PROČITANO

677

PUTA

OD 14.01.2018.

Ruža? Mila? Senida? Tko sam Ja zapravo

Senida Bećirović teško se nosi, iako to ne želi priznati, s onim što ju je snašlo otkako je saznala prve činjenice o svom stvarnom podrijetlu. Zato nije ni čudno da se njena hinjena čvrstoća odrasle osobe u razgovoru odjednom raspline i završi u gork

http://www.jutarnji.hr/nedjeljni_jutarnji/
clanak/art-2009,1,11,,147926.jl

Piše: Drago Hedl

Foto: Elvir Kuremović

TUZLA, BEOGRAD - Kad se 17-godišnja Senida Bećirović u četvrtak, 15. siječnja, sa zimskog raspusta vrati iz Caparda pored Tuzle u Dječje selo u Srijemskoj Kamenici, pokraj Novog Sada, ponovno će se zvati Mila Janković.

O Jankovićima:

To su divni ljudi koji su mi odmah rekli da nisam njihovao dijete

Punoljetna će postati četiri i pol mjeseca prije nego što se nadala jer će ove godine svoj rođendan prvi put slaviti 26. lipnja, a ne kao dosad, 8. studenoga.

Uskoro će dobiti i nove osobne dokumente u čijem zaglavlju više neće biti obilježja Republike Srbije, već Bosne i Hercegovine, njene službene domovine. U njima će stajati i ime njenoga oca, Muhameda Bećirovića, a ne više udomitelja, Živana i Živke Janković, u čijem je domu na Banovu brdu u Beogradu provela svoje djetinjstvo. Potpuni košmar u kojem je preživjela ovogodišnji zimski raspust u Bosni zamijenit će uobičajena kolotečina života u domu bez roditelja, u Vojvodini.

No, kad se pogleda u ogledalo, njene znatiželjne smeđe oči sigurno će zapitati: tko sam zapravo ja, kome pripadam, odakle potječem, što su moji korijeni?

Beogradski naglasak

Premda želi ostaviti dojam čvrstoće, kakvu ne može imati djevojka njene dobi, Senida Bećirović teško se nosi, a to ne želi priznati, s onim što ju je snašlo otkako je saznala prve činjenice o svom stvarnom porijeklu. Kad ju je u svibnju ratne 1992. u muslimanskom selu Hajvazi, kao 11 mjesečnu bebu pokupio neki srpski vojnik, spašen joj je život, no okolnosti koje su potom uslijedile taj su život učinile preteškim bremenom.

O pravom ocu:

Kad sam ga vidjela, biološki otac je za mene bio potpuni stranac

Sa svojom ekavicom i beogradskim naglaskom ona danas iritira sredinu odakle potječe i u koju se, da bi upoznala rođake, privremeno vratila. Dok su za njene sumještane Srbi, pa i onaj vojnik koji ju je našao, neprijatelji i četnici, ona među njima zna samo za prijatelje i dobre ljude koji su joj pomogli. Kad sam je, slušajući u Capardama njenu nevjerojatnu životnu priču u domu njena strica, ili kako su joj rekli da ga zove - amidža, upitao što osjeća kao svoju domovinu, odgovorila je: Srbiju izazvavši jedva zatomljeno štrecanje okoline.

Bila je potpuno iskrena rekavši da ne voli kad je zovu njenim pravim imenom Senida, već joj je draže ono Mila, koje su joj nadjenuli njeni beogradski staratelji. U Capardama okružena je rodbinom koju ne poznaje, vršnjacima koji nisu njeni prijatelji, ljudima koji su joj potpuni stranci i okolinom koja se dramatično razlikuje od one na Banovu brdu u Beogradu, gdje je godinama živjela u prostranom stanu na drugom katu ružičaste peterokatnice, u mirnom naselju općine Čukarica, u Ulici Petra Martinovića 31. Sada u svojoj glavi treba pomiriti sve te razlike, nove spoznaje i činjenice i silne obrate koji su se događali posljednjih tjedana i mjeseci. Zato nije ni čudno kada se njena hinjena čvrstoća odrasle osobe, tijekom razgovora odjednom raspline i završi u gorkim dječjim suzama. A redovito zaplače kad spomene Živku i Živana Jankovića, imućne Beograđane koji su - vidjevši krajem 1992. novinski tekst o maloj Ruži (kako su je tada zvali ljudi koji su o njoj brinuli u Vlasenici), ratnom siročetu, odlučili pružiti joj toplinu doma.

Odlazak u Dječje selo

- To su divni ljudi koji su brinuli o meni i od prvog dana mi govorili da nisam njihovo dijete. S obzirom na njihovu poodmaklu dob, to bih shvatila kad-tad, no bilo mi je lakše što su mi to odmah rekli - govori Senida u skromnoj kući svojih rođaka u Capardama, mjestašcu na putu od Tuzle prema Zvorniku, 20-ak kilometara udaljenom od Drine i Srbije.

Ovih sam dana zatvorio Milin dosje koja se na popisu nestalih nalazila od 1992. To je jedini slučaj da je neka nestala osoba pronađena živa. Njezin slučaj ulijeva nadu

Živka Janković nerado govori o Mili i godinama koje je provela u njihovu domu. Ona i njen suprug imali su tešku obiteljsku tragediju, dva jedina sina poginula su im u kratkom razmaku, jedan u prometnoj nesreći, drugi na poslu, pa su odlučili udomiti Milu i pružiti joj toplinu obiteljskog doma. Tako su htjeli pomoći ne samo njoj, već i sebi i ljubav koju su gajili prema vlastitoj djeci usmjeriti i prema njoj. Bila je kod njih 13 godina, sve do 17. listopada 2005., kada su zajedno odlučili da Mila ode u Dječje selo, u Srijemsku Kamenicu pokraj Novog Sada. Živka ne želi govoriti o razlozima, kaže, reći će ih Milinom ocu ako ga ikad sretne i bude imala prilike s njim razgovarati.

Mila pak razloge odlaska u dom objašnjava činjenicom da su njeni staratelji bili boležljivi i da se bojala što će biti ako ih jednog dana izgubi, pa je dom smatrala boljim rješenjem, ali i boljim mjestom odakle je željela krenuti u potragu za svojim korijenima. Premda su joj oni, kaže, uvijek govorili kako neće praviti probleme nađe li ikad svoje roditelje.

Soba u stanu Jankovićevih

U Osnovnoj školi “Josif Pančić”, gdje je Mila bila jedan od 1400 đaka, saznat ćemo ponešto drukčiju priču o stvarnim razlozima njena odlaska u dom. Potkraj osmog razreda upala je u adolescentsku krizu, koja je, u traženju vlastita identiteta, kod nje bila pojačana činjenicom da nije znala kamo zapravo pripada.

Uz to, došlo je i do ozbiljnijih nesporazuma s obitelji, izazvanih nekim Milinim potezima, mješavinom pubertetske nepromišljenosti i prvih adolescentskih neiskrenosti, koja je kod Jankovića izazvala gorko razočaranje. Odlazak u dom činio se jedinim mogućim izlazom. Ostali su u dobrim odnosima, Mila ih je posjećivala, a njena lijepo uređena soba i danas je kakva je bila kad je posljednji put iz nje izašla. Jankovići su je vidjeli kao nasljednicu svega što će iza sebe ostaviti, ali i osobu koja bi o njima brinula kada im uskoro ta pomoć bude potrebna. No, kako su stvari krenule drukčije, Živka Janković ne želi se vraćati u to vrijeme niti je voljna pokazivati Miline slike iz vremena koje je provodila u njihovu domu, kao ni onaj tekst iz novina s početka devedesetih zahvaljujući kojem je saznala za Milu.

- Kad uskoro postane punoljetna, dat ću joj sve te fotografije i sve druge uspomene koje će je sjećati na vrijeme provedene u našem domu - kaže.

‘Popustila sam u školi’

Iz zgrade u Ulici Petra Martinovića Mila je svakodnevno odlazila u školu - desetak minuta padinom do Požeške ulice i onda još tri stanice javnim prijevozom. Prve tajne dijelila je s najboljom prijateljicom Tajanom, s kojom se i danas, bez obzira što više nije u Beogradu, već u domu u Srijemskoj Kamenici, često čuje. U školi je bila dobar đak, a to potvrđuju i njeni nastavnici, sve dok turbulentne godine u koje je zaplovila potkraj osmogodišnjeg školovanja nisu učinile svoje. Tada su počeli ozbiljniji problemi, uobičajeni za većinu tinejdžera.

- Popustila sam u školi i osim biologije drugi su me predmeti sve manje zanimali - kaže nam Senida/Mila dok razgovaramo u Capardima. A nastavnica biologije Dragana Ješić, sljedećeg dana u Beogradu, opisuje Milu kao “dobru i plahu djevojčicu” koja se “odlično nosila s činjenicom da živi bez bioloških roditelja”. Pokazuje nam dnevnik predmetne nastave VIII. 2 razreda u kojem se pod rednim brojem 8, u školskoj godini 2005/06., nalaze i podaci o Mili. Ondje piše da je rođena 8. studenoga 1991. u Vlasenici, BiH, te da su joj staratelji Živka i Živan Janković. Direktor škole, Milan Bajić, također se dobro sjeća Mile.

- Znali smo za njenu sudbinu i bilo nam je drago što je imala dobre staratelje. Mila je ugodna i odgovorna mlada osoba koja se dobro uklopila u zajednicu - kaže Bajić.

Takav dojam Mila ostavlja i danas. Kad razgovor krene o prilikama u kojima sada živi u domu u Srijemskoj Kamenici, ona ga za čas vrati na svoje beogradske dane. Sjeća se doručaka u ugodnoj atmosferi obitelji Janković i kaže da žali zbog nesporazuma koji su je odveli u dječje selo. Misli da onamo nikako ne pripada, jer ondje su “drukčija djeca, djeca koja nemaju roditelje, a meni su Jankovići bili kao roditelji”.

- Voljela sam Jankoviće i bila sam ponosna kada bih im mogla učiniti kakvu malu uslugu. Kako je deka Živan imao trgovačku tvrtku, ponekad bi neki njegovi poslovni partneri znali nazvati i izvan radnog vremena i tada sam se javljala na telefon, prenosila poruke - kaže Mila dodajući kako se tada osjećala kao “uspješna poslovna žena”.

Jedino pitanje na kojem je na trenutak zastala bilo je o tome kako je zamišljala svoga oca kada su joj rekli da je pronađen. Na čas je zastala, a onda zbunjeno rekla: “Nisam ga nikako zamišljala. Kao ni vas danas, prije ovog susreta. Kad sam ga vidjela, za mene je bio potpuni stranac. Znala sam da je to moj biološki otac, no nikakve osjećaje prema njemu nisam imala.”

‘Pripremali su me za susret’

- Krajem travnja prošle godine iz Centra za socijalni rad kome sam se obratila za pomoć u pronalaženju nekog svog dva-tri puta su me pitali kako bih reagirala kada bi mi javili da su pronašli moga oca. Nisam dijete od tri godine i bilo mi je jasno da su očito na tragu i da me pripremaju za susret s njim. A kad su me pozvali da dam krv za DNK analizu, bilo mi je sasvim jasno da su našli moga oca. Uskoro su mi to i javili - iznosi Mila.

No, iako sređuje nove dokumente i uskoro će dobiti i putovnicu, ne kani kod oca u Njemačku. Kaže, to je drugi svijet koji je ne zanima, kojem ne pripada, kao što ne pripada ni ovom, u Capardima. Ipak, rasplače se, kao kada je susrela tetku Šuhru Omerović iz Sarajeva, koja joj je rekla kako je "ista mama Senada". No, za nju su to samo stranci.

S osmijehom pokazuje svoje ime uklesano na spomen-ploči nestalima pokraj džamije u selu Hajvazi. Uz njeno pravo ime Senida Bećirović nalazi se i pogrešno upisana godina rođenja, pa umjesto 1991. stoji 1980. Među šezdesetak imena nestalih osoba iz okolnih mjesta tu je i ime njene majke Senade i starije sestre Sande.

Nestale i majka i sestra

Majka i sestra nestale su u svibnju 1992. i nitko ne zna njihovu sudbinu. Donedavno, Milina rodbina mislila je da ni ona više nije živa, no onda se dogodio nevjerojatan obrat. Pronađena je u Srbiji, zahvaljujući onom vojniku koji je pokupio jedanestomjesečnu bebu i ponio je kući u dvadesetak kilometara udaljene Šekoviće.

Safet Šahmanović, tajnik Crvenog križa u Kalesiji, gradiću između Caparda i Tuzle, ovih je dana zatvorio Milin dosje, vođen pod imenom nestale Senide Bećirović. Učinio je to s velikim zadovoljstvom jer je to jedini slučaj da je neka nestala osoba pronađen živa. To mu, kaže, daje nadu da bi takvih slučajeva moglo biti još.

Jedna šokantna priča, suvremeni predložak prave antičke drame, o kojoj ovih dana bruje mediji, tako je za Safeta Šahmanovića dobila svoj sretni epilog. No, za njenu glavnu junakinju Milu/Senidu ta je drama daleko od završetka i teško je reći je li ona suvremena Hekuba, Andromaha, Ifigenija, ili pak Jokasta.

Miodrag Pavlović: Prvo smo pronašli strica, pa oca

Miodrag Pavlović, psiholog u Gradskom centru za socijalni rad u Čukarici, najzaslužniji je što je Mila / Senida, pronašla svog oca. - Kad je Mila otišla iz obitelji Janković u Dječje selo u Srijemsku Kamenicu, suočili smo se s velikim problemom njena prihvaćanja nove sredine. Zato smo, iako su šanse za to bile male, nastojali učiniti sve da pronađemo njenu obitelj. Kontaktirali smo s Centrom za socijalni rad u Vlasenici, u Kalesiji... No, pravi trag našli smo tek lani u kada sam uspostavio kontakt s kolegom Matijom Vlačićem, socijalnim radnikom iz Šekovića, koji je krenuo u sela bošnjačkih povratnika i pronašao osobu koja je prva u Šekovićima prihvatila malu Milu dok je još bila beba. U travnju smo došli do Milina strica Alije koji živi u Tuzli i zaključili da je vrlo velika vjerojatnost da je Mila kći njegova brata Muhameda.

Čuli smo se s njim, on je pristao doći u Novi Sad gdje je DNK analizom ustanovljeno je da je Mila njegova kći.

‘U pubertetu se suočila s krizom identiteta’

Milina razrednica, Olivera Todorović, nastavnica matematike u beogradskoj Osnovnoj školi “Josif Pančić”, kaže kako je “mala Jankovićka” bila odlična učenica u petom i šestom razredu, ali da je nakon toga “pubertet odigrao svoje”.

- Suočila se s problemom kojeg mi odrasli nazivamo krizom identiteta, počela su je mučiti pitanja tko je ona, no o tome nije željela mnogo govoriti. Jankoviće je prihvatila kao svoje, kod njih je bila otkako zna za sebe i sve do šestog razreda uopće nije htjela misliti o tome tko su joj stvarni roditelji. Željela je da stanje ostane kakvo jest - iznosi nekadašnja Milina razrednica.

Kaže da su Milu prihvaćala druga djeca, da su znala da nema roditelje i da je usvojena i da su je zbog toga sažalijevali i prema njoj se pažljivo odnosili.

- S Milinim starateljima imala sam kontakte ne samo na roditeljskim sastancima, već i u onim individualnim razgovorima u četiri oka, kada se roditelji dođu zanimati za uspjeh svoje djece. Naročito česte kontakte imala sam sa s gospođom Janković kad su započeli Milini pubertetski problemi, jer je ona tražila pomoć. Čak sam jednom prilikom, iako to nije uobičajeno, išla kod njih kući u vrijeme kada su nastupili veći problemi. Bio je velik jaz u godinama - gospođa Janković po godinama Mili je mogla biti baka.

Jankovići su predivni ljudi, kakve je samo moguće poželjeti za staratelje, imovinski status im je fantastičan, tako da je Mila imala izvrsne uvjete. No, saznanje da to nisu njeni roditelji u pubertetu je dobilo drugu dimenziju i ona je počela praviti probleme. Nastojala sam pomoći u korigiranju njenog ponašanja, no u tome nismo uspjeli i tako je Mila otišla u Dječje selo u Srijemsku Kamenicu - sjeća se njena bivša razrednica Olivera Todorović.