Daleko od civilizacije, u šumi, živio je čovjek po imenu Luka. Zemlja oko njega bila je divlja, netaknuta društvenim lancima, a njezine brdovite doline šaptale su drevne tajne preživljavanja. Luka je odabrao ovaj način života, ne iz očaja, već zato što je to bio jedini način na koji je mogao zaista živjeti u skladu s prirodom. Preživljavao je zahvaljujući plodovima šume , divljem bilju, plodovima i korijenju, istima onima koji su hranili njegove pretke mnogo prije nego što su u daljini porasli prvi kameniti zidovi.

Njegov dan započinjao je u tami pred zoru, kad bi, osluškujući miris zemlje, izlazio iz skrovišta koje je smjestio pod krošnjama starih hrastova. Svježi jutarnji zrak nosio je miris trputca, trnja i lavande. Divlji luk nicao je uz potoke, a Luka je njegove široke listove trgao prije nego što bi cvjetovi procvjetali, miješajući ih s mladim maslačkom. "Maslačak je knjiga koja nikad ne zatvori stranice," šaputao je, kuhajući njegov žuti cvijet za čaj koji je čistio krv, dok je korijen pržio na žeravici kao zamjenu za kavu. Kopriva je bila prva koju je sakupljao , njezini mladi listovi savršeni za juhu, čaj ili jednostavno skuhani s nekoliko korijenčića maslačka, koji su pružali esencijalnu energiju za nadolazeći dan. Ljepota tog života bila je u jednostavnosti , svaki zalogaj nosio je snagu koju je Luka osjećao duboko u kostima.

U šumi, Luka nije bio samo promatrač, već i strastveni sakupljač. Kestenje je bilo jedno od njegovih najdražih otkrića. U jesen, tražio je stabla kestena, gdje je sakupljao plodove koje je koristio kao izvor energije. Skuhao bi ih na vatri, pržeći ih dok nisu poprimili zlatnu boju i miris koji bi ispunio šumu. Uzimajući jedan kesten za drugim, znao je da je svaki zalogaj podsjetnik na samostalnost, na neslomljivu povezanost s divljinom. Uz njih, divlja mrkva nudila mu je slatke korjene skrivene pod zemljom , "šećer šume", kako ih je nazivao.Dok je kopao, prsti su mu se povremeno zapeli u tvrdim, hladnim korijenima, osjećao je svaki tren smirenosti i napetosti pod kožom, kao da mu je svaki pokret bio podsjetnik na prolaznost vremena i snagu prirode.

U isto vrijeme, u hladu hrastovih šikara, tražio je i druge darove šume, gljive. Vrganji, teški i mesnati, skrivali su se pod lišćem poput zakopanog blaga. Luka ih je brao s poštovanjem, sušio na konopcu od konoplje i dodavao u zimska variva. "Hrana koja ne raste, već se pojavljuje," govorio je, znajući da su gljive posrednici između zemlje i nevidljivih svjetova. Neke, poput lisičarki sa žutim klobucima, brao je u ljetnim šumarcima, dok je opasne zelenkaste pupavke izbjegavao kao kugu. "Svaka gljiva ima priču ,samo treba znati čitati," šaputao je, prevrćući klobuk sumnjive gljive drvenim štapom. Uz njih, štir , biljka s kiselkastim listovima , postajao je osnova njegovih salata. "Šumska limunada," nazivao ju je, dok mu se obraz stezao od svježine.

Za izradu pića, Srčenjak je bio nezamjenjiv. Luka je brao njegove cvjetove u ljeto, od kojih je pravio infuziju koja mu je pružala miran san. Miris tih cvjetova bio je poput ljekovite utjehe, a infuzija srčenjaka pomagala mu je smiriti tijelo nakon napornih dana. Također, Srčenjak je koristio u malim količinama kako bi potaknuo cirkulaciju, kada je osjećao umor zbog dugih šetnji kroz šumu. Uz njega, pirevina , biljka s cvjetovima poput zvijezda , nudila mu je blagi čaj protiv prehlada. "Nježnost je najjači lijek," šaputao je, dodajući joj med od divljeg bosiljka.

U gustim šumama, gdje su guste krošnje pružale hlad, Luka je ispod smreka brao plodove . Njezini plodovi, male kvrge, bili su bogati eteričnim uljima koja je koristio za pripremu ljekovitih čajeva. Čaj od smreke pomogao mu je da iskašlje nakupljene toksine, a prva jutarnja šalica pružala mu je osjećaj snage. Također, smreke su služile i kao prirodni dezodorans za njegovu kožu, jer je od njih pravio mirisne obloge. Uz njih, divlja ruža , s cvjetovima nježnim poput svile , nudila mu je bobice koje je sušio za zimu. "Ruža ne cvjeta samo za ljepotu," govorio je, kuhajući ih u sirupu protiv grlobolje.

Loboda, biljka koja je rasla uz rijeke i vlažna tla, bila je također nezamjenjiv izvor hrane. Luka je brao njezine listove i mladice, koje je koristio za pripremu juha i variva. Zeleni dijelovi lobode bili su bogati mineralima, a njegovo mesnato korijenje bilo je korisno u pripravcima koji su mu pomagali kod probavnih smetnji. Uz njih, lazarkinja ,bijeli cvjetovi nalik na kišne kapi, služili su mu za obloge protiv upala. "Krv šume zaustavlja krv čovjeka," šaputao je.

Hmelj, kojeg je pronalazio na rubovima šuma, služio je kao odličan umirujući čaj. Luka je koristio hmelj za pripremu napitaka koji su mu pomagali da se opusti nakon napornih dana. Za njega, hmelj nije bio samo bilje, već simbol opuštanja, savršen uz logorsku vatru pod punim mjesecem. Uz njega, hren , korijen oštar poput munje , čistio mu je sinuse i tjerao bol u bijeg. "Priroda nema milosti prema slabima," smješkao se, žvakajući ga.

Pastrnjak, plod koji je rastao pod zemljom, bio je prava dragocjenost u teškim zimskim mjesecima. Luka je iskapanjem iz zemlje pronalazio njegove korijene, koji su mu pružali hranjiv obrok. Pastrnjak je imao blag okus, pomalo sličan mrkvi i bio je izvrstan za pripremu juha, a bogat je bio vitaminima i energijom koja mu je bila potrebna za duge zimske mjesece.

U ledenim danima, kad bi snijeg prekrio sve osim šumskih tajni, Luka je tražio i zimsku lisičarku , žutu gljivu koja je nikla čak i pod bijelim pokrivačem. Njezini svijetli klobučići bili su mu znak da zemlja nikad ne spava. "Hladnoća je samo maska," govorio je, kuhajući ih s divljim češnjakom. U sjeni mrtvih breza pronalazio je i brezovu spužvu , bijelu gljivu koja je liječila rane bolje od bilo kojeg obloga. Uz njih, glog ,crvene bobice koje blistaju poput krvi, kao pravi tonik za srce. "Srce drveta liječi srce čovjeka," ponavljao je.

Na rubovima šuma, gdje su potoci kapali sa starih stijena, rastle su i divlje jabuke, mali, gorki plodovi, no za Luku su bili simbol neukroćene snage prirode. Bazga, sa svojim mirisnim cvjetovima, davala mu je ljekovite napitke, a divlje maline i jagode bile su rijedak, ali slastan dar, kojih bi se često sjetio dok je šetao među drvećem. Čičak, korijen koji je skrivao duboko pod zemljom, bio je prava dragocjenost, prepun hranjivih tvari, idealan za pripremu jela koja su mu pružala snagu za nove dane.

Poskupljenje hrane, koje je hvatilo ostatak svijeta, Luka je gledao s ravnodušnošću. Njega nije brinulo kad je cijena pšenice porasla ili kada su trgovci podizali cijene povrća na tržnicama. On nije živio u tom svijetu. Živio je u svijetu gdje cijena nije postojala, gdje su drveće i rijeke bile dovoljno bogate da ga nahrane. Za njega, bilo je to najprirodnije stanje postojanja , kao što su njegovi preci živjeli prije njega, bez obzira na zakone i norme ljudi.

Njegovo postojanje bilo je u skladu s onim što mu je priroda nudila, a sve to bilo je besplatno, jednostavno i istinsko. Luka je bio sretan jer je živio u ritmu zemlje, daleko od sveprisutne pohlepe koja je obuzimala ljude u naseljenim područjima. Iako je svijet izvan njegovih granica bio u kaosu, on nije osjećao ni najmanju tjeskobu. Njegova hrana bila je biljka koja je rasla u tišini, gljiva koja se pojavljivala iz ničega, plod koji je čekao ispod snijega.

Luka je živio u skladu s onim što je uvijek znao , da je jedini ispravan put onaj koji ne vodi u gomilu, u potrošnju, u gradove. Za njega, šuma je bila dom, a zemlja bila majka, otac i sve što mu je bilo potrebno.

Matija Gerić