Zašto Oliver nastupa s jeftinim ‘klasičarima’
Piše: Branimira Lazarin
 |
| Festival hrvatske glazbe u Beču ugledna je manifestacija, u prvom redu zbog truda voditelja Muzičkog informativnog centra Davora Merkaša, dugogodišnjeg profesionalnog 'mosta' domaćeg i austrijskog glazbenog života. |
Pijanistica Susanna Artzt i jedan od najvećih austrijskih čelista Othmar Mueller izvode Božidara Kunca i Doru Pejačević; Zadarski komorni orkestar s dirigentom Repušićem donosi djela Bjelinskog i Papandopula; orguljaš Mario Perestegi svira kompoziciju Anđelka Klobučara i praizvedbu “Fantazije za bijele tipke” Frane Đurovića; Simfonijski orkestar HV-a s dirigentom Tomislavom Fačinijem na programu ima Gotovčevo “Simfonijsko kolo” i par kratkih kompozicija Mladena Tarbuka i Fačinija.
Klavirski recital Tamare Jurkić-Sviben posvećen je djelima domaćih skladatelja židovskog porijekla. Festival nije samo “klasičarske”, nego žanrovski različite prirode. Producent Merkaš odlučio je “udovoljiti prijedlozima Austrijanaca i uvrstiti pop i tradicijsku glazbu u najveću sistemsku prezentaciju hrvatske glazbe u Beču”. Osim dva odlično zamišljena koncerta jazza (Joe Meixner & Band uz Dalibora Cikojevića i Renato Rožić Jazz Consort), 6. studenoga najavljen je i nastup klape Cambi koji bi “brzo mogao postati kulturni brend”, objašnjava Merkaš.
Ipak, zvijezdu cijelog programa koja 19. listopada nastupa u Wiener Konzerthausu, “ikonu hrvatskog popa” Olivera Dragojevića Merkaš najavljuje kao garanciju “približavanja hrvatske klasične glazbe” širem bečkom pučanstvu. Ima li problema u toj činjenici? Najprije nema, jer u načelu nemate što prigovoriti žanrovskom bogatstvu smotre domaće glazbe. Zatim ima, jer je “približavanje” klasici kroz drugi žanr, putem mediteranskog evergrinskog popa Olivera Dragojevića, čisti nonsens. Uspješan koncert Olivera Dragojevića vodi novom koncertu
Olivera Dragojevića, a ne suvremenoj hrvatskoj klasici. Najvažnije pitanje: zašto se komercijalno isplativ nastup zvijezde popa našao na istoj platnoj listi s uvjerljivo nekomercijalnom, klasičnom glazbom. Organizator Koncertna direkcija Zagreb očito ima dobar razlog zbog kojega u isti proračun stavlja Oliverov koncert (i pripadni honorar za izvođače) i mnogo “jeftinije” glazbenike klasike. Zašto je pop zvijezdi Oliveru, koja u svom aranžmanu može organizirati i napuniti dvoranu, poput Carnegie Halla s nekoliko tisuća posjetitelja, potrebna organizacija gradske kulturne ustanove nekog “niskobudžetnog i ekonomičnog”, kaže Merkaš, festivala?
Rizik logike jasnih računa, a ne tek retoričke magle o popularizaciji klasike kroz pop, estradu ili nogomet, možda nosi i prizvuk “konzervativaca”. Neka. U cehovskim udruženjima glazbenika poput HDS ZAMP-a brak između nekomercijalne tradicijske i tzv. umjetničke glazbe s estradom sklopljen je iz “interesne nužde”, tako da se dio profita komercijalne glazbe ucijepi u razvoj one druge. Sumnjamo da bi novac uložen u organizaciju i honorare Oliverova koncerta mogao biti uložen u nekomercijalnu, zahtjevniju glazbenu ili šire-kulturnu produkciju koja bi zastupala interese imaginarnog hrvatskog kulturnog proizvoda.
irida
bglavac
