Plavi demon prodaje maglu plavetnila beskrajnog neba, a u zjenici njegova pogleda, u središtu treptaja njegova oka, u tmini njegove tužne duše se krije sotonska tama njegovog nepostojanja u svjetlosnom zagrljaju bezvremena. Plavi demom već tisućljećima krade tuđe snove, ranjava druge duše oštricom vještičjega tkiva u kojem nesretan, željan zemaljske ljubavi eonima životari. Grozim se od ralja plavoga demona, bježim iz magle Avalona u kojem vjekuje snaga i hladnoća plavkastoga sjaja, u kojem plavi demon vjekuje nad tajnama nekih podanika i iz njih crpi svjetlost za snagu svojih lažnih svjetionika. Sretna sam da još uvijek promatram svijet očima djeteta koje u meni još uvijek živi. Zaustavljam se na platformama tramvaja koje drevni pjesnici nazivahu čežnjom, žudnjom, ljepotom, lakoćom postojanja. Prisjećam se vremena poezije ruža i oluje srca, volim to ludo vrijeme istinskog postojanja u tugama koje nisu bile tuge, u zagrljaju plavičaste svjetlosti koja je najavljivala mladost punu ružinih mirisa i zrelost punu lakoće postojanja u snu koji još uvijek živim. Oduvijek volim plavu boju jer me podsjeća na tepih nezaboravka kojim sam koračala posatjući vjerna sebi i svojim osjećajima. Samo nekoliko tamnoplavih slika mute tu kristalnu sliku života koji živim. Plavi demon, kristal plavoga sjaja, tamnoplava sjenka bez odsjaja, sjenka nečeg neobjašnjivog se bila nadvila nad sretan trenutak postojanja. Zagrljaj demona skrivenog u plavu boju vjernosti je gušio dušu, gnječio srce, krao san. Zalutala sam u plavu maglu vječne obmane, izgubila se u magiji sotonskog osmijeha i lažne ljubavi bez pokriča. Koračala sam stazama bez putokaza, a nebo se gubilo u vatri pakla i uvlačilo me sve dublje u ralje plavoga demona. U slijepoj ulici nepostojanja svijetlo nad svijetlima, mudrost skrivena u pitanjima bez odgovora, najavi novo svitanje. Osjetih snagu unutarnjeg sunca, progledah srcem, osluhnuh dušom melodiju starih snoviđenja. Demon se boji sunčane svjetlosti i njegov čelično- plavi zagrljaj izgubi snagu, oslobodih se kandži koje su kidale veo vječnog sna. Slobodna, da slobodna, siđoh sa stupa srama na koji me je privezao demon nitima svoje zlobe i zaplivah rijekom vremena, rijekom mirisa i zvukova stvarnoga, rijekom boja satkanih iz svjetlosnog zagrljaja u kojem se krije istina o ljubavi. Napustih zauvijek svijet u kojem se slavi snaga plavoga demona i njegov nevidljiv, ali snažan, opasno snažan čelično- plavi zagrljaj. Vratih se u život obasjan plavićastom svjetlosti djetinjeg vjerovanja, povjerenja i vjernosti vječnoj ljubavi i čovjeku u čovjeku.
http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-120.htm
bglavac
edin.kecanovic
