BOG KOJEG SMO STVORILI PO VLASTITOJ SLICI

Ibn Arabi, Jung i gnostička tragedija čovjeka koji obožava vlastitu predstavu o Bogu

Postoji jedna misao koja me već dugo fascinira, ali istovremeno i uznemirava.

Šta ako najveća prepreka izmedju čovjeka i Boga nije njegovo nevjerovanje, nego upravo njegova apsolutna sigurnost da Boga poznaje?

Šta ako čovjek čitavog života kleči pred slikom koju je sam stvorio, uvjeren da se klanja beskonačnom?

I šta ako je upravo ta slika posljednja prepreka njegovoj spoznaji?

Prije gotovo osam vijekova, veliki sufijski mistik Muhjiddin Ibn Arabi razmatrao je nešto što i danas može ozbiljno uzdrmati naše religijske predstave.

Govorio je o al-ilah al-mu’taqad, Bogu kakvog čovjek oblikuje unutar vlastitog vjerovanja.

Drugim riječima, čovjek ne susreće nužno Boga kakav jeste, nego Boga kakvog je sposoban zamisliti.

A izmedju te dvije stvari može postojati čitava beskonačnost.

Čovjek, ograničen vlastitim razumom, iskustvom, strahovima, kulturom i jezikom, pokušava obuhvatiti ono što bi, po samoj definiciji, moralo nadilaziti svaku granicu.

I onda se dogadja nešto gotovo tragikomično.

Čovjek stvori predstavu o beskonačnom, zatvori je u vlastiti ograničeni um, a zatim čitav život brani tu granicu kao da brani samog Boga.

I što je njegova predstava uža, to je često njegova sigurnost veća.

Ali Ibn Arabijeva misao ide mnogo dublje od obične kritike religije.

Za njega ljudska predstava o Bogu nije nužno potpuno lažna. Ona može biti ograničen odraz božanske stvarnosti, jedan od načina na koji se beskonačno otkriva konačnom.

Problem nastaje kada čovjek taj odraz proglasi cjelinom.Kada ogledalo zamijeni za ono što se u njemu ogleda.

Kada simbol proglasi samom stvarnošću.

I tu dolazimo do Carla Gustava Junga.

Jung je razumio nešto što se često predvidja: čovjek ne posmatra svijet kao neutralan posmatrač. On u svijet neprestano unosi sadržaje vlastite psihe. Svoje strahove. Želje. Potisnute osobine. Nesvjesne konflikte.

Drugim riječima, čovjek ne vidi uvijek ono što jeste, nego vrlo često ono što njegova psiha može ili želi vidjeti.

A šta se dogadja kada taj isti mehanizam prenesemo na predstavu o Bogu?

Zar nije moguće da čovjek koji je duboko autoritaran zamišlja autoritarnog Boga?

Da čovjek ispunjen strahom zamišlja Boga koji neprestano kažnjava?Da čovjek opsjednut poslušnošću zamišlja Boga kojem je poslušnost važnija od ljubavi?

Da čovjek koji mrzi različitost zamišlja Boga koji, sasvim slučajno, mrzi upravo one ljude koje i on sam ne podnosi?

I gle čuda!

Bog gotovo uvijek govori njegovim jezikom, podržava njegove vrijednosti, pripada njegovoj tradiciji i osudjuje njegove neprijatelje.

Kakva nevjerovatna podudarnost izmedju volje beskonačnog Boga i psiholoških potreba jednog konačnog ega!

Naravno, Jungova psihologija sama po sebi ne dokazuje ni postojanje ni nepostojanje nekog "objektivnog" Boga. Ali nas suočava s mnogo neugodnijim pitanjem: Koliko onoga što nazivamo svojom vjerom predstavlja istinsko duhovno iskustvo, a koliko projekciju vlastite nesvjesne psihe?

I upravo ovdje se otvara prostor za gnostičku misao.

U pojedinim gnostičkim tradicijama susrećemo lik Demijurga, nižeg tvorca koji, ne poznajući puninu stvarnosti iznad sebe, vlastitu ograničenost doživljava kao apsolutnost.

On ne zna ono što ne zna. I upravo zbog toga vjeruje da zna sve.

Meni je ta slika oduvijek bila fascinantna, ne samo kao drevni kosmološki mit, nego kao moguća psihološka metafora čovjekovog ega. Jer zar ego ne čini upravo to? Zar ne izgradi svoj mali svijet od uvjerenja, identiteta, sjećanja i tumačenja, a zatim sebe postavi u njegovo središte?

Zar ne govori: ovo sam ja, ovo je istina, ovo je dobro, ovo je zlo?

I zar se ne ponaša kao mali Demijurg vlastite psihološke stvarnosti?Čovjek tada više ne traži istinu. On traži potvrdu onoga u šta je već odlučio vjerovati. Više ne sluša da bi razumio. Sluša da bi odbranio svoju predstavu. A kada mu neko postavi pitanje koje tu predstavu dovodi u sumnju, on ne osjeća da je ugroženo njegovo mišljenje. Osjeća da je ugroženo njegovo postojanje.Jer se s mišljenjem toliko poistovjetio da više ne razlikuje sebe od onoga u šta vjeruje.

I tu, po mom mišljenju, počinje prava duhovna tragedija: čovjek brani Boga od pitanja, a zapravo brani vlastiti ego od spoznaje.

Ibn Arabi bi nas, kroz svoju mističnu filozofiju, pozvao da ne ograničavamo božansku stvarnost oblikom vlastitog vjerovanja.

Jung bi nas upozorio da osvijestimo projekcije i suočimo se sa sjenkom koju tako rado prepoznajemo u drugima.

A gnostička misao podsjetila bi nas da neznanje nije samo odsustvo informacija, nego ponekad upravo stanje u kojem čovjek vlastito neznanje zamijeni za konačnu istinu.

Tri različite tradicije.Tri različita jezika. I jedno pitanje koje ih, barem u ovom mom čitanju, približava: Može li čovjek spoznati ono što nadilazi njegov ego dok god vlastiti ego smatra mjerom cjelokupne stvarnosti?

Možda zato istinska duhovnost ne počinje odgovorom, nego sumnjom u vlastitu sigurnost. Ne onom sumnjom koja nas vodi u očaj, nego onom koja razbija okove naših predstava.

Možda nije potrebno odbaciti vjeru. U stvari, vjerovanje, vjeru ne mozes odnaciti, htjeo to ili ne.

Možda je potrebno odbaciti uvjerenje da smo beskonačno konačno razumjeli.Jer ako Bog zaista predstavlja beskonačnu stvarnost, onda nijedna knjiga, nijedna dogma, nijedna filozofija, pa čak ni ovo što upravo pišem, ne može tu stvarnost iscrpiti.

Riječi mogu pokazivati.

Simboli mogu usmjeravati.

Religije mogu čuvati dragocjena iskustva i otvarati puteve.

Ali mapa nikada nije teritorija.I prst koji pokazuje prema mjesecu nije mjesec.

Možda se zato najdublja promjena ne dogadja kada čovjek pronadje još jednu definiciju Boga, nego kada prvi put iskreno prizna da njegovo znanje ima granice. Kada prestane pokušavati da beskonačno prilagodi sebi. Kada dopusti da njegova predstava o stvarnosti bude dovedena u pitanje. I možda upravo tada počinje ono što su mistici različitih tradicija pokušavali izraziti riječima koje nikada nisu bile sasvim dovoljne. Ne posjedovanje istine. Nego otvaranje prema njoj.

I sada dolazim do pitanja koje mi se čini važnijim od svih prethodnih.

Ako je Bog kojeg poznajem oblikovan mojim umom, mojim iskustvima, mojim strahovima i mojim vjerovanjima……ko je onda taj koji je svjestan da uopšte ima predstavu o Bogu?

A ako mogu posmatrati tu predstavu, ako mogu posmatrati vlastita uvjerenja, pa čak i vlastiti ego…KO JE TAJ KOJI POSMATRA?

I možda, samo možda, najveća ironija čovjekove potrage za Bogom leži upravo u tome što čitav život pokušava pronaći Onoga kojeg je smjestio izvan sebe, a nikada se ozbiljno nije zapitao ko je taj koji Ga traži.

Jer možda najvažnije pitanje nije:„Vjeruješ li u Boga?“

Nego:„Jesi li ikada upoznao onoga u sebi koji vjeruje?“

Ljubo Velimiir