se ja osjećam dobro.Svaki njen nemir,strah,svaka njena ljutnja i svađa s nekim izbacivala bi mene iz ravnoteže i prisiljavala da se opredjeljujem,svaka njena zavist,ljubomora , ogorčenost,povređenost manifestirala se i u meni.Kao da smo bile vezane nitima i sva njena negativna energija ulazila je u mene.Da li je to empatija... simbioza..ne znam,ali samim pogled na nju  odčitala bih njeno stanje i osjetila ga u sebi.Ljutnja i strah su me razdirali i iscrpljivali,zavist i ljubomora gušili.Težeći za njenim mirom,težila sam za svojim mirom.Kad je ona bila zadovoljna i ja sam to isto bila.Pronalaženje idealne situacije postao je moj životni zadatak.Sklad i harmonija moj su san.Sve posložiti,sve speglati,sve rubove zategnuti,sve čoškove zaobliti.

 

Malo po malo dolazila sam do tog sanjanog mira.Mir je zavladao kad sam bila sama,ali sve češće i kad sam bila s njom.Nastanila sam se u toj točki mira u kojoj sam mogla živjeti, s koje sam sad mogla promatrati .Ta točka postaje sve šira i šira,i u vremenu sve duže i duže traje.Postaje moja točka sigurnosti na kojoj  me više njena ili tuđa negativna stanja ne mogu više doseći tako lako.To je moja točka cjelovitosti.S nje promatram sebe i druge oko sebe,osjećam sva stanja koja se talasaju,koja udaraju o moje ostrvo mira.Sad ih sagledavam.Mogu ih prepoznati.Vidjeti kroz koje sve faze prolaze,a da me sve manje i manje dotaknu i stvore kaos u meni..Prije par godina,snimala sam auru.Prvo pitanje koje mi je bilo postavljeno je da li meditiram i konstatacija da to jako dobro radim i da imam sposobnost  iscjeljenja sebe i drugih.Znala sam da je dio toga točan.Onaj koji se odnosi na moje samoiscjeljenje.Sa svog ostrva sagledavam sebe u svim izdajima  u kojima mogu biti:tu je i strah,i panika,ljubav i mržnja,radost i tuga,tu je i bijes i rezignacija.Tu je sve to i ja sve to vidim i osjetim.Samo sad  se ona se ravnomjerno mjenjuju,ne preplavljuju me više kao potop,ne zapale požar u meni.Tu su,znam da su tu.Dolaze i prolaze.Izmjenjuju se.Postaju moj plus i minus.Sad i kad ih osjetim u drugima,još uvijek me potresu,ali to više nije potres u kojem nestajem.Sve je blaže.Sve postaje cjelovitije.Ja postajem cjelovitija.

 

Lječeći mamu i svoju porodičnu situaciju ,u stvari ,počela sam liječiti sama  sebe.Možda je reči, da sam iscjelitelj prepotentno ,ali jesam sam svoj iscjelitelj.Znam to. Osjećam to.Znam da sam na putu iscjeljenja i izlječenja same sebe.Do sada sam se sastojala od djelića sebe koji su me iznenadno preplavljivli,bili u sukobu jedan s drugim i dovodili me  u stanje nemira.Ti djelići su i dalje u meni,ali pomalo se slažu kao kockice u mozaiku.Mozaik je šaren,i svijetao i taman, ali sve je više jasan s oštrim kontrastima,skladan i lijep.

 

Slažem kockice svoga života.Večina je već posložena,neke još nedostaju,ja ih tražim,ali znam da me i one čekaju i  da  upravo savršeno pašu u moj mozaik.

 

 

.