USUSRET SKUPOJ ZIMI
|
|
Piše Patricija SOFTIĆ MEHMEDOVIĆ
Prema podacima Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, sindikalna košarica za kolovoz iznosila je 6.294 kune za četveročlanu radničku obitelj u vlastitom stanu, dok je za onu u podstanarstvu težila 7.850 kuna. Ukoliko obitelj posjeduje osobni automobil, minimalni mjesečni izdaci povećavaju se gotovo 1.000 kuna, dok je prosječna plaća na nacionalnom nivou u prvom polugodištu ove godine iznosila 5.073 kune neto. Bez obzira na to što su ove brojke samo relativni statistički podaci, veliki broj hrvatskih građana intenzivno prati najavljeno veliko sniženje cijena prehrambenih proizvoda.
Uzmemo li u obzir i činjenicu da nam dolazi sezona grijanja, da je ljetos pokrenut novi način obračuna struje, da su brojni sezonci već ostali bez posla, da je počela nastava i da možemo očekivati daljnja poskupljenja energenata, s pravom se možemo pitati kako ljudi preživljavaju.
Uzmemo li u obzir i činjenicu da nam dolazi sezona grijanja, da je ljetos pokrenut novi način obračuna struje, da su brojni sezonci već ostali bez posla, da je počela nastava i da možemo očekivati daljnja poskupljenja energenata, s pravom se možemo pitati kako ljudi preživljavaju.
Dobro je ako se znaju odrediti prioriteti
Prosječna hrvatska obitelj u kojoj i muž i žena rade teško će izgurati mjesec za mjesecom bez korištenja dozvoljenih minusa na tekućim računima i raznih kreditnih kartica.
- Sve u biti ovisi o tome koji su ti prioriteti. Recimo, ako si podstanar ili imaš kredit za kuću ili stan, znaš da ti je to prvo što moraš podmiriti kada dobiješ plaću. Onda platiš režije, ali dobro, još se nešto da kalkulirati, otezati, ne platiš sve račune isti mjesec, pa sljedeći platiš za dva mjeseca i tako. Znaš da ne možeš svaki mjesec ići kod frizera, nego ideš recimo dva, tri puta godišnje, a u međuvremenu se farbaš kod kuće. Svima najveći dio novca ode na hranu, ali s vremenom naučiš što ti je isplativije. Recimo, nećeš kupovati voće i povrće na tržnici, nego u supermarketima, i to još bolje ako uhvatiš povremena velika sniženja. Mi konkretno više kupujemo jeftinije proizvode nekih manje poznatih marki, a shvatili smo i da nam se više isplati dva puta godišnje kupiti veću količinu mesa negdje na selu pa ga staviti u hladnjak, iako i tada moraš povremeno kupiti meso. Moram priznati, a to sam čula i od svojih prijatelja, da puno znači ako ti roditelji ili netko od rodbine živi na selu, uzgaja povrće ili drži domaće životinje pa i na taj način možeš namiriti svoje potrebe. A što se grijanja tiče, grijemo se na drva jer nam je još uvijek najisplativije, ispričala nam je V. D. (30).
Kao podstanari, s jednim djetetom u vrtiću a drugim u osnovnoj školi, V. i njezin muž često su prisiljeni raditi po dva posla da bi namirili sve potrebe svoga kućanstva. I nisu jedini u tome. U današnjem društvu prisiljeni smo juriti za novcem što nam ostavlja malo vremena za pravi život.
Na rubu egzistencije
Mnogi će građani, frustrirani svojom situacijom, reći da ne žive, nego životare iako vjerojatno pripadaju srednjem građanskom sloju koji još uvijek snalažljivo uspijeva zadovoljiti većinu svojih svakodnevnih potreba. No, osvrnemo li se malo, vidjet ćemo popriličan broj onih koji žive doslovno na rubu egzistencije, a svejedno se neće usuditi potražiti pomoć nadležnih institucija. Toga su svjesni i u centrima za socijalnu skrb i u podružnicama Crvenog križa, iako kažu da se primjetno povećava broj njihovih korisnika.
- Trenutno imamo oko 30 korisnika koji jednom mjesečno dođu k nama ili im mi nosimo hranu i higijenske potrepštine, ponekad i odjeću. To su većinom stariji, teško bolesni i radno nesposobni samci. U Istri definitivno postoji potreba za pučkim kuhinjama, ali budući da još uvijek nemamo niti jednu, problem prehrane i drugih vrsta pomoći socijalno ugroženih građana rješava se putem raznih institucija. Puno pomažu Caritas i Udruga sveti Vinko Paulski koji također imaju svoje korisnike. Najveći se problemi događaju s osobama koje nemaju prijavljeno stalno boravište ili često mijenjaju adresu. Zna se dogoditi da osoba dođe u potrazi za poslom ili mu netko obeća zaposlenje te ga na kraju iskoristi i ostavi na cjedilu. Takve osobe nemaju osnovna sredstva za život niti imaju gdje stanovati pa većinom ovise o dobroj volji poznanika ili lutaju od mjesta do mjesta tražeći bilo kakav smještaj i posao, kaže voditeljica pulskog Crvenog križa Nevija Srdoč.
Nerijetko se događa da im takvi »putnici« pokucaju na vrata i traže pomoć koja je uvijek jednokratna ako nisu u sustavu. Upravo je socijalni sustav taj koji je, u dobroj namjeri zamišljen i oformljen, ponekad nedostižan iz objektivnih razloga, primjerice, stoga što kućni budžet neznatno prelazi limit koji je odredila država da bi se netko uopće smatrao socijalno ugroženom osobom ili jer netko ima obitelj koja bi se mogla skrbiti o njemu, iako to možda uopće ne čini. Kako su napomenuli u Crvenom križu, u posljednje vrijeme aktualno prikupljanje povratne ambalaže dosta je varljivo jer dok neki to rade da bi zadovoljili osnovne potrebe, drugima je to unosan biznis.
- Uvijek ima velik broj ljudi kojima je zaista neophodna nečija pomoć, ali se zbog dostojanstva ili neznanja nikome ne obraćaju, nego radije žive na samom rubu egzistencije. Oduvijek me muči činjenica da se raznim ustanovama i udrugama manje javljaju upravo takvi ljudi, a više »profesionalna socijala« koja živi na način da zna gdje i kako izvući najviše za sebe, istaknula je Srdoč.
Novac za učenje stranog jezika, ne i za skupe tenisice
S druge strane, koliko god se Hrvati žalili da im je život sve skuplji, da grcaju u dugovima, da se boje za svoje radno mjesto i da se boje da će im uskoro život postati još skuplji, uvijek se pojavi statistika koja govori da živimo iznad svojih mogućnosti i prerastrošno. Iako ima osoba koje kupuju nove automobile i raznu tehničku robu, odjeću i obuću renomiranih proizvođača, pa čak si dozvoljavaju egzotična putovanja na kredit, neki smatraju da su takve osobe manjina zbog koje se stvara negativna slika cjelokupnog našeg društva.
- Siguran sam da ima puno, puno više ljudi koji pošteno rade svoj posao puno radno vrijeme, koji se dodatno educiraju, koji bi radili i dodatni posao, ali imaju obitelj i djecu kojoj trebaju posvetiti vrijeme, no ništa im se od toga ne odražava na bolji životni standard. Ima ljudi koji su godinama na burzi pa su jedva našli jedan posao, ima ljudi koji dodatno zarađuju ali uz bijednu plaću to i nije nešto, ima ljudi koji se oblače na sajmovima, koji prijatelje ne zovu u fine restorane, nego doma na kokice i domaće kekse, ima ljudi koji klincima ne kupuju skupe tenisice, ali im plaćaju učenje jezika. To su prosječni hrvatski građani. Samo što nitko ne spominje da kod nas ne postoji pravo tržište rada, da ljudi s visokom stručnom spremom imaju uglavnom prosječnu plaću, da masa poduzeća i dalje zapošljava na crno, da ljudi dobiju otkaz ako odu na bolovanje ili porodiljski, da djeci ne možeš omogućiti baš nikakvu aktivnost ako ju ne platiš i da ti isti neobrazovani, lijeni, rastrošni Hrvati sve to prestanu biti kada se nađu u nekoj normalnoj pravnoj državi koja funkcionira, rekao nam je frustrirano G. F. (45).
bglavac
irida
