Nešto se neobično događa među svjetskom elitom. Najbogatiji ljudi svijeta postupno napuštaju tradicionalne oblike imovine i masovno ulažu u opipljiva dobra. Ovi potezi nisu slučajni – oni ukazuju na duboku promjenu u globalnoj ekonomiji koja će imati dalekosežne posljedice za sve nas.
Dramatični potezi milijardera koji mijenjaju sve
Diljem svijeta primjećujemo znakovite poteze najbogatijih ljudi. Jeff Bezos prodaje milijarde dolara dionica Amazona kako bi kupio samoodrživa poljoprivredna imanja na Novom Zelandu – posjede s vlastitim izvorima vode, energije i zalihama hrane. Ray Dalio, koji upravlja s 150 milijardi dolara u fondu Bridgewater, gomila fizičko zlato kao nikada prije. Bill Gates postao je najveći vlasnik poljoprivrednog zemljišta u SAD-u s impresivnih 110.000 hektara.
Mark Zuckerberg gradi kompleks od 5000 kvadratnih metara na Havajima, s podzemnim bunkerima, sustavima za filtriranje zraka i zalihama hrane za nekoliko godina. Peter Thiel, suosnivač PayPala, dobio je novozelandsko državljanstvo i kupio 193 hektara zemlje. Larry Ellison posjeduje 98% havajskog otoka Lanai, a Reed Hoffman, suosnivač LinkedIna, javno je objavio kako priprema planove za napuštanje SAD-a.
BlackRock, najveći upravitelj imovine na svijetu, masovno kupuje stambene nekretnine – cijele četvrti diljem SAD-a. Samo u 2024. uložili su 120 milijardi dolara u nekretnine i planiraju dostići 1000 milijardi dolara vrijednosti nekretnina do 2030. godine.
Warren Buffett, legendarni investitor koji je uvijek zagovarao dugoročno držanje imovine, učinio je nešto nezabilježeno u svojoj 60-godišnjoj karijeri. Likvidirao je dionice u vrijednosti od 184 milijarde dolara u samo tri godine. Njegov holding Berkshire Hathaway sada drži 382 milijarde dolara u gotovini, što čini rekordnih 57% ukupnog portfelja.
Borba titana koja oblikuje naš svijet
Što se zapravo događa? Zašto najmudrije financijske glave naglo mijenjaju strategiju? Odgovor leži u ekonomskom paradoksu koji rijetki razumiju – sukobu između tehnološke deflacije i monetarne inflacije.
Tehnologija prirodno stvara deflaciju. Čini sve jeftinijim, učinkovitijim i pristupačnijim. To je matematička činjenica. Pogledajte oko sebe. Vaš pametni telefon 1000 je puta snažniji od računala iz 1990-ih, a košta 100 puta manje. Umjetna inteligencija radi u sekundi ono za što su nekad trebali mjeseci.
Pohranjivanje 1 GB podataka 1980. godine koštalo je 300.000 dolara. Danas košta manje od 3 centa – to je smanjenje za 10 milijuna puta. Cijena solarne energije pala je 500 puta od 1975. Trošak sekvenciranja DNK pao je s 100 milijuna dolara na 100 dolara – milijun puta manje za samo 20 godina.
Ova vrtoglava sniženja cijena nisu anomalija, već pravilo. Objašnjavaju ih tri temeljna zakona tehnološkog napretka. Prvi je Mooreov zakon – računalna snaga udvostručuje se svakih 18 mjeseci za istu cijenu. Zatim dolaze ekonomije razmjera – veća proizvodnja smanjuje jedinične troškove. Tesla danas proizvodi električni automobil za 10 sati, a prije desetljeća trebalo im je 100 sati. Napokon, dematerijalizacija – vaš pametni telefon zamjenjuje kameru, GPS, enciklopediju, glazbeni player, igraću konzolu i banku. Tisuće eura opreme sažete u uređaj od 500 eura.
Zašto ne živimo u utopiji jeftinih dobara?
U racionalnom svijetu, ova tehnološka deflacija trebala bi stvoriti eru nezapamćenog obilja. Cijene bi trebale padati, kupovna moć rasti, a radni tjedan drastično se smanjivati. Ali to se ne događa. Naprotiv, stanovanje je poskupjelo četiri puta u 20 godina. Hrana je poskupjela 40% u 10 godina. Obrazovanje, zdravstvo, prijevoz – sve poskupljuje. Nove generacije objektivno žive lošije nego njihovi roditelji u istoj dobi.
Zašto? Jer naš monetarni sustav aktivno se bori protiv deflacije. Treba mu da cijene rastu. To je pitanje opstanka.
Sve je započelo 15. kolovoza 1971. kada je američki predsjednik Richard Nixon ukinuo konvertibilnost dolara u zlato. Taj “privremeni” potez traje već 53 godine. Tog dana čovječanstvo je ušlo u monetarni eksperiment bez presedana – prvi put u povijesti nijedna glavna valuta nije bila vezana za nešto opipljivo. Novac je postao čisto virtualan.
Središnje banke dobile su moć stvaranja novca bez ograničenja. Posljedice su bile trenutačne. Globalna novčana masa eksplodirala je. Dolar je izgubio 96% svoje vrijednosti u 50 godina. Stan koji je 1970. koštao 20.000 dolara danas vrijedi 400.000 dolara.
Zašto sustav ovisi o inflaciji
Zašto ovaj sustav opstaje? Zašto vlade uporno stvaraju inflaciju? Odgovor je jednostavan – dug. Svjetski dug danas doseže milijune milijardi dolara. Ta planina dugova stvara apsolutnu ovisnost o inflaciji.
Kada vlada posudi 100 milijardi na 10 godina s kamatom od 3%, mora vratiti 130 milijardi. Ali ako je prosječna inflacija također 3% godišnje, tih 130 milijardi vrijedit će samo 95 milijardi u stvarnoj kupovnoj moći. Inflacija “jede” dug.
Bez inflacije sustav se urušava. Države ne mogu otplaćivati dugove. Prezadužene tvrtke bankrotiraju. Banke propadaju. Poput deflacije iz 1930-ih, samo gore.
Središnje banke stoga imaju opsesiju – održavati inflaciju po svaku cijenu. FED, ECB, Japanska središnja banka – sve ciljaju na minimalno 2% inflacije. Kada gospodarstvo usporava, spuštaju kamatne stope, a kad to nije dovoljno, “printaju” novac. Kvantitativno popuštanje, monetarno olakšanje, “helikopterski novac” – naziv se mijenja, ali princip ostaje isti – stvaranje novca za održavanje rasta cijena.
Kome koristi ovaj sustav?
Od 2008. središnje banke stvorile su 25 bilijuna dolara – više od cijelog BDP-a SAD-a. Taj novac nije nestao. Napuhao je cijene imovine – dionica, obveznica, nekretnina. S&P 500 povećao se šest puta od 2009. Cijene nekretnina u velikim gradovima udvostručile su se, utrostručile, učetverostručile.
Ova inflacija imovine automatski obogaćuje vlasnike kapitala. Da ste 2009. imali milijun u dionicama, danas biste imali 6 milijuna – bez ikakvog truda, samo zahvaljujući “tiskanju” novca.
Istovremeno, plaće stagniraju. Prosječna američka plaća porasla je 15% u 20 godina, dok su nekretnine poskupjele 150%, obrazovanje 200%, zdravstvo 250%. Bogati posjeduju imovinu koja raste s monetarnom inflacijom. Srednja klasa prima plaće koje ne prate inflaciju, a jaz se mehanički produbljuje.
Najperverzniji aspekt ovog sustava jest da kažnjava štednju. Štednja znači garantirani gubitak kupovne moći. Kamatne stope na štedne račune niže su od inflacije. Vaša ušteđevina topi se poput snijega na suncu. Upravo na to je mislio Ray Dalio kad je rekao “gotovina je smeće”.
Sada vam je jasno što u Hrvatskoj, BiH i Srbiji povećanjem plaća, stanje se pogoršava.
Tri moguća scenarija budućnosti + zadnji najgori
Ovaj krhki sustav održiv je samo dok “glazba svira”. Problem je što tehnologija odbija svirati tu melodiju. Gura cijene prema dolje dok ih središnje banke guraju prema gore. Ovaj rat između prirodne deflacije i umjetne inflacije može završiti samo na tri načina.
Prvi scenarij je hiperinflacija. Središnje banke ubrzavaju stvaranje novca kako bi suzbile tehnološku deflaciju. “Tiskarski stroj” radi sve brže. Cijene rastu, kupovna moć se urušava, ušteđevina nestaje. Ovaj scenarij već se dogodio – Njemačka 1923., Zimbabve 2008., Venezuela 2018. Obrazac je uvijek isti. Suočena s krizom, država masovno tiska novac. Valuta gubi vrijednost. Cijene se udvostručuju svaki dan. Ljudi koriste tačke pune novčanica za kupnju kruha. Upozoravajući signali već su vidljivi. Službena inflacija podcjenjuje stvarnost. Metode izračuna promijenjene su kako bi se minimizirali brojevi. Nekretnine, obrazovanje i zdravstvo nisu pravilno uračunati, a stvarna inflacija daleko premašuje službene statistike.
Drugi scenarij je nagla deflacija. Središnje banke gube kontrolu, tehnologija pobjeđuje, cijene se ruše, zadužene tvrtke propadaju u nizu, nezaposlenost eksplodira. To je Velika depresija verzija 2.0. Ovaj scenarij užasava ekonomiste. U svijetu zaduženom 350% BDP-a, deflacija znači financijsku apokalipsu. Dugovi postaju nemogući za otplatu. Države bankrotiraju, banke propadaju, svjetski financijski sustav implodira. Japan nudi uvid u ovu budućnost. Unatoč 30 godina izrazito popustljive monetarne politike, deflacija perzistira. Mladi više ne kupuju, sve unajmljuju. Gospodarstvo stagnira unatoč ubrizgavanju bilijuna.
Treći scenarij je veliki reset. Trenutni sustav se napušta. Pojavljuje se nova monetarna arhitektura. Digitalne valute središnjih banaka zamjenjuju gotovinu. Država kontrolira svaku transakciju. Univerzalni dohodak postaje norma. Privatno vlasništvo postupno se ukida u korist trajnog najma. Ovaj scenarij kombinira najgore od oba svijeta – hiperinflacija uništava postojeću štednju, a zatim novi ultrakontrolirani sustav sprječava buduće akumuliranje bogatstva. “Nećete ništa posjedovati i bit ćete sretni” – kako predviđa Svjetski ekonomski forum.
Postoji i četvrti scenario, a to je rat. Najgora mogućnost na koju se računa, jer putem rata sve se ruši briše po onoj Rojsovoj “Ko je jamio, jamio“. Na ovaj scenario računaju nesposobne domaće političke bitange, naučena na krađu, manipulaciju i krv.
Kako se pripremiti za promjene
Suočeni s ovim scenarijima, ultrabogati već su odabrali svoju strategiju. Pozicioniraju se za preživljavanje i napredak, bez obzira na ishod.
Prvo pravilo je akumulirati ono što se ne može “printati”. Poljoprivredna zemljišta Billa Gatesa, fizičko zlato Raya Dalia, sirovine obiteljskih ureda – ova imovina zadržava vrijednost u svim scenarijima.
Drugo pravilo je kontrolirati esencijalne resurse – vodu, hranu, energiju. Samostalni kompleksi Marka Zuckerberga nisu hirovi paranoidnih milijardera. To su osiguranja od kolapsa opskrbnih lanaca.
Treće pravilo je geografska diversifikacija. Novi Zeland, Singapur, Švicarska – ultrabogati raspoređuju svoju imovinu u stabilnim jurisdikcijama, daleko od geopolitičkih napetosti.
Dobra vijest je da ne morate biti milijarder da biste primijenili ove principe. Evo konkretnih koraka koje svatko može poduzeti:
Smanjite izloženost tradicionalnom bankarskom sustavu. Tekući i štedni računi su zamke. Stvarna inflacija daleko premašuje ponuđene kamatne stope. Svake godine vaša ušteđevina gubi 5-10% kupovne moći.
Diversificirajte prema opipljivoj imovini. Fizičko zlato ostaje dostupno. Čak i mali vrt predstavlja oblik prehrambene otpornosti. Važno je posjedovati nešto stvarno, ne papir.
Nekretnine za iznajmljivanje, unatoč ograničenjima, ostaju zaštita od inflacije. Najamnine se prilagođavaju, a dug vašeg kredita topi se s inflacijom. Upravo to radi BlackRock u velikom mjerilu.
Vještine su najbolje ulaganje. Učite kako proizvoditi, popravljati, stvarati vrijednost bez ovisnosti o sustavu. Manualni zanati, dugo omalovažavani, ponovno postaju dragocjeni. Vodoinstalater će uvijek biti potreban – barem dok ga i humanoidni roboti ne zamijene.
Zaključak – Prozor za djelovanje se zatvara
Tehnologija će nastaviti svoj put prema deflaciji. Troškovi će nastaviti padati. Umjetna inteligencija, obnovljiva energija, automatizacija ubrzat će ovaj fenomen. Središnje banke možda će dobiti nekoliko bitaka, ali izgubit će rat.
Ultrabogati su to shvatili – njihovi masovni pokreti prema realnoj imovini nisu hirovi milijardera. To su alarmi koji najavljuju skorašnju promjenu paradigme. Pitanje nije hoće li se trenutni sustav slomiti. Pitanje je kada i kako.
Vrijeme istječe, prozor za djelovanje se zatvara. Cijene realne imovine već rastu. Zlato, zemljište, nekretnine postaju nedostupni srednjoj klasi. Za pet godina bit će prekasno. Oni koji su shvatili i djelovali gledat će sa žaljenjem one koji su preferirali udobnost neznanja nad neugodom istine.
Pravila igre su se promijenila. Na vama je da odlučite želite li nastaviti igrati po starim pravilima ili naučiti nova dok još ima vremena.
edin.kecanovic
irida
