Proljeće! Napokon proljeće! Suncem okupana priroda, toplinom ugrijan dom. Kao da me majka njiše u svom krilu i sve što trebam je tu - mir, radost, zaštićenost, ljubav!

   Proljeće u meni uvijek probudi ljubav. Ponajprije se zaljubim u mirise, boje i zvukove prirode. Najrađe bih izljubila sve te divne biljke, svo to drveće. Pa, tko se ne bi oduševio novim, svijetlozelenim lišćem na stablima, cvrkutom ptica u njihovim krošnjama, cvijećem prekrasnih boja i mirisa, suncem okupanim morem, svijetlo plavim nebom s bijelim oblačićima koji svojim oblicima podsjećaju na anđelčiće, loptice, ... ! Zapravo, ovako promjenjivi podsjećaju me na varljivost oblika i da ništa u ovom životu nije sigurno, stalno, fiksno. S obzirom da sam uvijek sve htjela jako kontrolirati - situacije, ljude oko sebe, a ponajviše samu sebe i svoje emocije, jedva sam se pomirila s tim da vanjske okolnosti ne mogu uvijek biti onakve kakvima ih želim. Srećom, ono što mislim i osjećam, uglavnom može! A to je zapravo i bitno! Nekad s tim oblačićem otputujem na posao, nekad u njegov zagrljaj, nekad... u sasvim nepoznatom smjeru.

   Proljeće! Prekrasno! I kiša je tada ljepša. Nekako osvježi biljkama boje i sa svega spere prašinu i prljavštinu, umije i napoji majčicu Zemlju, revitalizira i sam Život!

   A onda... ponekad... sasvim slučajno... s proljeća... zaljubim se... opet... u nečiji pogled... u nečije prisustvo... boju glasa... u nečije riječi... i sve u meni opet živne.

   Volim proljeće! Jako ga volim!