Piše: Jurica Pavičić
Foto: Nina Đurđević / Cropix

http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2008,8,2,,128628.jl

S Kenom Russellom, autorom “Tommyja” i “Divljeg Mesije” i jednim od legendi filmske kontrakulture sedamdesetih, razgovarali smo u jednoj vili ispod starog motovunskoga grada na dan kad je na motovunskom festivalu primio Motovun Maverick Award, nagradu za životno djelo koja se dodjeljuje osebujnim i tvrdoglavim filmašima.

Russell je starac od 82 godine, kreće se otežano uz pomoć štapa, ali je još mentalno živahan i iznimno susretljiv. I danas kontinuirano snima niskobudžetne filmove u vlastitoj kućnoj produkciji i prati što se događa u svijetu filma. Uoči intervjua, sa silnim je uvažavanjem govorio o rumunjskom filmu “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana” koji je nedavno gledao i koji ga se silno dojmio. - To je majstorstvo bez granica - rekao je za Mungiuov film.

• Je li istina da vas je spoj filma i glazbe počeo zanimati dok ste kao dijete tijekom uzbuna puštali nijeme njemačke klasike uz glazbenu pratnju?

- Da, to su bili ekspresionistički filmovi Fritza Langa, a i muzika je bila ekspresionistička. Puštao sam je sa 12-inčnih ploča od šelaka. Jedna od kompozicija kojima sam se koristio bila je Grieg, a druga glazba iz britanskog nijemog klasika ‘Things to Come’ Arthura Blissa. Brzo sam opazio da je Grieg jako dobar za scenu iz Niebelunga kad Siegfried ubija zmaja, a da je mehanički, kontrapunktalni zvuk ‘Things to Come’ izvrstan za ‘Metropolis’. Nije mi ni časa na pamet pala ironija da se sve to događa dok Nijemci sipaju bombe na nas. Tako sam prvi put shvatio kakvi se efekti dobivaju kad se spajaju muzika i film.

• Dvije su trajne teme u vašim filmovima: vjerska represija i antisemitizam. Dolazi li to iz obitelji? Jeste li religijski odgajani?

- Ne. Išli smo u crkvu samo na svadbe, pogrebe i Božić. Ali ja sam se poslije sam htio konvertirati na katolicizam. Bilo je to kad sam bio student, živio sam u Notting Hillu u pansionu s visokim viktorijanskim sobama koje je bilo teško ugrijati. Da bismo uštedjeli na plinu, skupljali smo se podvečer svi u jednoj sobi, a ondje sam upoznao osobu koja je prešla na katolicizam.

Dok sam kao dječak puštao filmove Fritza Langa i pratio ih glazbom s 12-inčnih ploča nije mi pala na pamet ironija da to radim dok Nijemci na nas bacaju bombe  

Sjećam se, pitao me volim li SF, a onda: ‘Želiš li se povezati s Velikim svemircem?’ Rekao je to otprilike ovako: ‘Imaš izravan kontakt, zapravo, jedeš Svemirca kao hostiju’. Počeo sam svaki tjedan odlaziti na razgovor s časnom sestrom, tako da moja veza sa švorama seže mnogo prije od ‘Demona’.

Išao sam i u Lourdes. Nakon šest mjeseci, rekli su mi: ‘Sad ili nikad, moraš se krstiti’. Otišao sam svećeniku koji mi je rekao: ‘To je velik korak’, a ja sam rekao da možda nisam spreman i da mi vjera nije čvrsta. On je onda rekao: ‘Ako nisi spreman, upiši se u klub’. Kad sam izišao iz sobe, to je bilo kao da je netko povukao sklopku, sva je privlačnost nestala. Taj čas, okrenuo sam se filmu.

• I to kao dokumentarist na BBC-ju?

- Da. Prijavio sam se na javni natječaj s još stotinjak kandidata. Dotad sam bio kinoamater. Uzeli su me jer su vidjeli moj kratki film ‘Emilija i anđeo’, to je bilo nešto á la Cocteau, jako katolički i simbolistički, o nekoj curici koja vježba ulogu za nedjeljnu predstavu, ali joj brat podere anđelova krila.

• Šira vas publika najviše pamti po rock operama i suradnji s Who, Peterom Townsendom, vezama s progresivnim rockom sedamdesetih. Jeste li to inače slušali, jeste li bili dio te scene?

- Ne, uopće ne! Ja sam i u to doba najviše radio filmove o klasičnim kompozitorima - Elgaru, Mahleru, Čajkovskom… Nisam uopće bio u rocku. Sviđao mi se malo Black Sabbath, ali to je bio mlak interes. Više sam slušao Colea Portera, Sinatru, Gershwina… Međutim, volim operu i sviđala mi se ideja o rock operi. U to vrijeme pisao sam scenarij o lažnom religijskom kultu, a tad se pojavio ‘Tommy’ koji se bavi istom temom, samo uz glazbu. Osim toga, volio sam raditi s Peteom Townsendom, bio je silno duhovan čovjek.

• Sa ‘Zaljubljenim ženama’ ostvarujete kao mladi redatelj prvi mainstream uspjeh - čak devet nominacija. Jeste li tada pomislili: ‘Aha, to je to, sad će to biti moj svijet i karijera’?

- Ne, odmah sam znao da neće. Taj su mi film ponudili iz United Artistsa. Nazvali su me i rekli da imaju scenarij prema D. H. Lawrenceu za koji sam ja tad bio samo ovlaš čuo. Pročitao sam scenarij koji je bio smeće i zahvalio im. Onda su me pitali jesam li zainteresiran za knjigu, a ja sam morao priznati da je nisam pročitao. Kad sam je pročitao, zvao sam ih ushićeno: ‘Ja ovo moram raditi, ali prema drugom scenariju!’



• Taj se film pamti kao prvi film koji prikazuje muško spolovilo u kadru, u prizoru rvanja Olivera Reeda i Alana Batesa…

- Prije nego što smo počeli raditi film, vodio sam duge razgovore s glavnim britanskim cenzorom, gospodinom Trevelyanom koji je bio O. K. tip. Moj je argument bio da je ta scena sadržaj knjige i esencijalna za njezin zaplet. Cenzor je odgovarao da je to preopasno, ali je pristao kad sam mu rekao da ću to snimiti na mjesečini i u polusvjetlu. Oliver Reed je bio taj koji je najviše forsirao da to snimimo eksplicitno, ali kad se približio dan snimanja, oba su se glumca počeli povlačiti. Jedan je izmislio ozljedu koljena, drugi grlobolju. Na kraju je ispalo da su se obojica to jutro pojavila na snimanju. Poslije sam doznao da ih je izmanipulirao Reedov dubler, inače bivši robijaš koji je zaigrao na njihovu mušku taštinu kad ih je malo ponapio u pubu. Zahvaljujući njemu, došli su odigrati scenu.

• Vaš su najpoznatiji film iz te ere ‘Demoni’ prema Aldousu Huxleyju. Moja ih generacija dobro pamti, ali su ujedno i vaš najnapadaniji film. Ozbiljni su vas kritičari nazivali blasfemnim i bombastičnim.

- Da, ali je zanimljivo da katolici danas taj film vole. Velečasni Phillips koji predaje filmske studije na katoličkom sveučilištu Loyola predaje i taj film te je napisao knjigu o meni. Danas ga napadaju uglavnom anglikanci.

• Film nikad nije prikazan u cijeloj verziji?

- Jest, dvaput, jednom na Channelu 4 i jednom u National Film Theatreu u Londonu. Apsurd je da Warner nikad nije htio pustiti kompletnu verziju, iako sam samo ekranizirao ono što je pisalo u scenariju. Ni danas nije objavljen director’s cut na DVD-u.

• Iz tog filma pamti se sjajna scenografija Dereka Jarmana. Jeste li ikad prije radili s njim?

Moj čovjek je to - shvatio sam čim sam naišao na Dereka Jarmana kako, živeći u bivšoj robnoj kući, u toplom vrtu iza ledene hale, skuplja razne riječne otpatke  

- Ne, to mu je bio prvi posao, ja sam ga otkrio. U to doba živio je u napuštenoj robnoj kući na Riversideu, u nju se ulazilo kroz golemu ledenu halu, a on je stanovao u pregrijanom zimskom vrtu. Uokolo su bila prozirna kardinalska ruha, staniol koji je fingirao crkveno bogatstvo, a unutra je skupljao otpatke koje bi naplavila rijeka. Kad sam to vidio, rekao sam: ‘Ovo je moj čovjek’. Međutim, važno je reći da je scenografija ‘Demona’ proizlazila iz onog što je pisalo kod Huxleyja. On na jednome mjestu u romanu, opisujući egzorcizam, piše: ‘To je bilo kao silovanje u WC-u’. Zato sam htio imati samostan koji je kao optočen WC pločicama. Donio sam Jarmanu ‘Metropolis’ kao nadahnuće.

• Jeste li i poslije radili s Jarmanom?

- Da, ‘Divljeg Mesiju’ i nešto u teatru. Radili smo Stravinskog u operi u Firenci. U operi postoji scena aukcije u kojoj se prodaju seks-lutke. Onda je direktor opere došao i rekao da u Italiji ne postoje seks-lutke jer da Talijanima to ne treba. Na kraju nas je molio da lutkama obujemo čarape, što je ispalo još razvratnije.

• Jarman je poslije postao važan redatelj…

- Nisam volio njegove filmove. Imaju jakih momenata, ali su odviše samodopadni. Jednom sam u Londonu otišao pogledati ‘Sebastijana’ i kroz gužvu se jedva domogao karte. Kad sam sjeo, dvorana je bila poluprazna. Ništa mi nije bilo jasno. Otišao sam u WC i najednom shvatio da je muški nužnik pun, da je više ljudi u nužniku nego u kinu.

• Nekoliko ste puta radili u Hollywoodu, ali niste ostajali trajno. Je li velika razlika u radu ondje i u Europi?

- Po meni ne. Hollywood je pun odličnih tehničara. Kad radite film kojem budžet visi o uzici, to postane jako važno i oni vas spase. Naravno, ima iznimki. Kad sam radio ‘Zločin iz strasti’, potkraj filma sam shvatio da mi je tonac cijelo vrijeme bio stondiran.

• Svojedobno se govorilo o vašem nikad realiziranom projektu o Tesli. O čemu je bila riječ?

- Koncept je bio taj da pratim njegov život u Americi dok ga prati FBI zato jer misle da ima oružje koje može uništiti svijet. Ja uvijek ponavljam: Tesla je izumio električnu struju, a Edison samo električnu stolicu. Znam da je na tu temu postojao i stari film u kojem glumi Orson Welles (‘Tajna Nikole Tesle’, op. a.) i vidio sam ga. I u mojem je filmu važno bilo nadmetanje s Edisonom. Kad sam osmislio taj projekt, otišao sam u jedan od glavnih gradova ovdje uokolo, ne znam je li to bilo u Hrvatskoj. Koji je glavni grad Hrvatske?

• Zagreb…

- Mislim da je to bio Beograd. Otišao sam ministru kulture koji je bio glumac (Branislav Lečić, op. a.) i on mi je obećao novac za projekt. Dobar tip i dobar glumac, vidio sam ga u nekom filmu. Već sam trljao ruke, a znate što se onda sutradan dogodilo? Ubili su premijera i sve je propalo.  

Direktor opere u Firenci prvo se protivio seks lutkama za jednu scenu Stravinskog, a onda je rekao da im obučemo čarape pa je sve zajedno ispalo još razvratnije

• Danas uglavnom radite niskobudžetne filmove u svojem dvorištu. Je li istina da ekipu plaćate tako što im kuhate?

- Da, i obećam im dio potencijalnih prihoda. Stalno radim, završio sam nedavno film ‘Lavlje ralje’ o katoličkom propovjedniku koji je propovijedao o Danijelu u cirkuskom kavezu s lavovima, ali su ga na drugoj propovijedi lavovi pojeli. Temelji se na istinitom liku i stvarnom događaju, na sudbini otpalog svećenika koji je propovijedao u Blackpoolu i Yarmouthu. Zatim sam napravio kompilaciju kratkih horora prema Edgaru Allanu Poeu koja je izišla kao DVD.

• Prošle ste godine sudjelovali na Big Brotheru. Možete li nam, za milog Boga, reći zašto?

- Bio je to Celebrity Big Brother i stanari kuće mahom su bili muzičari. U početku je bilo zabavno, mogli ste s njima inteligentno razgovarati, ali ono što producenti najmanje žele u BB kući jesu inteligentni razgovori.

Zatim su uveli tri nova stanara od kojih je jedan bio iz Jackson Fivea, a druga je bila neka Jade koja je odmah rekla: ‘Ja sam Jade i službeno sam 47. najpopularnija osoba na svijetu’.

Ja nisam za nju nikad ni čuo. Rekli su da neke od nas moraju dvoriti, a da drugi moraju biti sluge, izazvali su klasni rat. Pretvorilo se u užas, izdržao sam nepun tjedan.