U zaljubljenosti lako glumimo bezuvjetnu ljubav jer zapravo lako popuštamo i partnerove uvjete pretvaramo u vlastite uvjete zajedničkog odnosa. U ljubavi unutar dugog bračnog odnosa taj mehanizam više ne funkcionira. Tu je moguća samo ili obostrana pravedna i ravnopravna uvjetna ljubav ili obostrana stvarna bezuvjetna ljubav. U prvom slučaju i jedna i druga strana iskreno iznose svoje uvjete i stvaraju se kompromisni dogovorni zajednički uvjeti dugog odnosa udvoje. U drugom slučaju, i jedna i druga strana međusobno se bezuvjetno prihvaćaju.

Ljubav se održava ili uz obostrano ispunjavanje dogovorenih uvjeta ili uz obostrano "potpisivanje bianco mjenice" za bezuvjetnu ljubav. I u jednom i u drugom slučaju sačuvano je načelo pravednosti i ravnopravnosti.

Uz zaljubljenost često ide nepravednost i neravnopravnost, što postaje nepodnošljivo kada intenzitet zaljubljenosti slabi i pomalo nestaje. Zaljubljeni, lako podnosimo nepravdu i nejednakost. Čim to prestajemo biti, počinje borba za pravednost u odnosu i ravnopravnost.

U zaljubljenosti stvaramo svijet koji nam odgovara, iskrivljujemo stvarnost i podređujemo je našim zajedničkim željama, makar samo u mašti. U ljubavi to ne ide. Ona ne zatvara oči pred objektivnom stvarnosti. Ona omogućuje da se volimo takvi kakvi jesmo i u stvarnom svijetu. Samo takva ljubav može opstati u dugom odnosu udvoje kakav je brak. U zaljubljenosti životna stvarnost nije važna, a za ljubav ona postaje veoma važna. U zaljubljenosti nije bitno što imamo, nego kako se osjećamo. U ljubavi postaje važno i što imamo i kako se osjećamo. U zaljubljenosti nema problema, a u ljubavi se oni brzo pojavljuju. Zaljubljenost podnosi i lažna rješenja stvarnih problema, a ljubav traži stvarna rješenja stvarnih problema. ---

(P. Brajša)