PROČITANO

1005

PUTA

OD 14.01.2018.

VIRTUALNO DRUŽENJE S VESNOM KRMPOTIĆ DANAS 17.08.2011. od 20 do 21h! - prije 7 godina

Uvodni članak o Vesni Krmpotić napisala je naša autorica wendi.tanja!

" Da ne postoji Vesna Krmpotić u našoj književnosti, zasigurno ne bi imali mogućnost tako duboko osjetiti Božanski okus vječnosti... Ona se ne čita...Ona se osjeća..."

Tako je počeo razgovor sa mojom prijateljicom, o Vesninoj duši i izričaju Vesnine duše..

A kako je uopće dotakla moju dušu?
Prvotnim mojim uranjanjem u njene stihove, dok bijah djevojka, i dobih na poklon njenu knjigu, "Čas je Ozirise"...

"Čas je, Ozirise,
da kleknem i da te volim
riječima svojim iz davnih stoljeća
Čas je da ne znam tko je tko,
čas je da ne marim tko se koga sjeća.

Čas je da me oslobodiš straha od vječnosti,
čas je da me oslobodiš straha od prolaznosti;
čas je da mi više ne kažeš ti,
čas je da mi šutiš ja."

Washington.12. V. 1974.

Za Vesnu je taj čas davno počeo..Moj je tek čekao...Da ga otvori čarobni ključ vremena, čarobni ankh kojeg je Vesna držala u duši...

Slijedila sam njene tragove, ispijala pehare čudesnosti kroz, naizgled neshvatljivu poeziju, ali samo onima koji nisu mogli osjetiti lahor Vječnoga kroz pijesak njene Sahare... Koja nipošto nije samo pijesak..Prebogata je to škrinja, prepuna artefakata, od kojih svaki čuva svoju priču...

Čitala sam vjerno sve njene izričaje, nizala se njena dijamantna niska, a ja sam u tišini dozivala konačno otvaranje posljednjih svojih vrata, iza kojih ćemo se vidjeti..potpuno...

Tada sa njom proživjeh i bol..Najtežu koju Majka i velika duša kao Vesnina može podnijeti: gubitak svoga djeteta, koje je zapravo Vesni svojim odlaskom otvorilo sferu Ljubavi bez kraja..

Njena knjiga "Brdo iznad oblaka,"- njen je vlastiti dnevnik, kojeg je pisala, prateći kratki život i bolest njezinog sina Igora, koji je umro od Leukemije...

Svaki njegov osmijeh, svaki udah i izdah, svaki njegov krik i suzu..Sve je to hrabro zapisivala..Igor je bio velika duša u malom tijelu...Doživljavao je susrete sa Đizasom, koji ga je vodio u "Bijelu kulu", gdje je sa drugim dušama pričao o vječnosti...

I dalje sam pratila njen put...I njenu tugu, kad svi pokušaji da Igoru vrati zdravlje nisu uspjeli...Igor je vidio Đizasa...Možda je u trenucima bola naša Vesna bila nespremna prihvatiti Đizasa, ne znam..Sve je to ljudski okvir bitka.. A onda je susrela Swamija...I u njemu konačnost svih ljubavi spojenih u jedno...

Tek tada je njena duša bila uzdignuta iznad svih boli i tuge.. nastala je njena knjiga poezije "108x108" koja broji 11664 pjesme, sažete na 3000 stranica, sve posvećene Autoru Sri Sathya sai Babi.

Swami, tako dostupan, tako jednostavan, kao Đizas u svoje vrijeme.. U Swamiju utjelovljen, kroz njega Vesni nasmiješen...
Njeno uzdizanje na najveće vrhunce Ljubavi koja kraja nema...

A onda opet spuštanje na tlo zemaljsko, i priče o toj Ljubavi...Kao povratak Mojsija sa brda Horeb...Kao susret sa plamenim grmom...Samo malo drugačije...

Vesna je dotaknula Boga, i vratila se bez ploča u koje je trebala klesati zapovjedi... Zapravo...Sa nama je, da nam poruči, da se sve zapovijedi mogu izreći jednom jedinom riječju: Ljubav...Slobodnovoljujuća i oslobođena bilo kakvih zakona...

Tako je osjećam.. Tako je prepoznajem.. Tako doživljavam...

Njena poezija je most s Onim koji će sve mostove jednom srušiti, i preplaviti nas kao rijeka..Koja će nas odvesti pravo u ocean Njegovoga Srca...

" Kamo ćeš ljubavi, kuda si se zaputila?
Nikad i nikamo gdje Tebe nema..."

("Rijeka Blaženstva)