''Ljudi su sačinjeni od svojih nestajanja koja sama po sebi traže pokretačku silu. Nešto nas zaista mora pokrenuti iz ukočenosti, letargije, iz naših sukoba u sebi i strahova koji ponekad toliko prasnu da nam zagluše stvarnost.

Ta čudna stanja svijesti, kada nam je sunce toliko nestvarno, a njegova toplina ne dodiruje nam ni sam epitel duše, znaju se maknuti običnim trenutkom razdraganih druženja, veselja i ispunjenja, od dobrohotnosti i čežnje. Osjetimo kako nas nosi prema nebu, plavetnilu, zelenilu, cvijeću i bojama, zdravih kretnji, milih pogleda, dragih ljudi. Da, to nešto nas nosi u svitanja gdje nam se jutrom pokazuje cijela ljubav trenutka postojanja, gdje se u dodiru dlana i osmjehu s bistrinom pogleda otvara jedno novo iskustvo zajedništva. Poleti duše i tijela, duha i cijele snage bića znaju biti pokrenuti lakoćom lahora, blagošću majčina osmjeha. Prasak ljepote u duši! Pokret prema novome, a uvijek istom.

U vremenu u kojem živimo, kažu da su nam nužni psihijatri i psihoanalitičari, koji nas polako dovode same k sebi. Ubrzanje urbanog života, u kome se ne razlikuju dan od noći, noć od dana, samelje tako vješto ljudsku psihu i duh, da čovjek toga i nije potpuno svjestan.

Zar su nam i stranice duše na izdisaju? Zar je tako malo ljepote u nama?

Ne… Oči u koje smo utrpali toliko iluzija reklama i toliko bespotrebnih nabrajanja holograma koji pritišću podsvijest lažnim sjajem, sada otežano primjećuju ljepotu i jednostavnost poklonjenog života.…

(No, kad ćeš nam otvoriti oči? )

Iznova rođeni, poklonom neba, zagledani u Marijino lice, kao vojska izgubljenog stada, iz doline smrti duha, iznova, iznova stvoreni, Njegovim Duhom osnaženi, pridižemo svoja ozarena lica. Kad se opet rodiš... kad te sa zemlje podigne, kad ti nježno prođe kožom dodir njenog vela… kad udahneš ponovno zrak koji te okružuje koji ti ulazi u dušnik, u pluća... u tebe… zrak u kom je njen osmjeh za tebe, molitva Bezgrešne koja ulazi u cijelo tvoje biće... potpuno te ispunjavajući, Marija Majka te podiže dok si ti poput gladnoga cvijeta koji se hrani rosom i hvata svaku zraku Ljubavi, najdragocjenijeg blaga…

U grču straha poražene ptice, koja je zaboravila pokrenuti krila, daleko ispod neba, dok duša jeca, zovemo svoga Spasitelja.

''Tad podigoh sa zemlje glas svoj,
i zamolih spas od smrti,
zazvah Gospodina:
Ne ostavljaj me u dan nevoljni
u vrijeme moje nemoći
protiv oholih. -
Slavit ću ime tvoje bez prestanka,
I zahvalnu ti hvalu pjevati.''
(Sirah 5, 9-12)

Našoj je kratkovidnosti nedostupna cjelovita istina, zbog toga Isus u svim vremenima dopušta da mu blago dodirnemo križ. Time se pomiču granice čovjeka prema Bogu koji je beskonačan. Time ozdravljuje duša i čovjek pobožnošću postaje svjetlost koja se daje i gori za druge. On nam dopušta da se snagom Duha obnovimo za novi pogled i da krenemo Putem boreći se neumorno sa vlastitom šikarom misli i zabluda.

''Pokazao si mi putove života, svojom prisutnošću napunit ćeš me radosti.'' (David)

 
12.5.2007 piše: Jasminka M. Denona

 

http://www.kriz-zivota.com/duhovnost/2221/iznova_rodeni/