Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član magy

Upisao:

magy

OBJAVLJENO:

PROČITANO

202

PUTA

Ivan Šarić Baća – Razmišljanje o sreći i vremenu - ŠTO JE SREĆA?

Ivan Šarić Baća – Razmišljanje o sreći i vremenu - ŠTO JE SREĆA?
Ima puno preporuka kako doći do sreće. Neki ljudi čak tvrde da su je unajmili, drugi je žele. Svatko će svoju „sreću“ opisati drugačije. Na traganju za objašnjenjem sreće, pogledajmo što kaže znanost. Dalke: što je sreća?

Svatko od nas si želi sreću, ali manjina može tvrditi da je ima. Međutim često se pri tom radi o percepciji sreće.


Zato sam odlučio malo istražiti taj „fenomen“ sreće. Ne sjećam se da sam ikada rekao da sam sretan. Meni je bilo važno da sam zadovoljan. Kad nekome nešto čestitam, recimo rođendan, onda mu poželim zdravlje, mir i zadovoljstvo. Nije me smetalo što se na zadovoljstvo ne gleda kao na sreću. Nisam se nikada trudio da je nađem. Meni je moje zadovoljstvo bilo dosta. Dok sam bio dijete, ali i momak, nisam baš često čuo da se govorilo o sreći. Doduše znalo se reći:“Sretnom čojku umre žena, a nasretnom crkne krava“. Kad se čestitao Božić, onda se nije reklo „Sretan ti Božić“, nego „Čestitam bi Božić“! Tako i za Uskrs. Rođendani se nisu slavili već imendani i reklo se „Čestitam ti imendan“. Danas je „sreća“ česta tema. Svi se dali na traženje sreće. A koliko ljudi danas može reći „ja sam zadovoljan“.? Jedna arapska poslovica kaže: „Nemoj se ljutiti što ružin grm nosi trnje, već se raduj što trnov grm nosi ruže“. Vrlo često želje za onim što nemamo ne dopuštaju nam da se radujemo u onome što imamo. Uvijek sam se nastojao rukovoditi izrekom velikog francuskog pisca Andrea Gide:“Tajna sreće ne leži u posjedovanju, nego u davanju. Sretan je onaj, koji usrećuje drugoga“, i Francisa Bacona:“Nisu sretni zahvalni. Zahvalni su sretni“! “Živjeti za druge nije samo zakon dužnosti, nego i sreće“, reko je Comte.
Nadam se da moje vrijeme nije pri kraju i da „još za vremena“ želim rasčistiti i s ovim fenomenom. I ova tema spada u „Knjigu života“. Još mi ostaje jedna, a to je „vrijeme“.
Ima puno preporuka kako doći do sreće. Neki ljudi čak tvrde da su je unajmili, drugi je žele. Svatko će svoju „sreću“ opisati drugačije.
Na traganju za objašnjenjem sreće, pogledajmo što kaže znanost.
Dalke: što je sreća?
„Sreća u principu nije ništa drugo doli hrabra volja za životom, time što prihvaćamo životne uvjete“ – definirao je francuski književnik Maurice Barres (1862. – 1923.). U Butanu se sreću proglašava najvažnijim državnim ciljem. Tako je 70-tih godina kralj Butana rekao:“Bruto nacionalni dohodak je važniji od bruto nacionalnog proizvoda.“

Što je sreća?
Nju se ne može opisati u jednoj definiciji. Još od antičkih dana su se ljudi trudili da joj otkriju pozadinu.
Tako je Aristotel u knjizi, u kojoj se bavi srećom, „Eudaimonai“ napisao:“Sreća je najsavršenije i samo sa sobom zadovoljno dobro i cilj ljudskog djelovanja.“ Prije njega je Platon ustvrdio da čovjek samo onda može biti sretan ako tri dijela ljudske duše, razum, volju i žudnju dovede u ravnovijesje.
Danas se općenito zastupa mišljenje, da je „svatko kovač svoje sreće“ i da je sreća igra svjesno donešenih odluka i slučaja.
Sreća nije uvijek sreća
U današnjem znanstvenom traganju za srećom razlikujemo dvije vrste sreće: životnu sreću i sreću slučajnosti.
Na životnu sreću utječu čimbenici kao: obitelj, ljubav, profesija, financije i slobodno vrijeme. Aspekti, na koje mi djelomice utječemo jedan na drugoga, a djelomice oni ovise od društva.
Ali životna sreća može biti i dijelom dobrog osjećaja koji nam daje osjećaj sreće. Na prijmer ako je u kući sve u redu pa se dobro osjećamo, ako imamo dobar krug prijatelja ili ako donekle možemo živjeti bez velike brige.
Jedan drugi pristup
Psihologija osobnosti opisuje koncepcije životne sreće kao „harmonično djelovanje svih osjećaja jedne organizirane osobnosti (ličnosti)“. To bi značilo da to harmonično djelovanje ostaje relativno i onda, kad se mijenjaju životne prilike. Životnu sreću se ovdje vidi u stabilnim osobinama.
Na sreću slučajnosti, kako i sam naziv kaže, ne možemo utjecati. Ona je od značaja za vrijeme cijeloga života, a dolazi odjednom i neočekivano. Poznati njemčki pjesnik Heinrich Heine je u jednoj pjesmi o ovoj sreći napisao:“Poljubi te brzo, i odmah ode.“

Neki čimbenici sreće
koji djeluju na osobnu životnu sreću su:

  • novac
  • rad
  • osobna sloboda
    Novac: Valda na cijelom svijetu ljudi vjeruju da će biti sretniji ako im porastu novčani prihodi. Ne možemo poreći da se novcem možemo riješiti bar jednog dijela svakodnevnih briga. Ali što se nemože zadovoljiti novcem to su socijalne, dakle društvene, potrebe. Zar se ne kaže:“Prijatelja se ne može kupiti“! Dakle sam novac ne čini nas sretnim.
    Rad: U današnjem svijetu rada zahtjevi rastu a istovremeno uvjeti rada bivaju sve teži. Rad općenito znači sigurnost. Ipak ako se u nekoj mjeri možemo odreći sigurnosti, brzo će mo uočiti, da dobivamo na slobodi. Zbog toga treba biti pošten pa svoje potrebe komunicirajmo s svijetom oko nas: želimo raditi samo 32 sata tjedno? Onda pitajmo predpostavljenog, da li za to postoji mogućnosti. Više od „ne“ u principu nemože reći. Budimo pošteni: želimo li raditi u firmi koje će vam samo zbog toga što ste joj priopćili svoju potrebu dati otkaz? Vjerujem ne. Ipak jedno je pri tome važno: ostanimo fer i realistični!
    Osobna sloboda: Osobna sloboda je kroz društvene obveze jako ograničena. Ali zbog toga se ne smijemo dati time rukovoditi. Da li će mo s 30 godina osnovati obitelj, s 35 početi graditi prvu kuću a s 40 kupiti drugi novi auto, odlučuje svaki za sebe. Ako s 45 godina svoj hobi pretvorimo u zanimanje, onda ga napravimo. Ako s 60 želimo prodati kuću, kupiti si brod i njime poloviti svijetom, nitko nam ne može zabraniti. Samo mi odlučujemo o našem životu – ali nažalost mi to jako često zaboravljamo.
    Daljnji faktori sreće mogu biti socijalno okruženje, obiteljski uvjeti i zdravlje.
    Prijedlozi za životnu sreću
    • Dajmo sreći mogućnost: Ako prema životu zauzmemo otvoreni i ofenzivni stav, često će doći do neočekivanih situacija, koje naš život mogu pozitivno promijeniti.
    • Oslobodimo se društvenih
    • Normi: Ako nešto više ne želimo (obavljati dosadašnje zvanje, baviti se hobijem i.t.d.) razmislimo kako će nam se promijeniti situacija i slijedimo odluku.
    • Naučimo se smijati nad nauspjesima, jer tada će mo uočiti, da smo u stanaju rješavati i teže situacije.
    • Ne tražimo ljubav. Kada dođe vrijeme, i ona će zakucati na naša vrata. U međuvremenu uživajmo u skrovitosti društva prijatelja. Tko zna što će nam se još izmaći?
    Eto tako o sreći govori znanost i veliki ljudi. Meni ovo nije dosta. Neću reći da njihovo mišljenje u potpunosti odbacujem, ali život, samo na ovim principima, meni nikada nije bio “od krvi i mesa”.
    Ima li sreće bez Boga?
    Pogledajmo stoga što o sreći kaže teologija:
    Tema sreće je do sada u teologiji i religijskoj pedagodiji bila poprilici „pastorče“. U teološkim knjigama uzalud će mo tragati za riječi „sreća“. Ali i u Bibliji će mo na nju naići samo na 34 mjesta; u Novom zavjetu nećemo naći ni jedno. „Očito se Isusa Krista ne može dovesti u vezu s bilo kojim pojmom sreće“ – kaže teolog Jörg Lauster, koji je svojom knjigom „Bog i sreća“ započeo „veslati“ niz vodu. Jer pitanje o sreći i uspjelom životu je centralno za čovjeka kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Ono dotiče individualne, spiritualne, dakle duhovne, i društveno – ekonomske aspekte. Koje gospodarske i političke okvirne uvjete treba čovjek, da bi mogo živjeti sretnim životom? „Svatko je kovač svoje sreće“ smo već spomenuli – što ja sam mogu učiniti za moju sreću? Pomaže li mi vjera u tom mom traganju za sretnim životom?

Teološko gledanje
Sreća u teološkoj perspektivi ima spiritualnu, dakle duhovnu, dimenziju, koju nalazimo u vjeri u Boga.
U knjigama Staroga zavjeta se vlastiti život, sa svim njegovim sretnim i teškim danima, tumači kao dar Božji. Tako se o Josipu u Egiptu govori kao sretnom, jer je Bog bio kod njega i upravljao njegovim životom. Bog je darovatelj svake sreće. To se prema Lausteru može iskusiti u „dobru i zlu, koji upućuju na darovatelja, dakle na njegovu trancendantalno, nadnaravno, podrijetlo i u njemu se ogleda. Time je sreća uvijek izraz ispunjenog odnosa prema Bogu i životni dobitak vjerom se ogleda konkretno kao hrabrost za život i povjerenje u Boga“.

U Novom zavjetu se doduše nigdje ne spominje sreća, ali ju se opisuje kao životni osjećaj. Kod Matejevih „Blaženstava“ (u 5. Poglavlju njegovog evanđelja) ili kod Luke o priči o izgubljenom sinu (Luka 15, 11-32) nalazimo slike uspješnog života, u kojima se nudi novi početak i u kojima se ocrtava novi svijet, u kojemu ljudi žive u solidarnosti i pravdi i to mogu iskusiti. S Isusom i njegovom vizijom Kraljevstva Božjega dozali u svijet novi osjećaj, koji je povezan s novim osjećajem života u svijetu, koji revalorizira dosadašnje vrijednosti, nanovo definira odnos krivice i kazne, i time otvara nove horozonte. O ovome Lauster piše: „Jer tamo, gdje je čovjek dotaknuo konačni temelj svoje zbilje i koji se prema njoj ravna, on dobiva sebe samoga i nadratsa ono što mu se čini kao konačna želja i interes, i tako se oslobađa sebičnost… To je aspekt dolazeće kontigencije (antropološki se kontingenciju razumije kao nešto, s čime se nemože raspolagati. Na određene događaje mi ne možemo utjecati – moje objašnjenje) i bljesak trenscendencije, koji prakršćansko razumijevanje dobroga i sretnog života teško mogu dovesti u sklad s koncepcijom, koja pod srećom čovjeka podrazumijeva njegovo nastojanje za realnošću koju želi postiči. U ovome je sigurno jedan od razloga, zašto se u židovsko – kršćanskom kontekstu ograđuju od grčkog „eudaimonia“ (ovaj pojam potječe od Aristotela koji tvrdi, da je život samo onda uspješan, ako se sastoji od aktivnosti i poslova koji čine pravi ljudski život, i koji ga razlikuje od svi drugih stvorova – moje objašnjenje).“

Zbog toga se sreću iz teološke perspektive uvijek opisuje kao trancendentno, dakle nadnaravno, iskustvo, kao nešto što prelazi granice. U trenutku ispunjenja zasvijetli jedan novi horiznot koji nadmašuje stvarnost. „U trenutku ove sreće čovjek se priklanja ovoj novoj dobroj realnosti“ – kaže dalje Lauster. To je znak čovjeka slike Božje koja u sebi nosi nastojanje za srećom i za smislom. U trenutku uspjelog života daruje se hrabrost i povjerenje, kao možda jedina osnova, na kojoj se kroz život može ići optimistički. Ali na ovu sreću mi ne možemo utjecati (kontigencija), i nju ne možemo ostvariti samo našim nastojanjem.
Ostaje jedan fragment.
Luster zbog toga zadaću religije, kada se radi o sreći, opisuje ovako:“Potajno se govori o tome, da se zadaća religije sastoji u tome, da reducira kompleksnost stvarnosti, i da tako čovjeku ponudi preglednost. U slučaju odnosa Boga i čovjeka moramo obrnuto argumentirati: religija povećava kompleksnost sreće, kako bi preglednost o onome, što si čovjek predstavlja kao sreću i način kako se do nje dolazi, stavi u pitanje. Religijsko tumačnje se ne odriče sreće … na osnovu činjenice, da se očito do nje jako teško ili uopće može doći. Slijedeći raligijsko razumijevanje čovjek susreće u sreći puninu stvarnosti i dodatnu vrijednost života, koja mu daje naslutiti da sreća nije od ovoga svijeta.“
Završiti ću s Balzacom:„Ljudi jednako preuveličavaju i sreću i nesreću: nikada nismo ni tako sretni ni tako nesretni kako se govori.” Ovi mi se posebno u današnjoj Hrvatskoj čini jako važnim.
A Mark Twain rekao je i ovo:“Daj svakom danu mogućnost da bude najljepši u tvome životu!“
ŠTO JE VRIJEME?

Prije nekoliko dana nazovem jednoga starog dobrog poznanika, kojega nisam vidio već dosta godina. Javi se ženska osoba i kaže mi da nije kod kuće i da nazovem kasnije. Budući nisam poznao glas žene koja se javila, upitam je tko je. „Pa zar me se ne sjećate? Ja sam ona mala curica koju ste često nosali, s kojom ste se igrali vi i moj brat!“ Ova nimalo spektakularna svakodnevna situacija nevela me je na razmišljanje. Tu sam osobu poznavao dok je bila dijete. Konačno morao sam znati da je ona u međuvremenu narasla i postala odrasla osoba.
Kako par godina mijenjaju naš svijet. S tim se svakodnevno susrećemo. Ta me činjenica neopisivo fascinira premda istovremeno u meni izaziva čudnovat osjećaj ugroženosti, jer na ovome svijetu je SVE PROLAZNO. Nikada više neće biti kao što je nekada bilo. Stari zu Rimljani rekli:”Tempora mutantur, et nos mutamur in illis“ (vremena se mijenjaju a s njima se mijenjamo i mi). Stoga je svaki trenutak našega života dragocjen i nebi ga smjeli uludo potrošiti. Ali što je ta čudnovata snaga koja mijenja naš svijet i nas? Ili je možda bolje pitati: ŠTO JE VRIJEME?
Ovo me pitanja zaokuplja već dugo vremena. Svaki puta, kad sam o vremenu “tijekom vremena” naučio nešto novoga, to sam si pitanje nanovo postavljao. Normalo bi bilo da odgovor na ovo tako važno pitanje tražimo u znanosti.
Budući sam učio i filozofiju (dobar dio studija teologije je filozofija) samo ću ukratko reći kako na vrijeme gleda filozofija od početka pa do danas.
Filozofija i vrijeme
Panta rei! Ovo prevedno s grčkog znači: sve teče i metafora je za vrijeme. Nepromijenjivo periodično mijenjanje dana i noći, dakle stalnost i dinamika tijeka, su jedinice suprotnosti.
Za Platona prostor i vrijeme nemaju srž. Oni su samo slika konačnog bitka. Za Aristotela je pojam vremena povezan s promjenama, vrijeme je mjera svakog kretanja i samo njima se može mjeriti.
Augustin najprije razlikuje fizički egzaktno (mjerljivo) i subjektivno vrijeme orijentirano na doživljeno. Tajnu vremena Augustin sažima u slijedećoj rečeinici: “Što je, dakle, vrijeme? Ako me o tome nitko ne pita, znam; tko me upita objasniti ću mu, da neznam“.
Za Isaaca Newtona su vrijeme i prostor “spremnici” za doživljaje. “Vrijeme je, i ono ravnomjerno kuca od momenta do momenta”.
Leibniz pak, suprotno Newtonu, tvrdi, da su vrijeme i prostor samo zamišljene konstrukcije, kojima bi opisali odnos između događaja – ”Oni nemaju “bitak” i zbog toga nema “tijeka” vremena”.
Za Immanuala Kanta je vrijeme isto kao i prostor “čista forma gledanja” unutarnjeg smisla. Oni su naš prilaz svijetu i spadaju u subjektivne ljudske uvjete spoznaje svijeta, onako kako ih ljudska svijest doživljava.
I na kraju Martin Heidegger u svojom najpoznatijem djelu „Biti i vrijeme“ kaže da je “vrijeme realnost koja duboko označava čovjeka”.
Prirodne pak znanosti kažu: prazni je prostor ispunjen parovima virtualnih čestica i antičestica koja zajedno nastaju, dijele se, i opet spajaju kako bi jedna drugu eliminirali. Zbog toga jedan par čestica možemo gledati i kao jednu česticu, koja se kreće prostorom u jednoj zatvorenoj putanji. Ukoliko se taj par u vremenu pokreće naprijed onda se zove čestica, ukoliko pak unazad zove se antičestica.
Ovo baš nisam do kraja razumio.
Upravo je u tome problem. Mi razumijemo samo ono što si možemo predstaviti i to u prvome redu kao stvar i to ukoliko smo s tom stvari imali nekakvo iskustvo, ukoliko smo je mogli osjetiti našim osjetilima. Vrijeme ne možemo niti mirisati, niti osjetiti, a još manje vidjeti. Ali kad se njime počnemo baviti onda neminovno dođemo do zaključka da ono postoji, mora postojati.
Ljudi često o vremenu imaju krivu sliku. Izgleda kao da vrijeme svakome stvorenju jednako brzo prolazi. Međutim to baš nije sasvim točno. Možda je točnije da svaki čovjek ima svoj „vlastiti sat“. Kako će njegov sat njemu brzo prolaziti ovisi o gravitaciji i brzini kojom se on kreće. Što se netko više približuje brzini svjetlosti (otprilike 300.000 kilometara u sekundi) vrijeme mu sporije prolazi, naravno gledano očima promatrača koji se ne kreće.
Kad ovo pročitaju moji prijatelji začudit će se, da se ja, koji o pridornim znanostima nema pojma, uopće usudim pozabaviti ovako teškom temom. Nemoj te se čuditi! Eto vidite da sam pokušao pa mi baš ne ide. Neću više. Ja ću o ovoj temi radije govoriti rabeći mudrost drugih. A i tu ću izbjegavati Einsteina. Lakše ću na kraj izaći sa Senecom ili nekim drugim filozofom. Nadam se da nitko neće na kraju, kad pročita ove moje misli, reći:“Si tacuisses, philosophus mansisses!“ (prijevod: da si šutio bio bi filozof).
Ali što je to, konačno, vrijeme? Kad me netko upita čini mi se da znam. Ali kad bih ja nekome morao objasniti, onda neznam! Ali što znam je da je prva sposobnost, koju mi ljudi u životu naučimo, čitanje sata. A onda, kao da smo time postali mudraci, govorimo „Vrijeme je novac!” Kad bi to doista tako bilo onda bi cijeli svijet bio proklet na siromaštvo, jer tko danas još ima vremena? Najprije trošimo vrijeme trčeći za novcem, a kasnije novcem tražimo vrijeme!
Često se spominje kao narodna mudrost ovo: Kada je Bog stvarao svijet onda je Afrikamcima dao vrijeme, a Evropljanima sat. Jedan moj prijatelj Mata, koji je kako voli reći paor, na svom blogu “Paorska božićnica” napisao:”Mi paori smo zbiljam čudne biljke”. Ja bih rekao da smo mi ljudi “zbiljam čudne biljke”. Najviše vremena trošimo na to kako da ga dobijemo što je moguće više. Po našem shvaćanju blagostanje je kad ljudi imaju više satova nego vremena. Jasno, ne bilo kakvih satova nego onih „teških“ statusnih simbola, Rolexa, pa makar onih iz Turske. I unatoč svemu tužimo se kako živimo u dosadnom vremenu. S. Backett je rekao:”Naše je vrijeme toliko uzbudljivo, da ljude možemo šokirati jedino dosadom”. Mogao bih ja o ovome još. Ali čemu? Mi ionako iz ovoga nećemo ništa naučiti. I dalje će mo trčati za vremenom kojeg nikada nećemo ni dostići a kamoli uhvatiti.
Zaboravili smo da je Bog stvorio vrijeme.
Malo prije sam, govoreć o vremenu i filozofiji, spomenio i Augustina. Ona je crkveni otac a onu svoju izreku je napisao u jednoj od nekoliko kapitalni djela “Confessiones” ili na hrvatskom “Ispovijesti” još 397. godine. U toj knjizi se on intenzivno bavi pitanjem vremena. On se u molitvi obraća Bogu:”Tvoja je vječnost”. Drugim riječima rečeno: Ti obuhvaćaš čitavo vrijeme. Zbog čega onda razmišljati o vremenu?
Što o vremenu nalazimo u Bibliji?
Vrijeme u Bibliji
Veliko izvješće o nastanku svijeta vodi nas direktno do odlučujućeg pitanja: ŠTO JE VRIJEME? To izvješće u 1. Knjizi postanka 1-2, kaosu pravremena stavlja nasuprot snagu stvorenja. Pri tom autor stavlja fokus na ritam između rada i mirovanja – odmaranja:
„ I počinu u sedmi dan od svoga djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svoga djela koje učini.“ (Knjiga postanka 2,2-3)
U Starom zavjetu proroci uvijek zahtijevaju sabat, dakle sedmi dan, da se miruje. Bogu je važno da čovjek dođe do mira kako bi smogao novu snagu. Ali kod toga se radi i o spoznaji, da sreća i uspjeh ne ovise samo o ljudskom radu. Da bi ljudski život uspio treba Božji blagoslov. Tako sabat postaje sjećanje stvorenja na stvoritelja. Na taj je način ljudski život složen u veliki kontekst i dobio cilj i smisao.
Moje je vrijeme u Božjoj ruci
Čovjek Staroga zavjeta poima svoje vrijeme kao od Boga darovano vrijeme:“ U tvojoj je ruci sudbina moja“ (psalam 31,16). Zbog toga on može različite životne faze i situacije uzeti iz Božje ruke. Sržni tekst o ovome nalazimo u biblijskoj knjizi Propovjednika:
„Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i čupanja posađenoga.“ (Propovjednik 3, 1-2)
Različite životne faze lakše će mo prihvatiti, ako naš život gledamo u velikom kontekstu: život je više od zbroja naših dana, Bog u svojoj ruci ne drži samo moje uspjehe i neuspjehe, nego čitav svijet. I s tim svijetom On ima svoj plan, On ga vodi dobrom cilju. Biblija je puna opisa o tome, kako izgleda budućnost u Božjoj prisutnosti. Pri tom se ne opisuju anđeli na oblacima kako pjevaju, nego ljudi koji žive neposredno u Božjoj prisutnosti, njega slave i stvaraju novo nebo i novu zemlju.
Iz te perspektive vječnosti možemo crpiti pouzdanje za sadašnjost. Ne mora u našem životu sve uspjeti. S mojom srću i onako je svemu ovozemaljskom kraj. I još nešto: iz Božje perspektive je to, što ja doživljavam kao neuspjeh, možda upravo jedan kamen iz kojega će On sačiniti nešto divnoga. I to u mojem životu i izvan njega.
Pravo vrijeme
Ako mi na vrijeme gladamo kao na dar Božji onda nam se postavlja pitanje: kako postupamo s tim darom? Ako je Bog moj stvoritelj i darovao mi moje vrijeme života, onda je jasno: moje planiranje vremena ne može se vrtjeti samo oko mene. Ne radi se sa samo o mom kalandaru.
Posebno je ovo izrazito kod Mojsija. Mojsije odrasta, nakon što je preživio program stvaranja, u palači Faraonovoj. Njegova budućnost kao Izraelca, stalno mu je pred očima. Možda je pokoju privilegiju shvatio kao zadaću. Želi se zauzeti za to, da njegov narod židovski dobije humanije uvjete rada. Želja pomoći svome narodu sigurno je plemenita. Ali izabrao je krivo vrijeme. On je svoj narod želio izbaviti vlastitom snagom, što mu ne polazi za rukom nego svršava nesrećom. Zbog ovoga nauspjeha on je toliko ljut da ubija jednog Egipćana i mora bježati s Faraonovog dvora.
Dosta godina kasnije sve izgleda drugačije. Sada je sazrelo vrijeme. Sam Bog ga poziva da svoj narod izbavi iz ropstva. Sada se Mojsije nalazi pred izazovom dali da to prihvati. On to konačno i čini, ali nakon nekoliko Božjih pokušaja i uvjeravanja. Mojsije želi biti siguran da opet svoje vrijeme ne uzme u svoje ruke. Nije zaboravi loše iskustvo s dvora Faraonova.On prihvaća Božji poziv, sve mu je jasno: moje vrijeme je u Božjoj ruci. U pslamu, koji se pripisuje Mojsiju, čitamo da je želio još u svoje mlade dane svoje vrijeme i svoj život svjesno staviti u Božje ruku: “Jutrom nas nasi smilovanjem svojim, da kličemo i da se veselimo u sve dane!” (Psalam 90, 14)
O žurbi nije ništa rečeno. U ovome brzom vremenu sve brže dospijevamo tamo gdje će mo se najkraće zadržati. Mi govorimo „rijeka teče“! To nije istina. Ne teče rijeka nego voda. Isto tako kažemo „vrijeme prolazi“! I to nije istina. Ne prolazi vrijeme nego mi. Često čujemo kako posebno mladi ljudi govore, da neznaju kako će ubiti vrijeme. Nitko ga još nije ubio. Ali svakoga od nas će ubiti vrijeme. „Vrijeme je dobar učitelj. Šteta je samo što poubija sve svoje učenike“ – rekao je C.Goetz.

Zato nemojmo zaboraviti: vrijeme je dobar liječnik ali loš kozmetičar! Zato nam želim što je moguće više vremena. A kad nam ga ponestane onda ga jednostavno uzmimo. Može ga se dobiti bez novaca, bez kredita!

zupanjac.net

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

LISTOPAD...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    hvala, Edine :) uzvraćam pozdrave :)

    20.10.2020. 11:13h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče svima. Poseban pozdrav za Sjenu.

    17.10.2020. 22:01h
  • Član iridairida

    ShadowOfSoul, u svakom trenutku možeš sama podignuti bilo koji svoj članak

    15.10.2020. 19:56h
  • Član bglavacbglavac

    Može. Lp

    15.10.2020. 08:21h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    o, pa može li neki moj članak bar 5 minuta biti prvi na naslovnici?? kad god stavim članak, odmah iznad njega zareda bar 5 drugih, a satima znam vidjeti jedan te isti članak na naslovnici? :)

    14.10.2020. 11:15h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    draga Irido, želim ti sretan rođendan :)

    14.10.2020. 11:15h
  • Član iridairida

    Hvala draga Božice ☕️♥☕️♥

    13.10.2020. 10:41h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info