Moje more i Tvoja oluja

 

 

Ne mogu ti stihove pisati, jer ne bi bili dostojni Pabla Nerude.Mogu ti samo pisati o onom što osjeća srce zarobljeno u moru i oluji.

 

Ušao si u moj život kao tornado, zasuo me valovima riječi i osjećaja... Nisam se ni snašla, a već si bio u meni!Bježim od tebe, a ogromni valovi tvojih snova stalno me sustižu!

Tvoja sam iako ti se opirem.

U srcu si, jer osjećam Tvoju oluju...

Od prvog dana, od prvog trena živiš u meni…

Ti si moja  izgubljena srodna duša!

Hranim se tvojim pogledima i tvojim dodirima…

Hranim se tvojom toplinom i žestinom i  riječima snova…

Bježim od njih i opet im se iznova vraćam. Drhtim od njih,a ipak ih željno iščekujem.

Zadovoljstvo mi miluje tijelo, opirem se, ali opet si tu!!!!!

Ne mogu pobjeći!

Tijelo bi pokušalo, ali srce ga vraća na onaj divni umirujući, snažni, zavodljivi talas snova.

 

Kada u srcu zapjevaju olujni vjetrovi tvojim glasom, šum valova sve je jači, sve zvoni na uzbunu, jer požar bukti u blizini…požar  koji ni jedno more ne gasi....

Ti si moj palitelj i vatrogasac u jednom!

Kako te mimoići?

Kako ti pobjeći?

 

Još nisam pronašla načina, osim tišine snova kad te tiho pustim u svoju dušu i lažem sebi da buka valova se ne čuje.

Zaboravim tada na sve, jer snovi su ponekad kao stvarnost!

 

Pružaš mi ruke i ja ih privijam na srce...

Kažeš mi da me želiš i ja ti se prepuštam...

Usne ti šapću " poljubi me " i ja te obasipljem poljupcima...

Čujem ti uzdahe, čežnju u glasu, prikrivenu strast u tihom jecaju...

"Moja si! Samo moja u ovoj noćnoj tišini " , tiho i strasno čuje se iz dubine duše tvoje.

"Tvoja sam, moje hirovito more!" napokon čuješ željan, tihi odgovor kao da je posljednji vapaj umiruće duše.

Oluja raznosi snove zaspale na tvom jastuku…

San me prikriva...

Sve ti mogu reći...

 

Auroraisa